ESEJ:
Ove, 2015. godine navršava se
četiri stotine godina od preseljenja na Ahiret znamenitog Bošnjaka – Hasana
Kafija Pruščaka el-Akhisarija. Kafi je, podsjećamo, na Ahiret preselio 16.
ramazana 1024. god. po Hidžri, odn. 9. oktobra 1615. godine.
Piše Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Ove, 2015. godine navršava se četiri
stotine godina od preseljenja na Ahiret znamenitog Bošnjaka – Hasana Kafija
Pruščaka el-Akhisarija. Kafi je, podsjećamo, na Ahiret preselio 16. ramazana
1024. god. po Hidžri, odn. 9. oktobra 1615. godine.
Ovim povodom želimo ukratko podsjetiti
na nesumnjivi značaj i iznimnu važnost života i djela Hasana Kafija Pruščaka,
čija ulemanska i intelektualna pojava, rukopisna djela, naučni, obrazovni i
kulturni doprinosi, vjerska pobožnost i predanost, društveni aktivizam i
borbena angažiranost, s pravom, kontinuirano plijene i privlače pažnju ne samo
bosanskohercegovačke već i svjetske naučne, akademske i kulturne javnosti.
Dakle, Kafijeva veličina traje i oslovljava nas i danas – četiristo godine poslije!
Djelo ovog ”pionira arapsko-islamskih
nauka u Bosni i Herecegovini” (Nakičević), koji djeluje krajem šesnaestoga i
početkom sedamnaestoga stoljeća u ”osmanskoj Bosni” (Filipović), na sreću, u
velikoj mjeri je otkriveno, stručno predstavljeno, kritički prikazano i
prevedeno te naučno valorizirano na bosanskom ali i na drugim jezicima, npr. na
arapskome jeziku. Naravno, ovim ne želimo reći da je o Kafijevom životu i
zaostavštini rečena posljednja riječ, jer, između ostalog, neka njegova
djela još nisu pronađena, a i ona pronađena nisu sva prevedena na naš jezik
niti naučno valorizirana.
O životu i djelu Hasana Kafija mnogi su
pisali; ovdje navodimo samo one najznačajnije na našem jeziku: Muvekkit, dva
Bašagića, Okić, Handžić, Šabanović, Balić, Filipović, Nakičević, Ždralović,
Ljubović, Nametak. Svi ovi kao i drugi autori zaslužni su za vjerodostojno i
autentično predstavljanje lika i djela Hasana Kafija Pruščaka. Značajno je to
što je sâm Kafi napisao svoju (auto)biografiju i u njoj zapisao dragocjene podatke
o sebi, svom životu, djelovanju, putovanjima, djelima.
Dosadašnje objavljene knjige, studije i
tekstovi, koji tretiraju život i rad Hasan Kafija Pruščaka, kao i prijevodi
njegovih djela, pokazuju da je:
a) Kafi
jedan od najvećih bošnjačkih alima, mislilaca, pisaca i teoretičara ne samo
svoje generacije i epohe nego cijelog historijskog perioda ”osmanske Bosne”;
b) da
je među značajnijim autorima i naučnicima u svoje vrijeme na čitavom prostoru
Osmanske države i
c) Kafi
je do sada, kod nas i u svijetu, najobuhvatnije predstavljeni bošnjački autor
iz perioda ”osmanske Bosne”.
Kratka biografija
Njegovo puno ime glasi: Hasan Kafi ibn
Turhan ibn Dawud ibn Ja’qub ez-Zibi el-Akhisari el-Bosnewi. Rođen je u Pruscu
(Akhisar) u ramazanu 951. po H. ili krajem novembra ili početkom decembra 1544.
godine. Početne nauke je završio u Bosni, a onda je otišao u Carigrad, u
početku vladavine sultana Selim-hana, sina sultana Sulejman-hana. U Carigradu
je učio pred Kara Jilanom, kao i pred Mula Ahmedom Ensarijem. Na studijama u
Carigradu je ostao oko devet godina, a zatim se vraća u domovinu, u Prusac. Po
povratku u rodno mjesto, Kafi je, okupivši oko sebe učenike, počeo držati
predavanja. Osim u Pruscu, dužnost kadije obavljao je i u drugim mjestima.
