Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ne vjerujem da politička i vjerska elita bosanskih, kao ni svekolika elita balkanskih muslimana može uopće više pratiti trendove i izazove svjetske politike, a kamo li kreirati istu ili biti sudionicima bitnih svjetskih događaja, bar onih koji se izravno tiču njih samih odnosno njihovih naroda i država. Oni su pali na ispitu na dva povijesna događaja, koji su vezani pupčanom vrpcom zla, za koje bi se već moglo reći da će ih povijest tretirati kao lice i naličje iste ideje sa istim uzorcima i posljedicama. Radi se o terorističkom napadu na muslimane u Novom Zelandu i presudi Radovanu Karadžiću koju je Tribunal u Haagu donio nakon 26 godina svog postojanja.
NOVA PLOČA U POTOČARIMA
Njihove reakcije na oba događaja bile su neprimjetljive, uvijene u političke fraze i reciklaže balkanske političke korektnosti kako je kriv pojedinac a ne narod i sl. Ne znam niti jedno suvislu izjavu ijednog političkog ili vjerskog prvaka balkanskih muslimana koju bih mogao usporediti i sa jednom izjavom iz moćnog govora novozelandske premijerke Jacinde Ardern u kojem je istovremeno iskazala sućut sa žrtvama i osudila terorizam. Ako sam u krivu nek’ me neko dopuni u komentaru na ovaj tekst i izvinit ću mu se. Zato je turski predsjednik Recep Tayip Erdogan u svom stilu populiste ovaj događaj iskoristio i zloupotrijebio u predizbornoj kampanji svoje stranke za lokalne izbore. A govorio je tako da je novozelandska premijerka poslala ministra u Anakaru koliko zbog protesta i ljutnje toliko da „popegla“ njegove osvetničke prijetnje teroristima. Samo zbog toga što je Erdogan po ko zna koji put prisvojio Bosancima, odnosno Bošnjacima, temu i predstavio se kao njihov zaštitnik na svjetskoj sceni, zaslužio je da isto tako ministar Vijeća ministara otputuje u Ankaru i zamoli ga da to više ne čini na takav način i ne govori u ime bosanskih muslimana, odnosno ostalih Bosanaca i Hercegovaca koji su bili žrtva terora srpskog režima u vrijeme vladavine zločinca Radovana Karadžića.
Ako se kontroverznom Edoganu ovaj put može i progledati kroz prste zbog neadekvatne i ne primjerene reakcije jer se on bar usudio oglasiti i izreći svoje stavove, ne može se tolerirati šutnja reisa Huseina Kavazovića i drugih bošnjačkih lidera, posebno Bakira Izetbegovića, da podrže i poprate stavove i akcije koje je poduzela novezelandska premijerka u osudi zla i podršci žrtvama. Zašto se, na primjer, nije mogla uključiti jedna sarajevska televizija i prenijeti ezan sa novozelandske televizije pred džumu namaz i uporedo i istovremeno organizirati „povorka ljubavi“ u znak solidarnosti sa Novozelanđanima?! Zašto se, na primjer, niko nije sjetio predložiti ispisivanje spomen ploče žrtava novozelandskog masakra i postaviti je na greblje u Potočarima ako su oni žrtve iste ideologije kao i srebrenički šehidi?!
Vrlo često u svojim kolumnama govorim, ali avaj, i nikako da istinom u lice uhavizam bošnjačke političke mrtvace, gluhe, slijepe i mutave na ovakve događaje. Doduše tek nakon novozelanskog masakra pojavljuju se tekstovi kojima se po prvi put kazuje istina u lice zapadnim liderima – da su zapadni rasisti odgovorni za ovaj masakr. A pošto su žrtve iz Pakistana, Indije, Jordana, Somalije…, dakle sa većine kontinenata svijeta, vjerovatno su svi muslimani na planeti shvatili od koga i kakve ideologije su bili žrtve njihova sabraća na Balkanu, posebno u Bosni. Tako da je presuda ideologu te mržnje i idolu teroriste, samo nekoliko sedmica nakon masakra u Novom Zelandu, oficijelno potvrdila ta saznanja. Ovi su događaji sigurno već promijenili tok povijesti i moguće je da utiču i na promjenu smjera budućnosti Bosne i Hercegovine. Nema više tog svjetskog lobija koji će kovati planove i podržati one koji kuju planove o rasparčavanju njihove domovine radi istrebljenja muslimana iz nje! To, naravno, ne znači da će im iko osim njih samih izgraditi takvu državu da bi oni i njihova pokoljenja živjeli sretno u njoj.
