Samo je
Narodna bošnjačka stranka (NBS), na
izbroima 2006. imala izborni slogan za izgradnju luke Neum. Grupa
intelektualaca okupljenih oko ove male stranke, poput Bakira Tanovića i dr.
Ibrahima Bušatlije, uzalud je lametirala nad ovim važnim strateškim pitanjima
statusa tri mala ostrvceta u Jadranu, (Veliki i Mali Školj i ostrvo Klek) čime
BiH gubi pravo izlaza u međunarodne vode, i izlaza Koridora 5C na luku Neum.
Piše: Prof. dr. Džemal Najetović, thebosniatimes.ba
Dobro je, ipak, što se u Bosni i
Hercegovni (BiH) napokon ozbiljnije počela shvatati važnost izgradnje vlastite
morske luke, kao i značaj određivanja i utvrđivanja morskih granica. Za
sada je najvažnije što se Republici Hrvatskoj (RH) nije dala saglasnost za
gradnju Pelješkog mosta. U vezi sa problemima koje BiH ima u svom priobalnom i
morskom dijelu Jadranskog mora, učinjene su mnoge aktivnosti koje zaslužuju
priznanje i pohvalu, no čini se da se po ovim problemima moglo učiniti znatno
više, ali se, ipak, zbog skromnog teoretskog i praktičnog znanja iz predmetne
oblasti još uvijek nisu uradili nikakvi značajni projekti iz struke, pa su i na
političkom planu učinjeni vidljivi propusti. Tako se, obzirom na situaciju u kojoj se našla BiH, RH trebalo
upozoriti da se ne prihvata mogućnost bilateralnog sporazuma, kako oko pitanja
gradnje Pelješkog mosta, tako i oko složene problematike u vezi morskog
razgraničenja. Ustvari, pitanje gradnje Pelješkog mosta je do sada trebalo
energično odbiti (Hrvatskoj ponuditi gradnju podmorskog tunela), a oko utvrđivanja
vlastitih morskih granica još odavno povesti sudski postupak pred Međunarodnim
sudom za pomorska pitanja, sa sjedištem u Hamburgu, po načelima koja propisuje
međunarodno pomorsko pravo, a koja BiH treba da omoguće morske prostore, izlaz
na otvoreno more, a u oba zaliva (za BiH je posebno važan dio u zalivu Malog
Stona) nesmetanu gradnju morske luke, odnosno, nesmetan morski akvatorij.
Vanjska politika BiH do sada je po tim pitanjima, očito trebala odbiti
bilateralne sporazume koji joj, ako se i dalje nastave, mogu isključivo štetiti
i onemugućiti ono što je njezino, ono što joj pripada po međunarodnom pravu,
ono što joj garantuje međunarodna zajednica i ono što RH neće moći osporiti.
Takođe, je uočljiv veoma krupan propust, a to je da u vezi sa dosadašnjim
pristajanjem na bilateralne sporazume sa RH, prethodno (a i još uvijek)
zvanična državna politika, nije ustanovila i na karti iscrtala koje morske
prostore drži za svoje i koje morske prostore je spremna ratificirati, te kada
i kako planira graditi luku na vlastitoj morskoj obali. Čini se da je naša
država ovom izuzetno važnom geopolitičkom i geostrategijskom pitanju u suštini
pristupila neoprezno i sa nedovoljnim trudom i angažovanošću. Traženje potpuno
nepotrebnih privilegija oko trajnog korištenja luke Ploče je, takođe, politički
promašaj koji najbolje govori da naša politika još uvijek nema potrebne
odlučnosti oko početka gradnje vlastite morske luke izuzetnih mogućnosti, a
koja po ukupnom neiskorištenom potencijalu (mjereno po tonaži brodova) premašuje
sadašnji ukupni kapacitet svih aktivnih hrvatskih trgovačkih luka za oko 20
puta.
Za sada su još uvijek tri
dominantne teme oko pomorskih pitanja koje dominiraju na političkoj sceni u BiH
i koje treba posebno razmotriti, a to su:
1. Pitanje gradnje Pelješkog
mosta
2. Utvrđivanje morskih granica sa
RH.