Posljednjih dvadeset godina ostao je na mjestu prusačkoga kadije, položaju koji
je dobio doživotno. Napisao je oko dvadesetak djela iz različitih naučnih oblasti i vjerskih disciplina.
Predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo,
akaid (tradicionalna teologija) i logika. Umro je 9. oktobra 1615. godine u
rodnom Pruscu, gdje je i ukopan.
Širi biografski podaci o Hasanu Kafiju
Pruščaku, njegovim djelima, rukopisima, štampanim izdanjima njegovih djela i
prijevodima mogu se pronaći u radovima gore navedenih naših autora.
Djela
Kafi je iza sebe ostavio dvadesetak
pisanih djela i manjih rasprava. Neka od svojih djela Kafi spominje u svojoj
autobiografiji Nizāmu l-ulemā’ ila hātemi l-enbijā’ (Niz učenjaka do Pečata
vjerovjesnika) unoseći ih onim istim redom kako ih je pisao:
1. Risāletun fī tahqīqi lafzi
‘čelebī’ (Rasprava o značenju riječi ‘čelebi’) – filologija;
2. Muhtesaru l-Kāfī fī l-mentiq (Kafijev sažetak iz logike ili Dovoljan sažetak iz logike) – logika;
3. Šerhu Muhtesari l-Kāfī fī
l-mentiqi ilā āhiri tesawwurāt (Komentar Kafijevog/Dovoljnog sažetka o
logici do kraja poglavlja o pojmovima) – logika;
4. Hadīqatu s-salāti fī šerhi
Muhtesari s-salāh (Bašča namaza u komentaru Sažetka o namazu) –
fikh, islamsko pravo;
5. Semtu l-wusūli ilā ‘ilmi l-usūl(Uvod u nauku o metodologiji
islamskog prava) – usul-i fikh, metodologija islamskog prava;
6. Šerhu Semti l-wusūliilā'ilmi
l-usūl(Komentar Uvoda u nauku o metodologiji islamskog prava) –
usul-i fikh;
7. Usūlu l-hikemi fī nizāmi l-‘ālem (Temelji mudrosti o uređenju svijeta) – politologija, praktična filozofija;
8. Temhīsu t-Telhīs (Prerađena
verzija Sažetka) – arapska stilistika;
9. Rewdātu l-džennāti fī usūli
l-i'tiqādāt(Džennetske bašče o temeljima vjerovanja) – akaid.
Pored ovih deset djela koje je
eksplicitno naveo u svojoj autobiografiji (kao 10. djelu), a koju je završio
1599. god. – dakle, šesnaest godina Kafijevog života ostao je gotovo nepoznat –
Kafi je, kako se navodi u mnogim izvorima, još napisao:
11. Šerhu Muhtesari l-Qudūrī (Komentar Qudūrijevog sažetka) – fikh;
12. Ezhāru r-rewdāti fī šerhi Rewdāti
l-džennāt (Cvijeće bašča u komentaru Rajskih bašča) – akaid;
13. Nūru l-jeqīni fī usūli d-dīn (Svjetlost
istinske spoznaje o temeljima vjere) – akaid;
14. ŠerhuTemhīsi t-Telhīs (Komentar Prerađene verzijeSažetka) – arapska stilistika;
15. Risāletun fī hāšijeti Kitābi
d-da'wā li Sadri š-Šerī'a (Rasprava o glosi Knjige o parničkom postupku
Sadra eš-Šeri'a) – fikh;
16. Sejfu l-qudāti fī t-ta'zīr (Mač kadija o kažnjavanju) – fikh.
Oko Kafijevog autorstva ovih šesnaest
djela nema sporenja među istraživačima, dok oko slijedeća četiri sporenja
postoje:
17. El-Munīre (Svjetionik) –
akaid;
18. Šerhu l-Kāfī li Ibni Hādžib (Komentar djela El-Kāfī Ibn Hadžiba) – arapska sintaksa;
19. Tārīh gazve Agrī (Historija
boja kod Jegra) – historija;
20. Šerhu Muqaddimeti s-salāh (Komentar Uvoda u namaz) – fikh.
