Na fotografiji se nalazila masa okupljenih ljudi u Milanu koji u jednoj ruci drže transparente na kojima piše “Čast Benitu Mussoliniju”, a drugom podignutom u fašistički pozdrav. Okupljanje je prošlog mjeseca održano u blizini Piazzale Loreto, gdje je tijelo fašističkog diktatora bilo obješeno naglavačke nakon što su ga partizani 28. aprila 1945. godine strijeljali po kratkom postupku.
Okupljenu masu su činili navijači fudbalskog kluba Lazio, čije su tzv. “ultre” oformile snažno uporište ekstremne desnice. To nije bio veliki skup. Njihov izraz podrške fašizmu nije ništa više do ponovno demonstriranje činjenice da je ono o čemu se ne govori postalo legitimni diskurs u doba Donalda Trumpa, te da je poruka bijelog suprematizma odjeknula u čitavom svijetu.
Ipak, na večer italijanskog nacionalnog praznika 25. aprila kada se obilježava oslobođenje, te uzdignute ruke što salutiraju fašizmu bile su šokantne. “Čast Benitu Mussoliniju” nije baš “Čast Adolfu Hitleru”, ali nije ni predaleko od toga.
Na ulazu u Memorijalni centar za žrtve Holokausta u Milanu, željezničku stanicu sa koje su Jevreji u periodu između 1943. i 1945. godine, sa tajnog perona 21, bili deportirani u smrt u nacističkim koncentracionim logorima, ugravirana je riječ “ravnodušnost”. I ravnodušnost je, zaista, jedino što je potrebno, u bilo kom dobu, da jedno dijete bude otrgnuto od svojih roditelja.
Mateo Salvini, italijanski zamijenik premijera i ministar za unutrašnje poslove, desne orijentacije i antimigrantski nastrojen, na državni praznik je odlučio da ne prisustvuje komemoraciji, nazvavši je “fašističko-komunističkom paradom”, besmislenim suočavanjem desnice i ljevice. On je odabrao da umjesto toga ode u Korleone na Siciliji i otvori novu policijsku stanicu, ističući da je u Italiji danas najvažnije “oslobođenje” od mafije. Oslobođenje je jadan izbor riječi da se obezvrijedi, naročito pošto je stotine hiljada ljudi umrlo za nju.
Salvini, lider partije Liga i centralna figura u panevropskom preporodu desnice, pokazao je nepoštovanje prema historiji i časti u kojem će njegove pristalice uživati. Oslobođenje Italije i partizanske sile otpora nisu bile tek neka “parada” lišena moralnog značaja, već pobjeda koja je udarila temelje poslijeratnoj transformaciji Italije u pristojnu demokratsku zemlju.
Sve se to, međutim, dogodilo u dalekom 20. vijeku. Riječi koje su obilježile to stoljeće – fašizam, komunizam, totalitarizam, Holokaust – u 21. vijeku izgubile su težinu i postale sastavni dio podivljalog pozorišta lažnih vijesti. “Fašizam” je u Izraelu postao parfem za izbornu kampanju ministra desničara. U Americi, usklik bijelih suprematista “Jevreji nas neće zamijeniti” za predsjednika Donalda Trumpa predstavljaju nepogrešivu moralnu transgresiju. Oslobođenje od fašizma u Italiji postaje bijedna “parada” za najmoćnije figure u vladi. Ideje koje su bile svečane, čak svete, postale su dvosmislene političke poruke koje je lahko poreći.
Italija je odavno odustala od toga da predvodi svijet. To je iscrpljujući posao, kako su Sjedinjene Države koje će u nekom trenutku u drugoj polovini 21. vijeka predati palicu Kini i same shvatile. Kada se manete tog posla, neophodnost uvećanja efikasnosti, racionalizacije truda, podizanja produktivnosti i beskompromisne modernizacije se umanjuje. Umesto toga, na prvo mjesto – ili im se makar pridaje veća važnost – dolaze druge težnje, poput ljepote ili zadovoljstva.
Možda se u tom kontekstu jedan Mateo Salvini treba smatrati običnom predstavom, više nego išta drugo.
Ipak, nije bezazleno razviti transparent u Mussolinijevu čast ili odbaciti oslobođenje. Salvini je došao sa usponom antidemokratskih, neliberalnih, rasističkih sila u Evropi i šire.
Tlo je ponovo postalo plodno za različite iteracije pošasti 20. vijeka. Salvini je prošlog mjeseca najavio formiranje novog evropskog saveza desničarskih stranaka, koje je podržalo Nacionalno okupljanje (nekadašnji Nacionalni front) Marine Le Pen, a u savez će ući i ekstremno desničarska Alternativa za Njemačku. Njihov trenutni cilj je pobjeda na izborima za Evropski parlament.
Kada sam vidio taj transparent u Milanu, nisam mogao da se ne sjetim mog pokojnog ujaka Berta Cohena – “običnog, zarobljenog u rutini Berta Cohena od Johannesburga”, kako je on to sročio u svom ratnom dnevniku – koji je kao mladić došao čak iz Južne Afrike da se pridruži Saveznicima u borbi za Evropu i borio se po čitavoj Italiji, od juga do sjevera, rizikujući sopstveni život za Salvinijevu “paradu”. On ne bi mogao vjerovati da vidi to fašističko salutiranje i čuje ministrov izbor riječi. Bio bi zgađen.
(TBT, NYT)
