Piše: Dalibor Milas, thebosniatimes.ba
Proslava ovog Uskrsa na Šri Lanki pretvorila se, nažalost, u tragično proživljavanje liturgijske drame Velikog petka. Inspirirane ISIL-om (koji je i preuzeo odgovornost za napade) i opasnom salafističkom ideologijom, dvije lokalne islamističke skupine su na sam Uskrs sinhronizirano napale tri prepune kršćanske crkve i nekoliko luksuznih hotela u Negombu, Batticaloi i Colombu te pritom ubile najmanje 321 kršćana. U izvještaju policije stoji da je riječ o “ekstremističkoj osveti za napad na muslimane u Christchurchu” te da broj ubijenih, nažalost, još nije konačan.
Tristotinjak ubijenih kršćana tijekom misnog slavlja je strašna vijest. Nejasno mi je samo zašto je utjecajnim svjetskim političarima, kao što su Barack Obama, Theresa May, Hilary Clinton i ostali, teško prevaliti preko usta da su ubijeni na Šri Lanki zapravo kršćani, a ne nekakvi novokomponirani “štovatelji Uskrsa”? Vrijeme je da se konačno oslobodimo okova lažne političke korektnosti i suočimo sa stvarnošću.
Gdje su sad milioni muslimana irom svijeta koji prosvjeduju protiv džihadista onako spektakularno kao što su to činili protiv crtanja Muhamedovih karikatura? Svima onima koji se trude objasniti da islamisti, ISIL-ovci i džihadisti nemaju nikakve veze s islamom, jer je islam religija mira, a svi oni koji drugačije tvrde su ekstremisti, islamofobi i fašisti, radije bih savjetovao da se usmjere na radikale iz vlastitih redova.
Više niko ne može osporiti činjenicu da je islam jedina svjetska religija iz čijeg “pravovjernog” miljea proizlazi zastrašujuće nasilje i opravdanje istog, koje je usmjereno i protiv samih muslimana. Kad će se iz onih arapskih zemalja, koje velikodušno financiraju salafističke projekte diljem Evrope i svijeta, glasno začuti osuda tih zlodjela te kritika vlastitih zločina i grijeha?
Unatoč službenoj ISIL-ovoj kapitulaciji, napad na Šri Lanki je još jednom pokazao ono što je mnogima odavno jasno – simpatizeri ideje tzv. Islamske države nisu odustali od borbe. U ISIL-ovoj viziji religije, vjere i islama, vjera nije stvar slobodnog izbora. Oni se nalaze u stanju sveopćeg “svetog rata”. Ko nije musliman, mora to postati.
Nevjernik nema pravo postojati. Salafizam je jedna ultrakonzervativna islamska ekstremistička ideologija koja, u skladu sa svojim načelima, uz pomoć intenzivne propagandne djelatnosti (da’wa) pokušava islamizirati evropsko (“nevjerničko”) društvo. Ovaj neofundamentalistički pokret se razgranao u dvije grupe: konzervativni dio, koji je okrenut samom sebi, i militantnije “džihadističko” krilo, koje se neće smiriti sve dok cijeli svijet ne bude “Allahov” i uređen u skladu sa šerijatskim zakonima.
Opresija, prezir i negacija “nevjernika” sasvim su opravdani za sve one koji Kur’an tumače doslovno. Ova mnogo agresivnija i malicioznija verzija “misionara” nerijetko će se poslužiti nasiljem kako bi direktno nametnula svoju viziju društva i propisala kvazi ispravno ponašanje pojedinca. Iako većina muslimana odbija čuti ovu istinu i pripisuje je špijunsko-obavještajnim insinuacijama, stvarnost je nemoguće ignorirati.
Iako Hrvatska (još) nema značajnih problema s islamistima, Austrija već neko vrijeme strahuje od povratka tristotinjak građana Bosne i Hercegovine koji su se u Siriji i Iraku borili za Islamsku državu, a koji se u određenim dijelovima Bosne osjećaju kao u tzv. Islamskoj državi. Dvogodišnje istraživanje njemačkog novinara i eksperta za terorizam arapskih korijena Shamsa ul-Haqa pokazalo je da je 70% džamija u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji pod negativnim utjecajem arapskog kapitala i selefističkih ideja.
U Evropi se danas ionako nalazi mnogo onih (i njihovih simpatizera) koji preziru evropsku kulturu, evropsko društvo i evropske zakone. Poslovično oprezne Austrijance užasava spoznaja da, pored toga što u Austriji živi nekoliko hiljada islamista, bivše ISIL-ove borce od prostora Evropske unije dijeli tek jedna granica koju su, budimo realni, bez ikakvih problema prelazili i smotaniji i lošije organizirani kriminalci.
Sloboda vjeroispovijesti prestaje ondje gdje počinje fanatizam i gdje se način prakticiranja određene religioznosti sukobljava s državnim (sekularnim) zakonima. Islamski radikali i ekstremisti više se ne smiju skrivati iza “slobode vjeroispovijesti”. U ovom je slučaju, nažalost, zakazala naivna politika. Jer, ako se za ovo ne pobrinu trenutačni demokrati, pobrinut će se, nažalost, netko drugi.
Desni ekstremisti (radikalni desničari i nacionalisti) će, na račun nejake državne uprave i vlastitog populizma, demokratskim putem doći do pozicije moći i napraviti antidemokratski harakiri.
Unatoč potencijalnim opasnostima i već najavljenim budućim napadima, ne smijemo nasjedati na podvale i pokušaje generaliziranja da su svi muslimani isti. No sve dok umjereni evropski muslimani šute, dok neobrazovani radikali ispranih umova navještaju radikalno negativnu interpretaciju islama, muslimani će nositi u Evropi nepravednu stigmu nasilnika koji “propovijedaju” religiju utemeljenu na nasilju i negiranju svega.
Zar je nemoguće prakticirati evropski islam koji se ne suprotstavlja zakonima društva u kojem trenutno žive? Dok je Evropa “jedinstvo u različitosti”, u ekstremističkoj verziji islama riječ “različitost” uopće ne postoji. Evropski muslimani ne bi trebali prihvatiti ulogu žrtve (op.a., muslimani kao vječita žrtva negativnog Zapada), nego se konačno suočiti s otrovnom radikalizacijom islama koja se u Evropu uvozi iz arapskog svijeta. Jedan pogled na religioznost koji se još temelji na ranosrednjovjekovnim moralnim principima ne samo da se teško može prilagoditi evropskom kontekstu, nego i ne želi.
(TBT, Express.hr)