E sad, nikad dva dobra sastaviti, pa koliko sam postao optimista za islam i muslimane na globalnom planu, toliko sam postao pesimista generalno za muslimane na Balkanu. Oni su postali „obrano mlijeko“, bez snage (uma) da obnove svoju duhovnost i kreiraju kosmopolitske političke vizije koje bi bile u duhu vremena i izazova na globalno planu. Jednostavno, nemamo više harizmatičnih vizionara kakvih smo imali i skoroj prošlosti.
MERKEL PA ARDERN
Kad se sjetim samo rahmetli dr Ahmeda Smajlovića, koji je u svojim neponovljivim vazovima tvrdio da je spas Evrope u islamu, padnem u očaj na sadašnjim stanjem bosanskih muslimana. Nije njegova vizija „propasti Zapada“ bila špenglerovska, on se pozivao na afirmativna mišljenja evropskih intelektualaca o islamu, poput Bernarda Shawa, već je on moralnu krizu Zapada vidio u toleriranju četiri velika društvena zla; alkoholizmu, bludu, opojnim drogama i kocki, koje islam zabranjuje i smatra najtežijim haramom/grijehom. U tome je on vidio spas Evrope kroz islam.
Smajlović, na žalost, nije smio tada javno izgovoriti da je najveći politički grijeh Evrope bila i ostala inkvizicijska mržnja prema islamu koja je na Balkanu buknula još sa balkanskim ratovima. Ona se kao takva danas najviše ogleda kroz animozitet prema islamskim migrantima na šta najzdušnije reagira vrlo usamljeni papa Franjo. Zato se ta mržnja može otkloniti samo ukoliko bi papa Franjo priznao islam kao legitimnu monoteističku i bratsku vjeru kršćanstva i judaizma. Jer bi tek u tom slučaju bila ostvarena miroljubiva koegzistencija monoteističkih religija na evropskom tlu. I skoro da je ovo pitanje postalo urgentno više za dobrobit Evrope nego islama, jer evropski rasisti prijete da će Evropu pretvoriti u najveću buktinju mržnje i islamofobije na svijetu.
Opravdano je pitanje koji bi islam papa Franjo priznao ako bi i (po)želio to učiniti, jer dvije islamske velesile, Iran i Saudijska Arabija, vode globalni sektaški rat zbog dominacije i monopola nad islamom. Također je veliko pitanje da li bi papu podržali sadašnji evropski lideri. Možda će rečenica njemačke kancelarke Angele Merkel ostati kao povijesna kojom je ustvrdila da je islam sastavni dio njemačkog društva. Možda se na globalnom planu vremešna gospođa Merkel može smatrati pretečom i učiteljicom mlađahnoj premijerki Ardern.
I ako bismo se dalje osvrtali oko sebe i tražili nekog da stane uz ove dvije premijerke, kako se ne bi osjećale usamljeno, onda bismo mogli izdvojiti samo još dvije muslimanke; palestinsku Amerikanku Rashidu Tlaib i somalijsku Amerikanku Ilhan Omar, novoizabrane američke predstavnice za peti kongresni distrikt Minnesote.
Hem su žene, hem su malobrojne, ali ipak ulijevaju veliku nadu da je dijalog, uvažavanje i razumijevanje islama na Zapadu otpočeo. Sama činjenica da su se ove dvije američke muslimanke našle u fokusu propagande Saudijske Arabije koja ih pokušava diskreditirati i delegitimirati govori da je njihov glas alternativa islamskim režimima i najčešće autokratskim vladarima. Zato je vrlo licemjerno od strane zapadnih liberalnih intelektualaca, kako kršćanskih još više bivših muslimanskih liberala , prebacivati premijerki Ardern režimsko-islamske stavove i odnos vlastodržaca u islamskim zemljama prema dugim religijama zbog njenog poistovjećivanja sa islamom i muslimanima kroz nošenje mahrame i citiranje hadisa poslanika Muhammeda, salallahu alijehi vesslem.
Na koncu, žrtve mržnje i terorističkih napada su najčešće obični vjernici, nikako pripadnici elita ili režimskih sluga. Papino priznavanje islama primarno bi bila podrška običnim vjernicima, a ne režimima i muslimanskim vlastodršcima.
(TBT)
