Ne može se reći da je do sada
bilo ko javno, iz Prištine i Tirane izrekao i jednu neumjesnu riječ na račun
Bosne i Bošnjaka, ali politika koju vode i Priština i Tirana najdirektnije se
konfrontira sa regionalnim interesima kako države BiH tako i samih Bošnjaka.
Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Malo
je medija na Balkanu koji nisu tretirali analizu Forin afers “Kriza
Balkana zbog BiH, MK i KiM”. Nadat je se stoga da su je pročitali upravo
oni kojima je i namijenjena. Na ovu analizu su bosanski političari, posebno član
Predsjedništa Bakir Izetbegović kao, uslovno rečeno, lider najjače bošnjačke
stranke, morali posebno obratiti pažnju.
Kako
stoji u analizi, kao najopasnije faktore za nestabilnost BIH, časopis navodi
radikalni islam, ruski utjecaj i međuetničko nepovjerenje.
List
ističe da neki od političara preduzimaju konkretne korake ka podjeli zemlje.
Vladajuće
srpske i hrvatske partije nedavno su objavile svoju posvećenost pritajenim
separatističkim ciljevima. Tako se predočava da je Parlament Republike Srpske
već usvojio rezoluciju za separatistički referendum 2018. godine, uz napomenu
da će taj referendum sigurno ponovo otvoriti neprijateljstva.
Ovaj
pasus je vrlo razgovjetan i prema tome lahko shvatljiv. Da li se ima šta tu
oduzeti? Nema. Može se samo još mnoga toga dodati.
Koji
onda, najbolji zaključak trebali uzeti? Mislim da tekst iz Forin afers sugerira
da je za BiH, pa tako i za Bošnjake, pitanje odnosa na Balkanu važnije od
odnosa sa EU.
Zar to
ne bi bilo malo cinično tvrditi? Ne! Posebno se Bošnjaci više ne smiju igrati
sa ovakvim dilemama. Definitivno problem poratne stagnacije BiH iz koje su pothranjeni
srpski i hrvatski secesionisti, oličeni u Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću,
primarno je problem kojeg BiH ima sa balkanskim susjedima. Historičari mogu
uvidjeti jasnu genezu tog problema počevši, naravno, sa Balkanskim ratovima pa
sve do tzv. jugoslavenskih ratova. To je period kada Evropa zbog koloniziranja
Afrike potpuno (o)stavlja Balkan na marginu geoplitičkih interesa.
Danas
je Evropa tu i vrlo je nervozna zbog aspiracija Rusije prema Balkanu. Što je
pokazatelj da Evropa nikad više neće zapostvaiti Balkan!
Bošnjaci
koji su platili najveću cijenu za proteklo stoljeće odsustva Evrope sa Balkana
moraju to iskoristiti zbog svoje budućnosti. Ali, koliko god imali
razumijevanja za lošu postratnu politiku bošnjačke elite zbog genocida kojeg su
doživjeli i preživjeli od srpsko-crnogorskih koljačkih formacija, ne može im se
više tolerirati zbunjenost i pasivnost kad je regionalna politika u pitanju. Od
velikih simpatija i respektabilnih saveznika koje su Bošnjaci bili zadobili
tokom rata, koliko zbog svoje viteške odbrane toliko i zbog gandijevske
politike Alije Izetbegovića, Bošnjaci su (p)ostali vrlo usamljeni. Osim transparentne
verbalne podrške Turske, odnosno predsjednika Tajiba Erdogana, Bošnjaci više ne
uživaju, bar javno, simpatije značajnih svjetskih lidera i država. Čak ni u
islamskom svijetu.
Pošto
je Bosna zemlja paradoksa, paradoksalno je da su Bošnjaci u prirodnom savezniku
Albancima, posebno Kosovarima, dobili možda njavećeg protivnika. Ne, ne može se
reći da je do sada bilo ko javno, iz Prištine i Tirane izrekao i jednu
neumjesnu riječ na račun Bosne i Bošnjaka, ali politika koju vode i Priština i
Tirana najdirektnije se konfrontira sa regionalnim interesima kako države BiH
tako i samih Bošnjaka.
(Pri)prosto
rečeno, Hašim Tači više ugrožava interese BiH i Bošnjaka na Balkanu nego
Milorad Dodik. Razlika je u tome što Tači vodeći svoju isključivu
nacionalističku politiku za dobivanje međuanrodnog statusa državnosti Kosova
nema primarno za cilj razbijanje BiH, dok Dodik upravo zbog takve Tačijeve
politike vodi isključivu separatističku politiku kako bi razbio BiH.
