Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Uvodno izlaganje
Počeo bih povezivanjem tri pojma iz naziva ove debate: 1 – sreća, komunizam, kapitalizam – preko jednog uzornog slučaja, današnje Kine. Posljednjih decenija Kina je postala najuspješnija ekonomska priča u ljudskoj historiji. Stotine miliona ljudi prevedeno je iz siromaštva u srednju klasu. Kako je to Kina uspjela? Ljevica 20. vijeka definirana je protivljenjem dvjema temeljnim tendencijama modernosti: vladavini kapitala s njegovom agresivnom tržišnom utakmicom i autoritarnoj, birokratskoj moći države. Savremena Kina spaja ova dva svojstva u njihovoj ekstremnoj formi: snažna autoritarna država i dinamika divljeg kapitalizma. Važno je istaći, to se radi u ime sreće većine ljudi. Da bi se legitimizirala vlast u Kini ne spominje komunizam, već se radije poziva na staru konfučijansku ideju harmoničnog društva.
Ali da li su kineski građani zbog svega toga sretniji? Mada čak i Dalaj Lama tibetanski budizam prevodi u zapadni koncept potrage za srećom i izbjegavanja patnje – sreća kao cilj života vrlo je problematična predstava. Ako smo išta naučili od psihoanalize, to je da smo mi ljudi vrlo kreativni u sabotiranju svoje potrage za srećom. Sreća je konfuzna ideja i u osnovi se oslanja na nesposobnost ili nespremnost subjekta da se u potpunosti suoči sa posljedicama svojih želja. U svakodnevnom životu se pretvaramo da želimo stvari koje zapravo ne želimo. Stoga je, konačno, najgora stvar koja nam se može desiti to da dobijemo ono što zvanično želimo. Ljudski se život u slobodi i dostojanstvu ne sastoji samo od traganja za srećom, bez obzira koliko tu potragu spiritualiziramo, niti u naporu da ostvarimo svoje unutrašnje potencijale. Treba naći smislenu svrhu koja će biti nešto više od pukog zadovoljnog preživljavanja. Međutim, ovdje bih dodao nekoliko kvalifikacija.
Prvo, živimo u modernoj eri i ne možemo naprosto prepustiti neupitnom autoritetu da nam dodijeli misiju ili zadatak. Modernost znači da treba da podnesemo teret slobode. Odgovorni smo za taj teret. Ne samo da nam nisu dozvoljeni jeftini izgovori zato što nismo izvršili svoju dužnost, već ni sama dužnost ne bi trebalo da služi kao izgovor. Mi nikada nismo samo instrumenti nekog višeg cilja. Onog trenutka kada je tradicionalni autoritet izgubio svoju suštinsku moć, nije mu se moguće vratiti. Svaki takav povratak danas je postmoderni fejk. Da li se Donald Trump zauzima za tradicionalne vrijednosti? Ne – njegov konzervativizam je postmoderni performans, džinovski ego trip. U smislu poigravanja sa tradicionalnim vrijednostima, miješanja referenci na te vrijednosti sa neskrivenom vulgarnošću, Trump je ultimativni postmoderni predsjednik. Ako ga uporedimo sa Bernijem Sandersom, Trump je savršeno postmoderni političar, dok je Sanders u tom smislu staromodni moralista.
Konzervativni mislioci tvrde da porijeklo naše krize leži u gubitku oslonca u nekom transcendentnom božanstvu, ili višim vrijednostima. Ako smo prepušteni sami sebi, ako je sve historijski uslovljeno i relativno, onda nema ničega što nas može spriječiti da se ne prepustimo najnižim porivima. No, da li je to zaista pouka koju smo izvukli iz linčovanja, pljačke i paljenja u ime religije? Često se kaže da religija navodi neke inače loše ljude da čine dobre stvari. Na osnovu savremenog iskustva, međutim, čini se da je ovdje prikladniji uvid Stevena Vineberga koji kaže da dok bi bez religije dobri ljudi radili dobre stvari a loši loše, a da samo nešto poput religije može navesti dobre ljude da čine loše stvari.
