Predsjednik Privredne komore Srbije (PKS) Marko Čadež ovih dana je iz Abu Dabija poručio da možemo očekivati novi talas investicija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, da agrobiznis i dalje ostaje za njih značajan sektor za ulaganja, ali su u razgovorima pokazali zainteresiranost i za naš IT sektor.
Novosadska luka prodata je ovih dana kompaniji „Ports Dubai“ za početnu cijenu od nepunih osam miliona eura, a kupac bi u naredne tri godine trebalo da uloži najmanje 15 miliona eura u njenu modernizaciju.
Da li su dosadašnjim ulaganjima kompanije iz Emirata već strateški označile svoje prisustvo u ovom dijelu svijeta, gdje ih ranije nije bilo? Može li se to reći s obzirom na značaj udjela Etihada u našoj nacionalnoj avio-kompaniji, s obzirom na posjed koji je „Beogradom na vodi“ kompanija iz Emirata dobila u srcu Beograda, ali i na kupovinu PKB korporacije sa 17.000 hektara zemlje uglavnom na teritoriji dvije beogradske općine? Treba li posebno ukazivati kakva je strateška pozicija novosadske luke na Dunavu?
Proteklih sedmica smo bili svjedoci konstantnih i neskrivenih pritisaka Washingtona povodom najava da bi Kinezi mogli kupiti italijansku „Luku Trst“, kao još jednu kapiju za ulazak njihove robe u Evropu. Nije Novi Sad, naravno, Trst, niti je Dunav more. Ali, zar je potrebno objašnjavati kakav je njegov značaj s obzirom na povezanost Sjevernog i Crnog mora zahvaljujući Dunavu i kanalu Rajna-Majna-Dunav. A luka u Novom Sadu je trenutno jedina naša ozbiljnija luka, s obzirom na to da smo beogradsku, zahvaljujući privatizaciji, učinili mrtvom. Ali, očigledno ni Arapi nisu Kinezi, da bi Zapad oličen u Washingtonu imao nešto protiv ove kupovine.
Na pitanje Sputnjika o dosadašnjim poslovima sa arapskim partnerima, sa kojima do prije šest godina gotovo da nismo imali kontakta, u Privrednoj komori Srbije su prvo skrenuli pažnju da su za takve podatke o investicijama u Srbiju zaduženi Razvojna agencija Srbije (RAS) i Ministarstvo privrede, uz opasku da zvanični podaci o stranim direktnim ulaganjima po kompanijama ne postoje. Naprosto, kako objašnjavaju, ne postoji zakonska regulativa o izvještavanju kompanija o visini investicije. Iz tog razloga, podatke o investicijama trebalo bi, kako je navedeno, uzeti samo kao indikativne vrijednosti.
Iz Razvojne agencije Srbije (RAS) o investicijama kompanija iz arapskog svijeta Sputnjik je dobio odgovor sa podacima zaključno sa 2017. godinom, ali uz napomenu da su zbog nepostojanja zvaničnih podataka o visini ulaganja po pojedinačnim kompanijama navedeni oni koji su dobijeni na osnovu istraživanja koje sprovodi RAS.
U njihovoj tabeli najvećih investicija arapskih zemalja u Srbiji nalazi se po jedna kompanija iz Katara i Tunisa i devet iz UAE i evidentirano je samo kolika su planirana ulaganja i planiran broj radnih mjesta, ali ne i šta je investirano.
„Što se tiče kompanija iz Emirata koje su investirale u našu zemlju, kojima na osnovu podataka RAS-a i Ministarstva privrede raspolaže PKS, možemo kazati da je sve počelo sa ’Al dahrom‘, koja je 2014. godine preuzela 51 posto vlasništva ’Rudnap agrara‘, čime je postala većinski vlasnik novoosnovanog društva ’Dahra Rudnap‘. Riječ je o svjetskom lideru u agrobiznisu, koji bi u Srbiji trebalo da obrađuje zemljište na površini od 500 hektara, uglavnom voćnjake. Ovo preduzeće je privatiziralo i PKB, na osnovu čega je, u sklopu transakcije, preuzelo i obavezu da u naredne tri godine investira 30 miliona eura u unapređenje poslovanja PKB korporacije“, kaže za Sputnjik Danijela Strižak, rukovodilac Centra za saradnju sa izvoznicima u PKS.
Nakon toga, emiratska kompanija „Elit agro“, koja također ulaže u sektor agrobiznisa, kupila je i ergelu Zobnaticu. Danijela Strižak ukazuje da se oni uglavnom bave uzgojem pšenice, ječma, soje, suncokreta i kukuruza, ali i konja. Jedna od investicija iz Emirata koja je ušla u Srbiju je i „Mirabank“, koja predstavlja prvu banku iz UAE u regionu, koja je počela sa korporativnim radom u Srbiji krajem 2015. godine i osnivačkim ulogom od 300 miliona dolara. Riječ je, kako je rekla, o prvoj greenfield investiciji u bankarski sektor Srbije od 2008. godine.
