Piše: Yanis Varoufakis , thebosniatimes.ba
Kada je poslije sloma berze 1929. uslijedila Velika depresija, gotovo svi su bili saglasni da je kapitalizam kao sistem nestabilan, nepouzdan i sklon stagnaciji. U narednim decenijama predstava o kapitalizmu se promijenila. Poslijeratni oporavak i opšta finansijalizacija i globalizacija poslije okončanja Hladnog rata vratili su vjeru u sposobnost tržišta da upravljaju sama sobom.
Danas, poslije tegobne decenije koja je počela globalnom finansijskom krizom 2008, ta dirljiva vjera je poljuljana jer je prirodna težnja kapitalizma stagnaciji ponovo prevladala. Uspon rasističke desnice, fragmentacija političkog centra i rastuće geopolitičke tenzije simptomi su stagnacije kapitalizma.
Za uravnoteženo funkcioniranje kapitalističke ekonomije neophodan je magični broj u obliku preovladavajuće realne kamatne stope. Taj broj je magičan jer jednim kamenom mora pogoditi dvije različite ptice na dva različita neba. Prvo, mora uravnotežiti tražnju za plaćenim radom sa raspoloživom ponudom. Drugo, mora izjednačiti štednju i investicije. Ako preovladavajuća kamatna stopa ne uspije uravnotežiti tržište rada, posljedice su nezaposlenost, neizvjesnost, rasipanje ljudskih potencijala i siromaštvo. Ako izostane izjednačavanje nivoa investicija sa nivoom štednje, slijede deflacija i dalji pad investicija.
Potrebno je mnogo samouvjerenosti da bi se uopće povjerovalo da takav čarobni broj postoji i da se, ukoliko postoji, zajedničkim djelovanjem na tržištu realna kamatna stopa može približiti toj magičnoj vrijednosti. Nejasno je kako zagovornici slobodnog tržišta vjeruju da postoji realna kamatna stopa (recimo, od 2 posto) koja će investitore podstaći da slobodnu štednju usmjere u produktivne investicije, a poslodavce da zaposle svakoga ko želi raditi po preovladavajućoj cijeni.
Vjera u sposobnost kapitalizma da generirs taj magični broj počiva na jednoj vrsti truizma. Milton Friedman je često govorio da roba koja nije ograničeno dostupna nema vrijednost, pa njena cijena mora biti ravna nuli. Otuda slijedi da ako cijena neke robe nije ravna nuli, onda dostupnost te robe mora biti ograničena i mora postojati određena cijena po kojoj će se i posljednji komad takve robe prodati. Isto tako, ukoliko preovladavajuća nadnica nije ravna nuli, onda svako ko je spreman raditi po ponuđenoj cijeni može pronaći posao.
Kada istu logiku primijenimo na štednju, moramo zaključiti da ako se novcem može finansirati proizvodnja mašina koje će proizvoditi nešto od vrijednosti, onda mora postojati kamatna stopa koja je dovoljno niska da se preduzetnici odvaže da upotrijebe slobodnu štednju i uz profit proizvedu spomenute mašine. Po definiciji, zaključuje Friedman, realna kamatna stopa se stabilizira sama od sebe na onom magičnom nivou koji eliminira i nezaposlenost i prekomjernu štednju.
Kada bi to bilo tačno, kapitalizam nikada ne bi zapao u stanje stagnacije – osim ako država ili interesne grupe kao što su sindikati ne oštete njegovu savršenu mašineriju. Naravno, izložena tvrdnja nije tačna, iz tri razloga. Prvo, magični broj ne postoji. Drugo, čak i da postoji, nema mehanizma koji bi realnu kamatnu stopu doveo do optimalne vrijednosti. I treće, prirodna tendencija kapitalizma je uzurpiranje tržišta jačanjem onoga što je John Kennet Galbraith nazivao kartelskom menadžerskom „tehnostrukturom“.
Situacija u kojoj se Evropa danas nalazi jasno pokazuje da je magična brojka mit. Finansijski sistem EU posjeduje 3 triliona eura iz štednje koji ne želi da se pretoči u produktivne investicije, iako je Evropska centralna banka kamatnu stopu za depozite spustila na -0,4 posto. U međuvremenu, suficit Evropske unije je u 2018. porastao na 450 milijardi dolara. Da bi euro oslabio dovoljno da se eliminira suficit i investira višak štednje, kamatna stopa Evropske centralne banke bi morala biti -5 posto, što bi trenutno zbrisalo evropske banke i penzijske fondove.
Čak i ako zanemarimo činjenicu da magična kamatna stopa ne postoji, sklonost kapitalizma stagnaciji reflektira se u nesposobnosti prilagođavanja na tržištima novca. Branitelji slobodnog tržišta pretpostavljaju da se sve cijene magično korigiraju dok vjerno ne prikažu relativnu tražnju za određenom robom. U stvarnosti se to ne događa. Kada investitori načuju da Federalne rezerve ili Evropska centralna banka namjeravaju odustati od planiranog povećanja kamatnih stopa, zaključit će da centralne banke očekuju pad ukupne tražnje i smanjiti investicije umjesto da ih povećaju.
Umjesto da investiraju bavit će se pripajanjem i preuzimanjem kompanija, što jača kapacitet tehnostrukture da kontrolira cijene, smanjuje nadnice i troši slobodna sredstva na kupovinu sopstvenih dionica da bi se uvećali bonusi. Tako prekomjerna štednja nastavlja rasti, a cijene više ne odražavaju relativnu dostupnost roba; preciznije rečeno, sve što cijene, nadnice i kamatne stope na kraju odražavaju jeste manjak agregatne tražnje za robama, uslugama i novcem.
Zanimljivo je koliko su zagovornici slobodnog tržišta otporni na činjenice. Kada im se dogma razbije o hridi stvarnosti, oni kao tajno oružje uvode atribut „prirodnosti“. Sedamdesetih godina 20. vijeka su prognozirali da će nezaposlenost nestati čim se suzbije inflacija. Kada se 80-ih godina pokazalo da je nezaposlenost i dalje visoka uprkos niskoj inflaciji, objavili su da je u pitanju nova konstanta – „prirodna“ stopa nezaposlenosti.
Isto tako, činjenica da inflacija danas izostaje uprkos rastu nadnica i niskoj stopi nezaposlenosti objašnjava se uvođenjem „prirodne“ stope inflacije. Sve što se događa proglašava se za najprirodniji ishod u najprirodnijem od svih mogućih ekonomskih svjetova.
Ali kapitalizmu je samo jedna tendencija prirodno svojstvena: težnja stagnaciji. Kao i sve tendencije, ona se može prevazići odgovarajućim mjerama. Jedna mogućnost je razuzdana finansijalizacija koja proizvodi snažan rast na srednji rok po cijenu mračnih perspektiva za dalju budućnost. Druga i održivija terapija je ona koja se uvodi i regulira posredstvom političkog mehanizma za recikliranje viškova, kao u slučaju ekonomije iz perioda Drugog svjetskog rata i njenog poslijeratnog produžetka u sistemu Breton Woodsa. U trenutku kada nam je politički sistem u gorem stanju od finansijskog, svijetu je potrebna post-kapitalistička vizija. Možda će najveći doprinos procesa automatizacije koji produbljuje problem stagnacije biti to što će inspirisati jednu takvu viziju.
(TBT, Project Syndicate)