Djela navedena pod rednim brojevima 11.
i 20. još nisu pronađena; djela pod rednim brojevima: 1., 2., 4., 7., 8., 9.,
13., 15. i 16. prevedena su na bosanski jezik.
O djelima
Ovom prilikom naglašavamo nekoliko
važnih karakteristika kada je posrijedi Kafijevo djelo. Naime, Kafijeva djela
ispunjavala su najviše naučne standarde koji su se tada tražili i spadaju u sam
vrh ondašnjeg naučnog stvaralaštva na prostoru čitave Osmanlijske države.
Pisana su u tada vladajućim formama i obrascima: komentarima, raspravama,
sažimanjima, preradama, glosama, i na tada dominirajućem jeziku nauke –
arapskom. Te forme bila su mjera i ovjera originalnosti i
inventivnosti tadašnjih autora, u koje je naš Kafi, nesumnjivo, spadao.
U samim naslovima Pruščakovih djela
prepoznajemo njegovo izvanredno poznavanje najboljih naučnih ostvarenja s
kojima Kafi stupa u komunikaciju komentarišući ih, sažimajući ili, pak,
prerađujući. Kafi, dakle, komunicira sa onim djelima iz islamskih nauka koja
predstavljaju najviše domete u datoj oblasti. Ovo svjedoči da je Kafi upućen u
sami centar naučnih zbivanja u tadašnjem islamskom svijetu.
Kafijeva komunikacija nije
opterećena krutim tradicionalizmom niti, pak, zauzdana slijepim oponašanjem (taqlīd),
već je kritička, unaprjeđujuća, tradicijski obogaćujuća. Na primjer, kada se u
uvodu svoga djela Džennetske bašče, iz oblasti akaida, poziva na ”u toj
nauci najljepša djela”, pa onda nabraja ”Akaid Tahavijin, Omer-Nesefijin,
Senusijin i Sujutijin” hvaleći ih riječima ”da zaslužuju da se ispišu i
iskite po suncu i mjesecu”, Kafi se ne usteže da kaže slijedeće:
Ali pošto im nedostaju dokazi kod
izlaganja, nisu dovoljna da se čovjek pomoću njih udalji i spasi oponašanja (taklida).
Zato sam ja u sebi mislio i od Boga tražio naputka da iz ovih djela, od ovih
velikih učenjaka, sastavim jedno sređeno djelce koje bi sadržavalo najljepše
dokaze i najjače argumente iz područja logike i tradicije ne upuštajući se u
iznošenje protivničkih prigovora niti njihovih dokaza–
Kafi ne komunicira samo sa tekstovima već i sa glasovitim učenjacima svoga vremena. Na primjer u svojoj
autobiografiji, kada spominje djelo Semtu l-wusūli ilā ‘ilmi l-usūl,
Kafi veli:
Djelo sam dao na recenziju učenjacima
Jerusalema i Damaska, potom odličnim šejhovima Mekke i Medine, a naročito svome
učitelju Mir Gadanferu, Bog mu čast podigao! – pa pošto su djelo pozitivno
ocijenili… (…) Kada sam se kasnije vratio u prijestonicu, pokazao sam djelo
odličnim rumskim učenjacima koji su nadmašili druge u svim znanostima i disciplinama – Bog im čast
podigao! – pa pošto su pozitivno ocijenili djelo, tražili su od mene, ako mi
vrijeme dopusti, da ovo djelo komentiram
Od Kafija nisu samo drugi učenjaci
tražili da piše komentare i na vlastita djela, već, sasvim izvjesno, i njegovi
učenici u prusačkoj medresi. Na primjer, djelo iz oblasti arapske stilistike, Temhīsu
t-Telhīs, pisano je suviše zgusnuto, gotovo šifrirano, za što je potrebna
krajnja pronicljivost kako bi se raskrio njegov sadržaj. I sâm Kafi je sigurno
bio svjestan ove poteškoće. To ga je, smatramo, ponukalo da sastavi Komentar (Šerh) za koga u njegovom uvodu kaže da je
do krajnje mjerejednostavan a
sadržajan; protumačio sam ga [tj. Temhīs]
krajnje jednostavno i profinjeno, oslobođenog od nepotrebnog dodavanja, ne
opširno, pa da bude dosadan, a ni koncizno, pa da ostane umanjen (Šerh, 21b).