„Pored tih investicija, Vlada Srbije je potpisala ugovore o zajedničkom ulaganju sa nekoliko kompanija iz UAE i to: ’Belgrade waterfront capital investment‘, kod nas poznat kao ’Beograd na vodi‘, čija se vrijednost procjenjuje na oko 3,5 milijardi eura; ’Etihad Airways‘ (Air Srbija) na osnovu Sporazuma o strateškom partnerstvu, kompanija iz UAE postala je vlasnik 49 posto kapitala srpske kompanije, dok je Vlada Srbije zadržala 51 posto vlasništva u kompaniji. Planirano je da ova kompanija uloži 40 miliona dolara u zajedničku kompaniju i obezbijedi još 60 miliona eura kroz kreditne linije. Posljednja kompanija je ’Al Ravafed‘,koja se bavi prehrambenom industrijom i preuzela je obavezu ulaganja u iznosu od 140 miliona dolara do 2019. godine“, precizirala je sagovornica Sputnjika.
U tom nizu, posljednja je kupovina „Luke Novi Sad“. Međutim, koliko je od tih investicija realizirano, sagovornica Sputnjika ne može reći, upravo zbog toga što kompanija po zakonu nije dužna pružati podatke o vrijednosti svoje investicije.
A nedostatak informacija izazivao je komentare u svakom od navedenih slučajeva, kao i spekulacije o razlozima dolaska i njihovom ekonomskom učinku. Tako su mediji, između ostalog, pisali da je kompanija „Al Ravafed“, koja je kupila ili uzela u zakup oko 10.000 hektara u Vojvodini, prve godine zabilježila gubitak od 20 miliona dinara, a sljedeće 2015. on je iznosio 217 miliona. Sve uz pitanje kako 93 zaposlena obrađuju 10.000 hektara i da ne treba čuditi što su u 2016. imali jedva 700 kilograma soje po hektaru, za razliku od naših poljoprivrednika koji su bilježili rod od tri tone.
Profesor na Beogradskoj bankarskoj akademiji Božo Drašković ukazuje na dva najčešće ključna aspekta kada se pojavljuju strani investitori.
„Postoje oni koji djeluju samostalno, ali i oni koji djeluju u saglasnosti sa ciljevima njihovih država. Kada je riječ o arapskom svijetu, ili investiranju iz arapskog svijeta, treba posmatrati stvar i iz ugla kako oni primaju strane investicije. Znači, zemlje arapskog svijeta, maltene sve, kada je riječ o investiranjima u krupne oblasti —infrastrukturu, naftnu industriju, ne dozvoljavaju nijednom stranom investitoru da bude vlasnik više od 49 posto“, ukazuje sagovornik Sputnjika i sa žaljenjem konstatira da mi nemamo takvu strategiju.
„Puštamo stranim investitorima da ulaze u neke sektore, što kasnije može biti strateški i politički vrlo problematično. Dakle, neke investicije koje dolaze iz arapskog svijeta, vrlo često imaju i strateški značaj za njih, ili za nekog njihovog za koga oni rade“, ističe ovaj ekonomista, koji ukazuje na problem što ugovori nisu dostupni javnosti i ne zna se kakve će ekonomske efekte od investiranja imati partner iz inostranstva, a kakve naša zemlja.
Na pitanje zašto je baš Srbija bila zanimljiva kompanijama iz Emirata, sa kojima do 2012. takoreći nismo imali kontakata, Drašković ukazuje da su bili vođeni strateškim, dugoročnim interesima, kako bi se ovdje zauzele pozicije prije nego što Srbija eventualno postane članica EU.
„EU vodi računa, a i pojedine zemlje, poput Mađarske i nekih drugih, osjetljive su na prodor tog kapitala. Vi strateški morate voditi računa kome ćete dati pogodnosti, s kim možete imati prijateljske odnose, a s kim i probleme. Nisam siguran u pogodnost i strateški dugoročne interese Srbije, da su oni zadovoljeni u ma kom pogledu ako se otvara toliko prostora za arapski kapital“, kaže ovaj analitičar Instituta ekonomskih nauka.
Na pitanje koliko je Srbija sa ovim arapskim investicijama na dobitku, a koliko kompanije iz UAE, Drašković kaže da se plaši da smo mi vrlo malo na dobitku.
„Valjalo bi pogledati zaposlene, plate, plaćene poreze, kao i koliko će oni na dug rok imati koristi ne samo u ekonomskom pogledu, već u nekom budućem strateškom pogledu osvajanja pojedinih resursa. Na kraju krajeva, postoji nešto što je upliv dijelova arapskog kapitala i vrlo je prisutan u Bosni i Hercegovini, ne u Republici Srpskoj, nego u Federaciji BiH. I tamo postoje vrlo snažne investicije“, napomenuo je sagovornik Sputnjika.
Iznenadnim prisnim vezama Srbije i Emirata bavili su se i mediji na Zapadu, ali i na Bliskom istoku, uz najrazličitije spekulacije.
Uz konstataciju da je princ Abu Dabija Muhamed bin Zajed al Nahjan američki posrednik u Istočnoj Evropi, portal „Oko Bliskog istoka“ (Middle East Eye) svojevremeno je prenio ocjene da je razlog investiranja UAE u Srbiju upravo strateško pozicioniranje Emirata, između ostalog, da spriječi širenje ekonomskog i geopolitičkog utjecaja Turske na Balkanu. Ali i to što bi Zapad htio spriječiti Srbiju da se previše veže za Putinovu Rusiju u sektoru odbrane, jer Srbija sa dobrom namjenskom industrijom ima šta da ponudi Bliskom istoku, a Emirati su, prema podacima Međunarodnog mirovnog istraživačkog instituta iz Stokholma, među pet najvećih uvoznika oružja na svijetu.
(TBT, Sputnik)