Prije više od jednog vijeka Dostojevski je u „Braći Karamazovima“ upozorio na opasnosti bezbožnog moralnog nihilizma – ako bog ne postoji, onda je sve dozvoljeno. Francuski filozof Andre Gliksman primijenio je ovu kritiku bezbožnog nihilizma na 11. septembar i naslovom svoje knjige „Dostojevski na Manhattanu“ sugerirao da lekcija savremenog terorizma glasi: ako bog postoji, onda je sve – čak i dizanje u vazduh na stotine nevinih prolaznika – dozvoljeno onima koji tvrde da djeluju direktno u ime boga. Isto važi i za bezbožne staljinističke komuniste, oni su konačni dokaz. Njima je sve bilo dozvoljeno jer su sebe smatrali direktnim instrumentima svog božanstva – historijske nužnosti progresa ka komunizmu. To je veliki problem svake ideologije: kako navesti dobre, pristojne ljude da čine užasne stvari.
Drugo: da, treba da nosimo svoj teret i prihvatimo patnju koja uz to ide. Ali ovdje vreba opasnost suptilnog preokreta: nemojte se zaljubiti u svoju patnju. Nemojte pretpostaviti da je patnja po sebi dokaz vaše autentičnosti. Odricanje od zadovoljstva se lahko može pretvoriti u zadovoljstvo odricanja. I tu vam neću kao primjer navesti neokonzervativce: bijeli, lijevi liberali vole da kleveću vlastitu kulturu i krive evrocentrizam za sva naša zla. Međutim, jasno je kako se profitira od ovog posipanja pepelom. Kroz odricanje od vlastitog porijekla, multikulturalni liberali sebi su rezervirali univerzalnu poziciju: otmjeno podvode druge koji ističu svoj partikularni identitet. Bijeli multikulturalni liberali otjelovljuju laž identitetske politike.
Sljedeća napomena. Jacques Lacan je napisao nešto paradoksalno, ali duboko istinito: čak i kada su istinite tvrdnje ljubomornog muža da njegova žena spava s drugim muškarcima, njegova ljubomora je i dalje patološka. Patološki element je to što je mužu potrebna ljubomora kao jedini način da održi svoj identitet. U tom smislu se može reći i da, čak i kada bi tvrdnje nacista o Jevrejima – da iskorištavaju Nijemce, zavode njemačke djevojke itd – bile istinite, što naravno nisu, njihov antisemitizam bi i dalje bio patološki fenomen, jer ignorira pravi razlog iz kog je nacistima antisemitizam potreban. U nacističkoj viziji, društvo je organska cjelina harmonične saradnje, pa je potreban uljez spolja da bi se objasnile unutrašnje podjele i antagonizmi. Isto vrijedi i za odnos anti-imigrantskih populista prema izbjeglicama danas, bar u Evropi. Uzrok problema koji je, tvrdim, imanentan savremenom globalnom kapitalizmu, projektira se na eksternog uljeza. Opet, čak i kada bi bili istiniti svi navodi o incidentima sa izbjeglicama – problemi postoje, priznajem – populistički narativ o njima je lažan. Sa antisemitizmom se približavamo temi pričanja priče. Hitler je bio jedan od najvećih pripovjedača 20. vijeka. Tokom 1920-ih, mnogi Nijemci su svoju situaciju doživljavali kao krajnje konfuzan nered. Nisu razumjeli šta im se dešava sa vojnim porazom, ekonomskom krizom, onim što su vidjeli kao moralno propadanje i tako dalje. Hitler im je onda ponudio priču o jevrejskoj zavjeri: „Našli smo se u ovom haosu zbog Jevreja“.
Na tome bih insistirao: pričamo sebi priče kako bismo imali smisleno iskustvo svog života. To, međutim, nije dovoljno. Jedna od najglupljih mudrosti – a uglavnom su sve glupe – kaže: „Neprijatelj je onaj čiju priču niste čuli“. Stvarno?! Spremni ste da kažete da je Hitler bio naš neprijatelj zato što njegova priča nije saslušana? Iskustvo koje imamo o svom životu, priča koju sebi pričamo o nama kako bismo objasnili svoje postupke, u osnovi je laž, a to nazivam ideologijom. Istina leži izvan onoga što radimo. Na sličan način, opsesija alt-desnice kulturalnim marksizmom zapravo je izraz njenog odbijanja da se suoči sa činjenicom da su pojave koje kritikuju kao posljedice zavjere kulturalnog marksizma – moralna degradacija, seksualni promiskuitet, potrošački hedonizam i tako dalje – zapravo ishod imanentne dinamike kapitalističkih društava. Pozvat ću se ovdje na jednog klasika: „Kulturne protivrječnosti kapitalizma“ Daniela Bella napisana je 1976. i u njoj autor obrazlaže kako neobuzdani nagon modernog kapitalizma podriva moralne temelje izvorne protestantske etike. Štaviše, u novom predgovoru Bell nudi osveženu perspektivu savremenih zapadnih društava, otkrivajući krucijalne kulturne razlike s kojim se suočavamo u 21. vijeku.