Kad je u pitanju lokalni, bosanski
kontekst, Kafijeva djela su paradigmatskoga karaktera zbog nekoliko razloga.
Prvo, ona imaju i utemeljuju visoke naučne standarde za pisanje djela iz
oblasti islamskog prava, akaida, logike, filologije, politike i historije;
drugo, ona ”tada unose najmoderniju nauku u Bosnu” (M. Filipović,); treće,
imaju edukativnu ulogu u najširem smislu te riječi, za Kafijeve neposredne
učenike u njegovoj prusačkoj medresi, a, kasnije, i za učenike drugih medresa u
Bosni – sve do modernih vremena.
Zapravo, Kafijeva djela, s obzirom na vrijeme
u kome nastaju, odigrala su pionirsku i ključnu ulogu u širenju autentičnog
islamskog učenja u Bosni i šire, vjerno ga predstavljajući kroz hanefijsku
pravnu i maturidijsku akaidsku ehl-i sunnetsku školu, osuđujući, istovremeno,
svaki oblik hereze i heretičkog učenja (slučaj hamzevija u kojem je Kafi u
saradnji sa Bali-ef., tadašnjim sarajevskim kadijom i muftijom, po svemu
sudeći, imao aktivnu ulogu).
Primjetno je da većinu svojih djela Kafi piše
iz oblasti akaida i fikha, što nije slučajno. Tri djela je napisao iz oblasti
akaida, a sedam iz oblasti islamskog prava. Zato Kafijeva djela imaju i naučni
i praktični značaj. U prilog tome idu i podaci da je Kafi, kako je već
istaknuto, obnašao dužnost kadije u Pruscu, ”nekim krajevima u blizini
Prusca” i Srijemu, te, pred kraj života, dužnost prusačkog muftije.
Ta Kafijeva praktičnost i kritičnost najviše dolazi do izražaja u njegovom najpoznatijem, najprepisivanijem,
najraširenijem i najprevođenijem djelu Usūlu l-hikemi fi nizāmi l-‘ālem (Temelji mudrosti o uređenju svijeta), po kojem je Kafi stekao planetarnu slavu
i po kojem je najviše poznat u svijetu. Bilježi se 41 rukopisni primjerak ovoga
djela po javnim bibliotekama i rukopisnim fondovima. Djelo je pobudilo veliko
interesovanje za Kafijeva života – kao i kasnije – pa ga je zbog toga, a na
preporuku istanbulske uleme i uglednika, preveo na turski jezik ”od riječi do
riječi”.
O autoru
Kao prvu karakterističnu crtu Kafijeve
ličnosti, a na temelju djela koja je ostavio iza sebe, izdvajamo njegovu
temeljitu upućenost i stručnost u više naučnih oblasti kao i umješnost njihovog
sistematičnog izlaganja, prezentiranja ili prenošenja. Ta golema obrazovna i
naučna erudicija, zajedno sa visokim intelektualnim kapacitetom, moralnim i duhovnim
osobinama Kafijeve ličnosti te njegovim dobrotvornim i humanitarnim akcijama
(Kafi je osnovao novo naselje nedaleko od Prusca, Nevabad, u kojem je sagradio
mesdžid, medresu, tekiju, mekteb, han i hamam!) kao i ratnim podvizima, koji su mu
osigurali izniman ugled i moralni autoritet, rezultirala je nastankom jedne
čitave škole mišljenja koja je djelovala dvije stotine godina iz njegove
medrese u Pruscu, kao i time da Prusac, za Kafijevog života, postane pravi
kulturno-prosvjetni centar. Prusačka škola je u tom smislu utjecala na
sarajevsku jer su Kafijeva djela iz
oblasti logike, akaida i fikha korištena kao izvori za djela novijeg datuma
pisana za potrebe Šerijatske sudačke škole u Sarajevu.