3. Gradnja vlastite morske luke.
Po prvom pitanju, BiH treba i
dalje ostati odlučna i dosljedna: ne treba davati nikakve saglasnost za bilo
kakav most, jer bez obzira na njegov model i veličinu, isti bi predstavljao
stalnu prepreku i limitirajući faktor izgradnje morske luke u BiH, pri čemu bi
prolaz brodovima velike tonaže bio trajno onemogućen, a brodovi manje tonaže bi
plovili otežano, dok bi u vrijeme zimskog perioda i jakog vjetra prolaz i ovim
brodovima bio onemogućen. U slučaju nekih nezgodnih okolnosti, kao npr. kvara
upravljanja na brodu (glavnog i pomoćnih strojeva, kvara na sistemu
kormilarenja i sl.), brod bi mogao udariti u jedan od nosećih stubova, te time
trajno ugroziti njegovu stabilnost. Država BiH bi zbog toga mogla snositi
odgovornost, što bi kao posljedica moglo dovesti u pitanje funkcionisanje
vlastite luke. Limitirajući i otežavajući faktor plovnog puta ispod mosta nije
samo njegova visina nego, upravo, raspon između stubova, budući da oni sužavaju
prirodnu širinu nekog plovnog područja, te predstavljaju trajnu opasnost za
navigaciju brodova. S druge strane, RH bi trebalo u istom akvatoriju (područje
koje pripada BiH), predložiti i dozvoliti gradnju podmorskog tunela koji ni po čemu
ne bi ugrozio gradnju morske luke, a RH bi omogućio sigurniju i daleko
jeftiniju varijantu povezanosti na spomenutoj putnoj trasi od planirane gradnje
mosta (tunel bi bio veoma svrsishodan i u zimskom periodu kada se putni
saobraćaj, zbog jakog vjetra često mora obustavljati na duže vrijeme što uvijek
predstavlja ozbiljan i nerješiv problem). Na taj način bi i RH i BiH na
obostrano zadovoljstvo ostvarile svoje ciljeve gdje interesi jedne države ne bi
ugrožavali inetrese druge države, a međusobni državni ineresi ostali bi u
domenu dobre uzajamne saradnje i punog razumijevanja. S druge strane, izgradnja
mosta bi definitivno prouzrokovala izolovanost BiH sa svijetom i zapečatila
sudbinu njenog ekonomskog razvoja.
Dakle, svako davanje saglasnosti
za gradnju bilo kakvog mosta na Pelješcu predstavljao bi čin veleizdaje, a što građani BiH to sebi nikada neće
dozvoliti. Situacija morskog razgraničenja sa RH je izuzetno složen problem.
Također, ne treba se potpisivati bilateralni sporazum budući da je vanjska politika
RH prema BiH, po pitanju morskog razgraničenja, takva da RH ne samo da nije
spremna da određeni vlastiti morski prostor ustupi BiH (obzirom na odredbe i
akte Medunarodnog pomorskog prava), nego, čak, već postojeći BiH teritorij (kao
što je slučaj sa otočićima Mali i Veliki Školj, rt Rep Kleka), želi da prisvoji
kao svoj, što je jasna poruka da bi traženje rješenja ovog problema putem
međusobnog državnog sporazuma bilo gubljenje vremena i išlo bi isključivo na
štetu BiH. Eto zašto država BiH nema druge alternative nego u što kraćem
vremenu predati zahtjev međunarodnom sudu za pomorska pitanja sa sjedištem u
Hamburgu za pokretanje sudskog procesa sa ciljem utvrđivanje morskih granica sa
RH po načelima i principima međunarodnog pomorskog prava, koje svim državama
koje imaju izlaz na more (bez obzira na veličinu, oblik i položaj morske obale)
garantuje jednaka prava.
Svakoj pomorskoj državi pripadaju
sljedeća četiri morska prostora, a to su:
1. Unutrašnje morske vode (UMV).
2. Teritorijalno more (TM)
3. Epikontinentalni pojas (EP)
4. Ekonomski pojas (EkP).
Po stavovima RH osim UMV u zalivu
Klek-Neum, BiH ne posjeduje nikakve druge morske prostore. Čak i zajednički
zaliv Malog Stona RH u potpunosti prisvaja kao svoj. Hrvatska, takođe, ne želi
dozvoliti BiH suvereni pristup otvorenom moru, te je bez njene saglasnosti
započela neke aktivnosti oko radova povezanih sa nelegalnom gradnjom Pelješkog
mosta, obećavajući da će BiH dozvoliti neškodljiv prolazak brodovima, kroz
svoje UMV, koji bi plovili ispod limitirajućeg Pelješkog mosta prema bh. luci,
mada je sasvim poznata klauzula medunarodnog pomorskog prava koja je pojam
neškodljivog prolaska definisala kroz teritorijalno more neke države, a ne kroz
potpuno suvereni teritorij kao što su UMV koje RH, protivno međunarodnom
pomorskom pravu, u međuotočnom području od bh. obale do otvorenog mora i dalje
želi trajno zadržati. Zbog spomenute klauzule ali i svakih mogućih naivnih
sporazuma sa RH, mogla bi se stvoriti nova opasnost gdje bi BiH mogla trajno
ostati zatvorena u zalivu Klek – Neum, izgubivši svoju vezu sa otvorenim morem,
odnosno, sa svim pomorskim državama svijeta. Smisao izgradnje Pelješkog mosta
nije u neprekinutom povezivanju hrvatskog kopna kao što je rećeno, nego upravo
o onemogućavanju BiH u ostvarenju svih suverenih morskih prostora, sprečavanju
izgradnje luke Neum i trajnog našeg vezivanja i ovisnosti o luci Ploče. U čemu
bi to, zapravo, bila suština morskog razgraničenja RH i BiH na Jadranskom moru
(sa stanovišta Međunarodnog pomorskog prava, po kojem, očito, BiH trenutno ima
sve prednosti u odnosu na postojeće stanje na pomorskoj karti), i zbog čega bi
država BiH trebala u što kraćem vremenu pokrenuti sudski spor u Hamburgu?