Zaokret prema kulturi kao ključni sastojak kapitalističke reprodukcije i prateće komodifikacije samog kulturnog života, jeste krucijalni momenat povećanja kapitalističke reprodukcije. Dakle, koncept kulturalnog marksizma igra istu ulogu kao jevrejska zavjera u antisemitizmu. Na potpuno isti način projektira, ili transponira neki unutrašnji antagonizam – kako god to zvali, nejasnost, tenzija – našeg društvenog i ekonomskog života na spoljašnji uzrok. Daću vam drugačiji, možda sporniji primjer: isto tako se liberalni kritičari Trumpa i alt-desnice nikada ozbiljno ne pitaju kako je naše liberalno društvo moglo da stvori Trumpa. U tom smislu je slika Donalda Trumpa također fetiš, posljednja stvar koju liberal vidi prije nego što se suoči sa stvarnim socijalnim tenzijama. Ovdje važi Hegelov moto: „Zlo obitava u pogledu koji svuda vidi zlo“. Taj liberalni pogled koji demonizira Trumpa također je zao, jer ignorira kako su sopstveni neuspjesi otvorili prostor za Trumpov patriotski populizam.
Sljedeća tačka: trebalo bi prestati sa okrivljavanjem hedonističkog egoizma za naše nevolje. Suprotnost egoističkom samoljublju nije altruizam, briga za zajedničko dobro, već zavist, ogorčenost, koja navodi na postupke protiv vlastitih interesa. Iz tog razloga, kao što su mnogi filozofi jasno vidjeli, zlo je u osnovi duhovno, u izvjesnom smislu duhovnije od dobra. Zato ni egalitarijanizam ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer se standardno odricanje u korist drugog može potajno preokrenuti. Egalitarijanizam često de facto znači „spreman sam da se odreknem nečega, da ga ni drugi ne bi imali“. Sad nastupa za neke od vas možda sporan dio: mislim da tu leži problem političke korektnosti. Ono što se javlja kao pretjeranost, regulatorna revnost političke korektnosti zapravo je impotentna reakcija koja krije stvarnost poraza. Moja heroina ovdje je jedna crna žena, Tarana Burke, koja je pokrenula #MeToo kampanju prije više od jedne decenije. U nedavnom kritičkom osvrtu primijetila je da je tokom godina pokret postao nepokolebljivo opsjednut počiniocima. MeToo je suviše često nepatvoreni protest filtriran kroz ogorčenost. Treba li onda da odustanemo od egalitarijanizma? Ne. Jednakost za koju se zalažem također može značiti stvaranje prostora za što više ljudi, kako bi razvili svoje različite potencijale. Paradoks je u tome da nas upravo savremeni kapitalizam previše ujednačava i time uzrokuje gubitak mnogih talenata.
Kako, dakle, stoje stvari s ravnotežom između jednakosti i hijerarhije? Jesmo li zaista pretjerali s jednakošću? Ima li u savremenoj Americi zaista suviše jednakosti? Mislim da već površan pogled na prilike govori suprotno. Daleko od toga da je pretjerala, ljevica već decenijama postepeno gubi uporište. Njeni zaštitni znaci – opća zdravstvena zaštita, besplatno obrazovanje i tako dalje – stalno su u opadanju. Pogledajte program Bernieja Sandersa, ja ga ne idealiziram, to je samo vjerzija onoga što je prije pola veka u Evropi bila prosto predominantna socijalna demokratija, a danas se proglašava prijetnjom našim slobodama, američkom načinu života i tako dalje. U tom programu ne vidim prijetnju slobodnom stvaralaštvu – naprotiv, vidim zdravstvenu zaštitu i obrazovanje koji bi mi omogućili da svoj život fokusiram na važnija stvaralačka pitanja. Vidim jednakost, onu osnovnu jednakost šansi, kao prostor za stvaranje razlika i da, zašto ne, čak i različitih, prikladnijih hijerarhija. Štaviše, nalazim da je vrlo teško temeljiti današnje nejednakosti, kako ih je recimo Piketty dokumentirao u svojoj knjizi, u različitim kompetencijama. Kompetencijama za šta? U totalitarnim državama, kompetencije se utvrđuju politički. Ali ni tržišni uspjeh nije nevin ni neutralan kao regulator društvenog priznanja kompetencija.
