Sezona u kojoj je Crvena zvezda još uvijek bila aktuleni evropski šampion, početna je tačka analize o tome koliko najbogatiji evropski klubovi troše na transfere i plate igrača.
Zanimljiv podatak je da su za 29 analiziranih godina među 10 klubova Evrope koji najviše troše dospjela svega 23 kluba – 10 engleskih, šest italijanskih, tri španska, dva francuska i po jedan škotski i njemački.
Upravo je početna tačka donijela prva velika pomjeranja. Olympique iz Marseillesa kojeg su crveno-bijeli u Bariju pobijedili u finalu Kupa evropskih šampiona, nije bio među top 10 evropskih trošadžija. A onda je dospio na peto mjesto liste, ostavivši iza sebe neke od najvećih klubova Evrope. Jedno od zaštitnih lica “miteranovske poslovno-fudbalske elite” Bernar Tapie dobio je poziv od tadašnjeg gradonačelnika Marseillesa da preuzme klub. Novac je došao sa njim u vrećama, a ušati pehar otišao sa Ljupkom Petrovićem u Beograd. Ipak, dvije godine kasnije velika ulaganja su se isplatila. Već naredne sezone Marseilles je ispao iz top 10 i više se nikada nije vratio.
Na njegovo mjesto, kao i mjesto Evertona došli su Lazio, da uzdrma čitavu Evropu, kao i Real Madrid, da nikada iz grupe najvećih fudbalskih rasipnika ne izađe.
Zanimljivo ime koje se pojavilo na listi bio je Blackburn. Engleski klub došao je i do sedmog mjesta po količini utrošenog novca, a u sezoni 1994/95 bio je ispred madridskog Reala. Te je godine Alan Shearer, zajedno sa Chrisom Suttonom i prgavim Timom Sherwoodom donio titulu klubu koji je malo ko volio na Ostrvu. Doneo je titulu čovjeku koji je svojim novcem napravio stepenice ka tom uspjehu. Jack Walker bio je vlasnik čeličane Walkersteel i jedan od prvih koji je prepoznao da će u Velikoj Britaniji metalurgija zapasti u krizu. Bio je navijač Blackburna od malih nogu, pa je megalomanskim trošenjem ispunio i svoje snove. Nakon šampionske sezone, Blackburn je počeo da pada na listi.
U narednih nekoliko godina pojavila su se nova imena među najvećim evropskim trošadžijama. Arsenal, New Castle, ali i jedini španski klub koji je uz Real i Barcelonu bio u top 10 – Deportivo La Coruna. Zanimljivo je da je Depor titulu osvojio dvije godine nakon što je ispao iz grupe klubova koji najviše troše, što do tada nije bio slučaj jer su se sezone velikih troškova poklapale sa sezonama velikih uspjeha.
A onda je uslijedila dominacija.
Milanski Inter je pred sezonu 1997/98 doveo tada najboljeg fudbalera na svijetu, Ronalda, kao i jednog od najvećih talenata u Seriji A toga doba, Alvara Rekobu. Uz još nekoliko transfera tog ljeta, Inter je zaseo na prvo mjesto klubova koji najviše ulažu i na tom mjestu je ostao punih šest godina. U nekim trenucima je trošio dva i po puta više nego prvi pratilac, a tih su godina na Giuseppe Meazzu stizali i Nicola Ventola, Christian Vieri, Clarence Seedorf i Christian Panucciiz Reala, Robbie Keane, Hakan Sukur, Francesco Toldo, Hernan Crespo i mnogi drugi. Porodica Moratti nije štedjela.
Tada se, niotkuda, pojavio Chelsea. Roman Abramovich je igrače dovodio kao rođendanski poklon svom sinu, a fudbalski šoping izgledao je suludo. Chelsea je za tri prelazna roka uspio ući na listu i zasjedne ne njen vrh, a transferi Crespa, Verona, Makelelea, Mutua, Drogbe, Robena i plejade Portugalaca koje je Murino doveo na Stamford Bridge doprinijeli su da Chelsea dobije epitet bijesne šopingholičarke.
U međuvremenu su počeli mnogo trošiti i Leeds, kao i Tottenham.
Granica od milijardu eura po prvi put je probijena u sezoni 2006/07 a upravo je Abramovichev klub uspio potrošiti sumu od deset cifara.
Zanimljivo je da je naredne sezone u top 10 po prvi put ušao minhenski Bayern, a već godinu dana kasnije zamijenio ga je Manchester city. Građani nisu poput Chelseaja za godinu dana došli do dominacije, gradili su je polako, a kada je menadžer postao Pep Guardiola, bilo je jasno da će City oboriti sve rekorde. U sezoni 2016/17 razlika između ekipe koja najviše troši i posljednjeg tima u top 10 bila je veća od 600 miliona eura. Godinu dana kasnije, premašila je 700 miliona.
Pojavio se u međuvremenu i Paris Saint-Germain i na krilima petrodolara trošio basnoslovne sume novca na velike zvijezde ali, iako često postoji suprotno mišljenje, nije ni prišao klubovima koji najviše troše.
Ako bi se uporedila struktura tih klubova iz sezona 1991/92, 2005/06 i 2018/19, ne bi se uočile prevelike razlike. U godini početka analize dominirali su italijanski klubovi (5), bilo je tu i engleskih (3), škotskih (1) i španskih (1) timova. Četrnaest godina kasnije među najbogatijima bila su četiri italijanska, četiri engleska i dva španska kluba. Danas su se na vrhu izdvojili engleski klubovi (4), prate ih italijanski (3), španski (2) i jedan francuski.
Tokom godina, polarizacija je postala ogromna kao i količine novca koje se vrte fudbalskim tokovima, a jedina razlika je to što su nekada vlasnici klubova i najveći ulagači bili dugogodišnji navijači tih klubova – poput, pomenutog Walkera iz Blackburna – dok su današnji vlasnici morali da ostaju budni do kasno u noć ili se bude prije zore kako bi gledali klubove koje danas vode. Ako su ih ikada i gledali prije preuzimanja.
(TBT, NYT)






