Islam plaši mnoge na zapadu. Džihadisti ubijaju u ime svoje vjere. Neki muslimanski konzervativci vjeruju kako imaju pravo tjerati kćeri na brak. Kada ih se pita, zapadnjaci kažu kako upravo muslimane najmanje žele kao svoje susjede ili rodbinu. Knjige poput “The Strange Death of Europe”, “Le Suicide Français” and “Submission” upozoravaju protiv “marša islama”.
Strah od terorizma, od toga da će se džihadisti koji se vraćaju otvoriti vrata pakla i kod kuće, kao i anti-imigrantska retorika vode, piše Economist, do toga da vlade pokušavaju kontrolirati muslimane. Predsjednik Donald Trump je zabranio putnike iz nekih muslimanskih zemalja, dok Francuska i druge zemlje zabranjuju pokrivanje glave ili lica.
No, zapadnjački islam prolazi kroz malo primijećenu transformaciju. Prirodni proces adaptacije i asimilacije radi više no što bilo koja država može kada je u pitanju islamski ekstremizam. Prva generacija muslimana koja je migrirala na zapad, počevši pedesetih, nisu znali koliko će ostati. Njihove vjerske navade bile su vezane uz matične zemlje.
Druga je generacija bila u limbu, između strane kulture svojih roditelja i domovine gdje još nisu bili punopravni članovi. Frustrirani jer ne pripadaju nigdje, neki su se zaista radikalizirali.
Danas treća generacija dolazi na svoje. Ima više prava i samopouzdanja od prve dvije. Većina ih želi vrlo malo sa stranim imamima ili nasilnom propagandom. Umjesto toga, mladim muslimanima na zapadu je vjera stvar osobnog i privatnog izbora. Stavovi im variraju od ultra-konzervativnih do izrazito liberalnih. Do te mjere da ima sve više službi nedjeljom jer se petkom radi i da džamije vode žene. U isto vrijeme zapadne institucije sve više otvaraju muslimanima. I London i Rotterdam imaju muslimane za gradonačelnike. Dvije su muslimanke, jedna od njih pokriva glavu, izabrane za američki Kongres.
Kako zapad može potaknuti takvu tranziciju. Umjesto da tjeraju muslimane da se odriču uvjerenja, trebaju se fokusirati na zakone. Na zapadu je sve manje džihadističkih napada. Broj ubijenih pao je s 150 u 2015. na 14 u 2018. Napadi ne samo da su prijetnja životima, već unazađuju odnose između muslimana i onih oko njih. Zato se sa zločinima treba oštro obračunati ali ne regresivnim normama.
Njemačka uporno radi na tome da sama potjera strani utjecaj u džamijama, odgaja imame i kontrolira finansiranje. Francuska želi muslimane u politici. To su odjeci muslimanskog svijeta gdje je islam često državna religija koju vodi, ili guši, država.
No to gledanje i, kako Economist piše, dadiljanje s visoka može se obiti svima o glavu. Potrebni su dobri odnosi sa zajednicama u kojima se treba identificirati potencijalne teroriste i zlostavljače. Ako se prebace u defanzivu, muslimani će produbiti svoje međusobne odnose i pobjeći u segregaciju od koje ih je država, navodno, spasila.
Umjesto da se intervenira u doktrinu, bolje je razračunati se sa socijalnim konzervativizmom kroz argumente i uvjeravanje. To može dovesti i do ozbiljne debate. Nedavno se zastupnica u američkom Kongresu iz Minnesote, Ilhan Omar, morala izviniti radi antisemitizma. Mladi i ranjivi ljudi ponekada prvo “zađu duboko u vjeru”, a onda postanu radikalizirani, i tek se tada okreću nasilju. Ali ima znakova napretka. Iako su muslimani u prosjeku konzervativniji od prosječnog zapadnjaka, i dalje su liberalniji od svojih predaka.
Islam pripada zapadnoj povijesti i kulturi. Muslimani su dijelovima Evrope vladali 13 stoljeća, pomogli su užgati renesansu, a danas će možda biti primjer tolerancije za ostatak muslimanskog svijeta.
(TBT)