Dozvolite da se nakratko pozabavim, dobronamjerno, onim što je postalo poznato kao priča o jastogu.2 Daleko sam od uproštenog socijalnog konstruktivizma. Duboko poštujem teoriju evolucije. Naravno da su ljudi takođe i prirodna bića i da se naša DNK, kao što znamo, 98% poklapa sa DNK nekih majmuna. To nešto znači, ali priroda, to nikada ne treba da zaboravimo, nije stabilan hijerarhijski sistem već je puna improvizacija. Priroda se razvija kao francuska kuhinja. To sam čuo od jednog Francuza: porijeklo slavnih francuskih jela i pića je trenutak kad su shvatili da se neuspjeh može prodati kao uspjeh. Tako su pravili sir na uobičajen način, ali se sir ubuđao i počeo da smrdi pa su rekli, o bože, evo originalnog francuskog sira. Ili uzmu da prave vino na uobičajen način, nešto krene naopako sa fermentacijom, pa ispadne šampanjac. Ne pričam to samo da vas nasmijem, jedna od lekcija psihoanalize je da naša seksualnost upravo tako funkcionira. Seksualni instinkti su, naravno, biološki determinirani – ali, pogledajte šta smo mi ljudi napravili od njih. Nisu ograničeni na sezonu parenja. Mogu se razviti u trajnu opsesiju koja se hrani vlastitim preprekama – ukratko, u solidnu metafizičku strast koja remeti biološki ritam krivinama kao što su beskrajno odlaganje zadovoljstva u platonskoj ljubavi, odavanje raznim perverzijama i tako dalje.
Dakle, da, seksualnost je biološki uslovljena ali kada je transfunkcionalizirana, ako mi dozvolite takav izraz, postaje trenutak različite kulturalne logike. Tvrdim da isto važi i za tradiciju. Veliki konzervativac T. S. Eliot je napisao: „Ono što se događa kada se stvori neko novo umjetničko djelo je nešto što se u isti mah dešava i sa svim umjetničkim djelima koja su mu prethodila. Sadašnjost isto toliko mijenja prošlost, koliko prošlost upravlja sadašnjošću.“
Šta to znači? Uzmimo za primjer promjenu koju je donijelo kršćanstvo. Ne samo da uprkos svim našim prirodnim i kulturalnim razlikama ista božanska iskra obitava u svakom od nas, već nam ta božanska iskra omogućava da stvorimo ono što se u kršćanstvu naziva „svetim duhom“ – zajednicu u kojoj su vrijednosti porodične hijerarhije, bar na nekom nivou, poništene. Sjetite se Pavlovih riječi Galatima: Nema tu Jevjereja ni Grka, nema muškoga roda ni ženskoga u Kristu.4 Demokratija prenosi ovu logiku na politički prostor: uprkos svim razlikama u kompetencijama, konačna odluka treba da zavisi od svih nas. Zalog demokratije je ideja da ne trebamo prepustiti svu moć kompetentnim stručnjacima. Upravo su komunisti legitimizirali svoju vladavinu predstavljajući se kao lažni eksperti.