Paradoks
svih paradoksa je da je Tači pod potpunim patronatom Amerike, dok Dodik svojom
politikom želi dobiti za saveznika Rusiju.
Nema
nikave razlike odnosa Tačijeve politike prema Tirani i obrnuto i Dodikove
politike prema Beogradu i obrnuto; kako RS po osnovu specijalnih odnosa sa
Srbijom prima u Banjoj Luci državnike Srbije, potom održavaju zajedničke
sjednice vlada itd., isto tako se ponašaju političari iz Prištine i državnici
iz Albanije.
Dakle,
najgori odgovor na nacionalističku i sebičnu politiku, a svako je sebičan u
politici, Hašima Tačija i premijera Rame dobivamo u BiH. I najteže reperkusije
negativnih odnosa Albanaca i Srba reflektiraju se na Bošnjake. Apsolutno, na
svim nivoima, počevši od bošnjačke manjine na Kosovu, preko uskraćivanja pasoša
i viza Bošnjacima, do zatvaranja ambasada u Tirani i Sarajevu, te na koncu
totalno prekinutih bilateralnih odnosa između Kosova i Tirane sa Sarajevom,
BiH, odnosno Bošnjaci, imaju najgore odnose sa Alabancima na Balkanu!
I dok
se bar srbijanski premijer Aleksandar Vučić upinje da otvori dijalog između Srba i Bošnjaka, te
turski lideri uporno iniciraju i pozivaju na sastanke trilaterale Beograda, Sarajeva
i Istanbula, niko ni da se „iza uha počeše“ kada su u pitanju odnosi Alabanaca
i Bošnjaka, dva dominantna muslimanska naroda na Balkanu.
(U)koliko
nas sjećanje služi, Hašim Tači je posjetio Sarajevo u vrijeme dok su bošnjačkom
politikom kormilarili Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. Prije toga Salih
Beriša i Alija Izetbegović su imali nekakve susrete po bijelom svijetu te
zadržali privatnu komunikaciju.
Ali, u
tim ratnim vremenima desio se kriminal šverca oružja, navodno je Kosovo kupilo
od Bošnjaka oružje u vrijednosti od 150 miliona dolara, a transakcije su se odvijale
preko Ambasade BiH u Tirani. Vjerovatno je to bio uzrok da predsjednik Alija
Izetbegović izda depešu da se ta ambasada ugasi i pretvori u konzularno
predstavništvo.
Sigurno
je jedno da su bošnjački ratni političari mnogo učinili i pomogli Kosovu u odbrani
kao što su i u diplomatskim krugovima lobirali, posebno u islamskim zemljama za
priznanje njegove nezavisnosti. „Eto kako nam uzvraćaju Albanci“, trebali bismo
zaključiti. Ali nije to politika. Politika mora djelovati tako da se otklanjaju
razlozi takvim nacionalnim jadikovkama.
Kurs
ili pravac djelovanja bošnjačke politike da bi se otklonile takve jadikovke je
odlazak u Prištinu, a još lakše u Tiranu prije nego u Brisel. Briselska
administracija kao da „džojstikom“ upravlja političkim procesima na Balkanu.
Fali joj agent koji bi pokrenuo dijalog među nacijama i religijskim skupinama,
posebno između pravoslavlja i islama.
To bi
za početak mogli inicirati mediji, što jeste cilj ove analize, a potom
intelektulaci, kako sekularisti tako i klerici, da bi političari zatočeni
strahom da rizikuju nacionalni rejting bili ohrabreni da djeluju u tom smjeru.
Ako bi
procesi na Balkanu krenuli u ovom smjeru Bošnjaci bi vrlo brzo zadobili
prednost jer regionalno nastanjuju četiri države: BiH, Srbiju, Crnu Goru i Alabinju/Kosovo,
što bi se moglo iskoristiti da budu poveznica i medijator međunacionalnih
dijaloga u regionu! Ovako, bošnjačka povijena kičma služi kao klackalica da preko
nje odmjeravaju svoje snage Tači i Dodik, odnosno Amerika i Rusija! Ako bi se
Bošnjaci uspravili pali bi obojica! To bi bilo dobro za Balkan! Malo bi se
ljutio Ujka Sem, pa i Bačuška, ali ne bi više imali razloga pisati ovakve
analize i kriviti za sve „lokalne strukture“!
/The
Bosnia Times/