Handžić u svome djelu El-Džewheru
l-esnā ističe da su Kafijeve vrline bile zuhd (samoodricanje) i were’ (Bogobojaznost) prenoseći kazivanje da je Kafi dugo, punih trideset godina,
postio, a od toga je punih dvadeset godina mrsio svaki treći dan. Postio je i
Davudov post kako bi se samodisciplinirao. Umjesto finih košulja, oblačio je
grubu odjeću. Prezirao je derviške šejhove svoga vremena (mešājiha t-turuqi
fī zemānih) i suprotstvaljao im se, pobijajući ih dokazima iz šeri'atskog
prava.
Kafi je, čini se, imao i pjesnički
talent; neki mu pripisuju (Handžić) da je poeziju pisao na tri jezika:
arapskom, turskom i perzijskom. No, do danas ovaj stav nije dobio svoju
istraživačku i naučnu valorizaciju.
Kafi na Zapadu i Istoku
Kafijevo djelo izazvalo je veliko
interesovanje orijentalista i istraživača diljem svijeta – na zapadu i na
istoku – i ono traje sve do danas. Rukopisi, odn. prijepisi njegovih djela
pohranjeni su u mnogim svjetskim bibliotekama. Spomenimo ovdje, kao egzemlar,
podatak da je Prušakov Komentar Kafijevog/Dovoljnog sažetka o logici –
koji se do tada smatrao izgubljenim – pronađen u Univerzitetskoj biblioteci u
Kembridžu.
A od svih Pruščakovih djela, kako smo
već naglasili, najveću pažnju pobudilo je djelo Temelji mudrosti o uređenju
svijeta. Prvi prijevod načinjen je još 1732. god. na francuskome jeziku (preveo
Jean Victor Choqet), a potom slijedi još jedan francuski prijevod iz 1824.
(Garcin de Tassy), zatim dolaze prijevodi na mađarskom (1909.) i njemačkom
(1911.) te, konačno, na bosanskome jeziku (preveo dr. Safvet-beg Bašagić pod
naslovom Uredba svijeta, ”Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i
Hercegovini”, XXXI., 1919.).
Rukopisi Temelja mudrosti na
arapskome jeziku pohranjeni su u Sarajevu, Bratislavi. Londonu i Parizu. Njegov
arapski tekst s turskim prijevodom i komentarom pohranjen je u brojnim bibliotekama
u Sarajevu, Istanbulu, Zagrebu, Parizu, Lajpcigu itd., dok postoji sedam
turskih prijevoda Temelja mudrosti.
Navedenom treba pridodati dva štampana
izdanja Temelja mudrosti na arapskome jeziku: Hasan Kafi el-Aqhisari, Usūlu
l-hikemi fī nizāmi l-‘ālem, pr. Nūfān Redžā el-Hamūd, el-Džāmi'atu
l-urdunijje, Amman, 1986, 53 str. i izd. Zātu s-selāsil, pr. Ihsan Sidqi Ahmed,
Kuvajt, 1987, kao i prijevod na perzijski jezik koji je nedavno sačinio Ali
Akbar Diyai, Mīrāt-i maktūb, Tehran, 2011.
Zanimljivo je da, koliko nam je poznato,
Kafijevi Temelji mudrosti, kao njegovo najpoznatije djelo, još nije
prevedeno na engleski jezik. Prema našim saznanjima, do sada je samo jedno
Kafijevo djelo prevedeno na engleski jezik, a to je Rewdātu l-džennāti fī
usūli l-i'tiqādāt, pod naslovom Rawdat al-jannat of Hasan Kafi
Al-Aqhisari: A 17th Century exposition of Islamic Creed, pr. Fikret Karčić
i Ibrahim M. Zein, International Islamic University Malaysia, Kuala Lumpur,
2004, 55 str. U knjizi se donosi uvodna studija o Kafiju, njegovom životu i
djelima te kritičko izdanje izvornika djela Rewdātu l-džennāt i njegov prijevod na engleski.