Sticajem okolnosti ja ne vjerujem u narodnu mudrost. Često nam je potrebna figura gospodara da nas pokrene iz inercije i, ne plašim se reći, da nas prisili da budemo slobodni. Sloboda i odgovornost bole, zahtijevaju napor. Najviša funkcija autentičnog gospodara je da nas bukvalno probudi za našu slobodu. Nismo spontano slobodni. Štaviše, mislim da se društvena moć i autoritet ne mogu neposredno temeljiti na kompetenciji. U našem ljudskom univerzumu moć, u smislu sprovođenja autoriteta, jeste nešto mnogo misterioznije, čak iracionalno. Kjerkegor, moj i svačiji omiljeni teolog, smatrao je da bi, ako dijete kaže da će slušati svog oca jer je otac kompetentan i dobar čovjek, to bila uvreda za očev autoritet. Istu logiku je primijenio na Krista. Krist se uspostavlja činjenicom da je božiji sin, a ne svojim kompetencijama ili kapacitetima; kako Kjerkegor kaže, „svaki dobar student teologije bi to bolje objasnio od Krista“. Takvog autoriteta nema u prirodi. Jastozi možda imaju hijerarhiju, ali glavni vođa među njima nema autoritet u tom smislu. Opet, zalog demokratije je – ne protiv kompetentnosti – već u tome da političku moć i kompetenciju ili ekspertizu treba držati razdvojeno. U staljinizmu nisu bili razdvojeni, a još se u antičkoj Grčkoj znalo da se moraju razdvajati, pa su njihovi javni izbori često bili kombinirani i sa lutrijom.
Da zaključim, gdje tu, dakle, nastupa komunizam? Zašto se i dalje držim tog prokletog imena, kad znam i potpuno priznajem da je komunistički projekat u 20. vijeku propao, porađajući nove oblike ubilačkog terora. Kapitalizam jeste pobijedio, ali danas pitanje glasi da li savremeni globalni kapitalizam sadrži dovoljno jake antagonizme koji sprečavaju njegovu beskrajnu reprodukciju. Mislim da takvi antagonizmi postoje: prijetnja ekološke katastrofe, posljedice novog tehno-naučnog razvoja, naročito u biogenetici, i novi oblici aparthejda. Svi ovi antagonizmi tiču se onoga što je Marx zvao općim dobrom – zajednička supstanca našeg društvenog bića.
To je, na prvom mjestu, opšte dobro spoljašnje prirode koja je u opasnosti od zagađenja, globalnog zagrijavanja, i tako dalje. Da budem precizan, jasno mi je koliko su analize i projekcije u ovom domenu neizvjesne. Bit će izvjesne tek kada bude suviše kasno, i potpuno sam svjestan iskušenja nepromišljenih ekstrapolacija. Kad sam bio mlad, u Njemačkoj je vladala opsesija pričom o Waldsterben, šumama koje umiru. Predviđalo se da bi za par decenija Evropa mogla ostati bez šuma. Prema novijim procjenama, međutim, u Evropi danas ima više zemljišta pod šumom nego prije sto ili pedeset godina. Ali, nema sumnje da smo danas suočeni sa vjerovatnoćom opće katastrofe. Naučni podaci bar meni izgledaju dovoljno ubjedljivo.
Trebalo bi da djelujemo na širokom frontu, zajednički. Također, mislim da ovdje postoji problem sa kapitalizmom iz prostog razloga što njegovi menadžeri – ne zbog svoje zle prirode, već je to logika kapitalizma – brinu samo o tome da povećaju proizvodnju, dok im ekološke posljedice naprosto nisu tema. To opet nije moralni prigovor. Sticajem okolnosti, da ne pomislite da ne znam o čemu pričam, u komunističkim zemljama su oni na vlasti također bili opsjednuti rastom proizvodnje, a nisu bili pod javnom kontrolom pa je situacija bila još i gora.
Dakle, kako djelovati? Prvo treba priznati da smo duboko zaglibili. Ovdje nema jednostavnog demokratskog rješenja. Ideja da ljudi sami treba da odluče šta da rade sa prirodom zvuči duboko, ali otvara bitno pitanje, čak i ako im shvatanje nije izobličeno korporativnim interesima: šta ljude kvalificira da donose odluke u tako delikatnoj stvari? Sem toga, radikalne mjere koje zagovaraju neki ekolozi i same mogu dovesti do katastrofe. Pomenut ću samo ideju koja se razmatra, o upravljanju solarnom radijacijom stalnim masivnim prskanjem aerosoli u atmosferu kako bi se odbili i apsorbirali sunčevi zraci i time hladila planeta. Možemo li makar zamisliti koliko je krhka ravnoteža funkcija naše planete i na kakve je sve nepredvidive načine geoinženjering može poremetiti? U vremenima nužde, kada znamo da moramo djelovati ali ne znamo kako, potrebno je misliti. Možda treba malo da se osvrnemo; za razliku od Marxove čuvene 11. teze u našem novom vijeku treba da kažemo da smo možda u prethodnom suviše brzo pokušali da promijenimo svijet. Vrijeme je da napravimo korak unazad i protumačimo ga.