Odgovor se može naći u objašnjenjima glavnih odredaba spomenuta četiri morska
prostora. UMV su morsko područje pod neograničenim suverenitetom i vlašću jedne
pomorske države, potpuno istom kao i za njeno kopneno područje. To su dijelovi
mora neposredno povezani sa kopnom, ušća rijeka, luke na obali, međuotočna
područja, manji zalivi ali i veći zalivi definisani pravilom polukruga. Tako se
npr. obična krivina obale ne može smatrati UMV-a, nego se tome dodaje uslov da
površna vode u zalivu treba biti veća ili jednaka od površine polukruga sa
prečnikom na ulazu takvog zaliva. Sa definicijom UMV tijesno je povezana
klauzula koja kaže da svaka država koja ima izlaz na more ima pravo izlaza i na
otvoreno more, čime je precizirano da ni jedna pomorska država nema pravo
pravolinijski povlačiti granice UMV koje bi zatvorile pristup susjedne države
otvorenom moru. Budući da je ukupno međuotočno područje između svih otoka RH
ujedno i područje njenih UMV (ne uzimajući u obzir najisturenije veoma udaljene
otoke, npr. Palagruža, koji imaju samo svoje TM), jasno je onda da po
spomenutoj klauzuli RH nema pravo na UMV u morskom dijelu koje na prirodan
način vezuje BiH prema otvorenom moru. Ovo je morski prostor od rta Repa Kleka
(najisturenije tačke obale BiH prema otvorenom moru), do morskog područja
između otoka Sušac i Biševo (kroz morski prostor neretvanskog i korčulanskog
kanala). Otvoreno more (OM) u tom je području udaljeno 12 milja presjecišta
linije kružnica najisturenijih tačaka spomenuta dva otoka (za koliko sada
iznosi teritorijalno more RH u tom području i nalazi se na poziciji udaljenoj
oko 66 milja od rta Repa Kleka (oko 122 kilometra, 1 milja = 1852 metra).
Spomenuti prostor RH treba prepustiti BiH, a Međunarodni sud će odrediti i
širinu ovog morskog koridora na svakoj etapi spomenutih međuotočnijih područja
što iziskuje detaljniju primjenu odredaba Medunarodnog pomorskog prava. Očito
je da ovaj izuzetno složen problem ne može biti riješen međudržavnim
bilateralnim sporazumom, već multilateralno. Iz do sada rečenog postaje mnogo
jasnije zašto je RH stalo da bh. otočiće (Mali i Veliki Školj), kao i rt Rep
Kleka, koje tokom svoje nezavisnosti nije proglasila svojima, to želi sada
učiniti. Spomenuti bi otočići mogli pomoći da pred Međunarodnim sudom u
Hamburgu RH ukupni morski prostor u zalivu Malog Stona prema Pelješcu proglasi
svojim UMV (kao što to trenutno čini), a ne zajedničkim prostorom dviju država,
čije bi granice UMV obiju država dijelila geometrijska crta na sredini. S druge
strane, rt Rep Kleka na bh. obali (kao najisturenije geografske tačke prema
otvorenom moru), RH želi sada proglasiti svojim smatrajući da će BiH lakše
izgubiti mogućnost traženja prava na spajanje državne teritorije sa izlazom na
otvoreni dio Jadranskog mora. Predviđena lokacija Pelješkog mosta bi, takođe,
bila u suverenom morskom prostoru BiH, odnosno, u njenom teritorijalnom moru
(TM). Budući da širina teritorijalnog mora svake države pa i BiH iznosi 12
milja, a lokacija spomenutog mosta bi teoretski bila na udaljenosti manje od 1
milje od bh. obale, razumljivo je onda zašto RH želi da prvo sagradi most (a ne
podmorski tunel), pa tek onda da se vrši razgraničenje sa BiH. Nesumnjivo je da
bi takav most limitirao i ugrozio izgradnju bh. morske luke, a BiH bi tako
postala trajni ovisnik o luci Ploče.
/The Bosnia Times/