Prvi naš autor koji je skrenuo pažnju
arapskoj ali i svjetskoj naučnoj naučnoj javnosti na ovo djelo, kao i općenito
na život i djelo Hasana Kafija Pruščaka, bio je Mehmed ef. Handžić svojim
djelom El-Džewheru l-esnā fi terādžumi ‘ulemā'i we šu'arā'i Bosna (Blistavi dragulj – životopisi učenjaka i pjesnika iz Bosne), koje je prvi put
objavljeno 1930. godine u Kairu, i to dok je Handžić bio student slavnoga
Azhara. Handžić je, također, napisao Komentar Temelja mudrosti na
arapskome jeziku ”opširniji od izvornika autorovoga Komentara”.
Handžićev prikaz je tada vjerovatno bio
najopšriniji prikaz Kafijeve ličnosti na arapskome jeziku (šturi podaci o
Kafiji mogli su se pronaći u djelima Hadā'iqu l-haqā'iq Ata'ija, Kešfu z-zunūn Hadži Halife i Hedijjetu
l-‘ārifīn historičara Ismaila-paše Bagdadija) sve do magistarskog rada
Omera Nakičevića kojeg je odbranio na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Kairo 1967. god. pod naslovom Šejh Hasan Kafi Pruščak, rā'idu l-‘ulūmi l-‘arabijjeti
l-islāmijjeti fī l-Bosna we l-Hersek (Hasan
Kafija Pruščak – pionir arapsko-islamskih nauka u Bosni i Hercegovini).
Interesovanje za Kafija i njegova djela,
ustvari, intenzivira se krajem XX. i početkom XXI. stoljeća u arapskome
svijetu. To vidimo prema slijedećim pokazateljima:
–
Muhammed Mustafa
Muhammed Ramadan odbranio je magistarski rad o Kafijevom djelu Šerhu Semti
l-wusūliilā'ilmi l-usūl na Univerzizetu el-Azhar 1985. god., koji je,
kasnije, i štampan pod tim naslovom: izd. Dāru Ibni l-Džewzi, Dammam, 2010, 448
str.;
–
Saudijac Muhammed Salih
Debdub odbranio je magistarski rad na Islamskom univerzitetu u Medini 1992.
god. o dva Kafijeva djela iz usul-i fikha: Semtu l-wusūli ilā ‘ilmi l-usūl i Šerhu Semti l-wusūliilā'ilmi l-usūl. On je pronašao njihove prijepise
u Biblioteci ”Arif Hikmet” u Haremu Vjerovjesnikove džamije u Medini;
–
magistarski rad o
Kafijevom djelu Nūru l-jeqīni fī usūli d-din na Islamskom univerzitetu
Muhammed b. Saud u Rijadu odbranio je 1992. god. Zuhdija Adilović iz Travnika.
Rad je štampan na arapskome jeziku pod naslovom Nūru l-jeqīni fi usūli d-dīn
fī šerhi ‘Aqā'idi t-Tahāwijje, Mektebetu l-ubejkān, Rijad, 1997, 334 str.
Na bosanskom je objavljen pod naslovom Svjetlost istinske spoznaje o
temeljima vjere – Komentar Tahavijine poslanice iz akaida;
–
godine 2012. na arapskom
je štampano Kafijevo akaidsko djelo Ezhāru r-rewdāti fī šerhi Rewdāti
l-džennāt, kao kritičko izdanje, izd. Dāru l-kutubi l-‘ilmijje, Bejrut, 448
str. Priredio i komentarima popratio Ali Akbar Diyai, koji je, zapravo, o
predmetnom djelu odbranio doktorsku disertaciju na Islamskom međunarodnom
univerzitetu u Maleziji 2009. Godine.
(The Bosnia Times)