Druga prijetnja usmjerena je na opće dobro unutrašnje prirode. S novim biogenetičkim tehnologijama stvaranje novog čovjeka, u doslovnom smislu promjene ljudske prirode, postaje izgledna realnost. Mislim prije svega na takozvane neurolinkove, direktnu vezu našeg mozga i digitalnih mašina a onda i mozgova među sobom. Mislim da bi to bio istinski preokret. Digitalizacija našeg mozga otvara nečuvene nove mogućnosti kontrole. Neposredna podjela iskustva sa voljenom osobom može zvučati privlačno, ali kako vam zvuči dijeljenje sa nekim a da toga niste ni svjesni?
Konačno, opće dobro prostora samog čovječanstva. Živimo u svijetu koji je sve više povezan, ali ipak duboko podijeljen. Kako odgovoriti na to? Prva i nažalost preovlađujuća reakcija je zaštićeno samozatvaranje: „Spoljašnji svijet je u haosu, hajde da se zaštitimo raznim zidovima“. Naše zemlje su uglavnom u dobrim rukama, ali da li haos u kome su se našle tzv. odmetničke države ima neke veze sa našim odnosom prema njima?
Uzmimo za primjer Kongo, možda najgoru odmetničku državu od svih. Gospodari rata koji vladaju tamošnjim provincijama i dalje posluju sa zapadnim kompanijama, prodaju im minerale. Šta bi bilo s našim kompjuterima bez koltana iz Konga? Tu su zatim naše intervencije u Iraku i Siriji, ili intervencije preko posrednika kao što je Saudijska Arabija u Jemenu. Tamo nastaju izbeglice. Stvara se novi svjetski poredak, svijet mirne koegzistencije civilizacija, ali na koji način on funkcionira? Prisilni brakovi i homofobija su u redu sve dok su ograničeni na drugu zemlju, koja je inače punopravni učesnik na svjetskom tržištu. Tako nastaju izbjeglice.
Druga reakcija je globalni kapitalizam s ljudskim likom: uzmite društveno odgovorne korporativne figure kao što su Bill Gates ili George Soros. Zdušno podržavaju LGBT+, zagovaraju dobročinstva i tako dalje. Ali čak i u krajnosti, otvaranje granica za izbjeglice i puna ravnopravnost, to je samo ono što se u medicini zove liječenje simptoma. Rješenje nije u tome da bogate zapadne zemlje prime sve imigrante, već da se nekako pokuša promijeniti situacija koja stvara masovne talase imigracije, u čemu smo mi saučesnici. Da li je takva promjena utopija? Ne. Prava utopija je da možemo opstati bez takve promjene. Znam da je provokativno reći da je to poziv na komunizam, priznajem da to radim da bih malo provocirao, ali ono što je potrebno – za sve ove oblasti o kojima govorim, ekologija, digitalna kontrola, jedinstvo svijeta – jeste nekako ograničiti, regulirati kapitalističko tržište koje, priznajem, čini sjajne stvari. Prije nego što kažete da je i to utopija, samo pomislite kako globalno tržište već funkcionira danas. Oduvijek sam mislio da je neoliberalizam lažni pojam. Ako pogledate pažljivije, vidjet ćete da upravo u najbogatijim kapitalističkim ekonomijama država danas igra značajniju ulogu nego ikad prije. Dakle, tržište je već regulirano, ali ne u dobrom smislu, naivno govoreći.
Dakle, pesimističan zaključak: šta će se desiti? Uprkos protestima tu i tamo, vjerovatno ćemo nastaviti da klizimo ka nekoj vrsti apokalipse, čekajući da nas velike katastrofe probude. Ne prihvatam jeftin optimizam. Kad mi neko kaže da se, i pored svih problema, ipak vidi svjetlost na kraju tunela, smjesta odgovorim – da, a to je vjerovatno voz koji nam ide u susret.
(TBT)