KULTURA
U ovoj knjizi Mahmutćehajić istražuje i
savremeni kult Andrića među književnim elitama Hrvatske i Srbije te njihovim
filijalama u Bosni. Istražuje temelje tog kulta u “iskoristivosti” Andrića i
njegovog djela za potrebe režima druge Jugoslavije, kao i za potrebe
nacionalnih disidenata koji su tu zemlju razorili.
FOTO: Mahamutćehajić (Arhiv)
Izdavačka kuća CLIO iz Beograda ima čast
najaviti izlazak iz štampe knjige Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja Rusmira
Mahmutćehajića, vodećeg bosanskog intelektualca i pisca.
Ivo Andrić je, vjerovatno, najpoznatiji
bosanski pisac u dvadesetome stoljeću. U njegovom viđenju Bosna je tragična
zemlja, razdirana etničkim nasiljem i religijskim mržnjama. Kada je 1961.
godine postao jedini jugoslavenski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za
književnost, takvo njegovo viđenje Bosne dobilo je značajnu javnu potvrdu. Za
razliku od Krleže i Ćosića, Andrić nikada nije bio predani komunist. Zapravo,
njegovo djelo dalo je staloženu estetičku meditaciju nacionalizirane prošlosti.
U tek minulim decenijama to mu je, među srpskim i hrvatskim zaljubljenicima,
osiguralo položaj jedinog pravog proroka izmučene duše njegove zemlje i pisca
djela “istinitijeg od historije”. Za bosanske kritičare, s druge strane, on je
izdajnik bosanske tradicije koegzistencije, za račun duboko uvredljive
karikature njihovog zajedničkog naslijeđa i historije.
Rusmir Mahmutćehajić u toj studiji nudi
prvo doista kritičko objašnjenje Andrićevih ideologijskih konstrukcija Bosne u
njegovim glavnim djelima i kroz njih. Istražuje korijene tog djela u piščevoj
orijentalizaciji muslimanskih zemljaka i bosanske historije, koju je Andrić
vidio kao diskontinuitet, kao prekid suštinski evropske i kršćanske putanje
izvršen orijentalnim muslimanskim upadom. Mahmutćehajić također istražuje Andrićevo
intelektualno srodstvo s glavnim evropskim pokretima njegovog vremena,
nacionalizmom, fašizmom i, dakako, komunizmom, u njihovoj zajedničkoj odanosti
nacionalnoj budućnosti osnovanoj na homogenizaciji i odbijanju zagađujućeg
“drugog”. To je vjera koja objašnjava Andrićevo ponavljano vraćanje narativu
koji žrtvu prikazuje kao zločinca, kao stranca u vlastitoj zemlji, stranca u
njegovoj izvornoj kulturi i, najzad, stranca u sebi samom.
U ovoj knjizi Mahmutćehajić istražuje i
savremeni kult Andrića među književnim elitama Hrvatske i Srbije te njihovim
filijalama u Bosni. Istražuje temelje tog kulta u “iskoristivosti” Andrića i
njegovog djela za potrebe režima druge Jugoslavije, kao i za potrebe
nacionalnih disidenata koji su tu zemlju razorili. I jedni i drugi
predstavljali su Andrića kao figuru “izvan politike” koja svojim djelom
izražava “zbilju” pojava i individualnih odnosa, kakvu svjedoče nacionalni
karakteri kroz historiju.
Mahmutćehajić promatra i to kako su i u
srpskim i u hrvatskim književnim kulturama stvorena hagiografska
strahopoštovanja i paralelne strategije. Žreci tog kulta upravljaju kriterijem
apsolutne estetske vrijednosti kao oblikom tabua da bi tako spriječili kritička
preispitivanja njegove ili njihovih ideoloških postavki. Mahmutćehajić ukazuje
na to da, naposljetku, takva frigidna petrifikacija šteti u velikoj mjeri i
tome čovjeku i njegovome djelu. Upravo zato to djelo više nije moguće, smatra
Mahmutćehajić, doživljavati kao živu književnost, što pomućuje njenu povezanost
s kontekstom u kojem je napisana i čitana. Ta književnost je, umjesto tog,
postala fetiš, čija je uloga osigurati autorovo kontinualno upisivanje u
njihove projekte kao vodećeg estetskog apologete genocida u ime civilizacijskih
vrednota.
Knjigu Andrićevstvo izdavač Clio je objavio
u svojoj biblioteci Agora. Knjiga je u tvrdome uvezu s omotnicom; ima 580
stranica; format je 15.5×21,5 cm.
(The Bosnia Times)
