KOLUMNA
(Nedžad
Latić: „Sarajevski Armagedon“, Bosančica print, 2015.)
Piše Indira Kučuk-Sorguč, thebosniatimes.ba
Čovjek nije čovjek ako
ne poboljša svijet. Ova me rečenica
progoni otkako sam prije nekih desetak godina gledala film „Kraljevstvo
nebesko“. Ta je rečenica stajala kao natpis u kovačnici Baliana, čovjeka koji
je mogao birati da bude krvnik bez savjesti ili ratnik svjetlosti. Onaj koji
je lučonoša dobra, pravde i osjećaja. I on je izabrao taj mnogo teži put – da
ostane Čovjek i da brani svačije pravo da ostane Čovjek. Na tom putu čuvajući
ljudskost zaista je poboljšao Svijet.
U borbi za Jeruzalem,
taj bastion monoteizma, on je kao kršćanin branio pravo za svakog čovjeka –
pravo na izbor otići ili ostati bez
obzira na krajnji ishod bitke. Jer pobjednik je samo onaj koji je sačuvao
savijest.
S druge strane,
Salahudin – taj musliman mumin, taj
ratnik svjetlosti, na identičan način je vidio svoju borbu. Svoj Džihad. Borba
je to za dunjaluk sa moralom, za dunjaluk, za čovjeka časti i savjesti, za sve
koji duboko u duši svojoj osjećaju šta je dobro a šta ne.
Bilo je to prije osam
stotina godina. A šta je danas? Da li
danas postoje ratnici svjetlosti koji bi
nas poveli u odlučujuću bitku za ljudsko dostojanstvo? Ili nam vladaju oni s procesorima u majmunskim
glavama u kojima nema ničeg dobrog? Je li savjest današnjeg čovjeka umrtvljena
ili potpuno mrtva?
I šta je s onim
čovjekom s natpisa na početku koji treba
da poboljša Svijet? Je li umro, nestao ili još uvijek živi?
O čovjeku (ne)savijesti
u djelu „Sarajevski Armagedon“ piše naš ugledni prozaist i publicist Nedžad
Latić koji ne da svojim osjećajima da miruju. U maniru odvažnog kroničara
stvarnosti on ponire u ličnu povijest, svjedoči o onima koji su tvorili
određene političke i historijske promjene, tumači pojave, događaje i prirodu
učesnika tih događaja, a da se ne zaustavlja u jednom dobu. Njegova kroničarska
brazda kopa po površini onoga što mu je malo poznato dok ulazi u unutrašnjost
zemlje tamo gdje zna, gdje su mu se sav taj rudokop sam otvorio. Njegova uloga
u „Sarajevskom Armagedonu“ je višestruka; on je pisac i pripovjedač, akter i
bliski rođak onih koji su bili glavni protagonisti nove BiH, on je istraživač i
novinar, ali prije svega on je čovjek savjesti. Njegova mu savjest ne da
mira. On ne želi ostaviti sve vrijedne informacije po strani i čekati da dođe
neko vrijeme da se čitava netaknuta glava izvadi iz „bosanskog lonca“ koji
šišti i onda nekad, za 50 godina, podastre neki trezveni racionalni sud bez
emocija.
Nedžad Latić je autor
koji ne umije, ne zna i neće da čeka. Čekanje je za historičare, za
„saburliste“ kojima promiče trenutak i čuvstvena veza sa Istinom, i za one koji
ne bi da sebe ulažu, da se daju za bilo šta gdje mogu izgoriti. Vrijeme je kao
stvoreno za one koji idu linijom manjeg otpora i nezamjeranja. Latić je vazda
govorio što je osjećao i pisao kako mu srce govori i sebe stavljao u opasnost
jer njegova svjedočanstva mogu biti za one o kojima se piše odveć pogibeljna i
bolna. Ipak, stil kojim piše je stil šereta, duhovitog pera s dosjetkama u koji
vješto ubacuje književne alegorije, narodnu predaju, urbani sleng i stilske
figure koje vode priče u pravcu literarnog, tako da ono što izgleda kao priča o
ljudima koji postoje s imenom i
prezimenom nerijetko prelazi u sferu iracionalnog, zatomljenog i
pseudopovijesnog. Zato je „Sarajevski Armagedon“ knjiga o svemu, a ponajviše o
ljudima sistema; makar bili i kontra sistema, oni su sistemski ljudi jer su se
kroz socijalizam gradili i kadili svoja političko-socijalna stajališta. Ovo je
knjiga i o gradu – o Sarajevu prije trideset, dvadeset, deset godina i Sarajevu
sada, njegovom nedefiniranom izvoru snage da utopi razne ideološke kontingente,
da u geografiji s malo zraka da svima dovoljno da prežive i izbore se za svoje
„jastvo“, da na kratkoj relaciji ispoštuje sve i one koji su došli da grad
sravne i ubiju i one koji se njemu
obrazuju i vape za kvalitetom života i one koji mu daju, samo daju i ništa
zauzvrat ne mogu da dobiju jer se grad prema takvima odnosi maćehinski, sa
sigurnošću da mu ništa na žao neće uraditi jer ga takvi bezuvjetno vole,
ostavljajući svoje srce na kaldrmi čaršije.
O svima njima piše
Nedžad Latić – o onima koji su u Sarajevu radi interesa, o onima koji su došli
nešto da nauče pa su ga zavoljeli, o onima kojima je grad sve dao a oni su ga
željeli svim srcem uništiti, o svojim prijateljima koji u Sarajevu žive i umiru
a ne osjećaju njegov puls, tu su samo da zagrabe. Njegova je ultimativna zadaća
bila da ispiše kroniku suvremenog političkog doba s kraja vijeka, s kraja
jednog milenija i ovu koja danas, 15 godina iza, izgleda samo kao prijeka i
gorka posljedica ljudskog nemara, pogrešnih ambicija i slabe duhovnosti.
A šta je to o čemu piše
Latić? On piše o ljudima – međašima jednog ne toliko davnog vremena čije smo
hajrate zaboravili i o kojima se nikad nije pisalo. Piše o porodici
Hadžišahinagića, dotiče se Merhemića, izdanaka starih sarajevskih familija,
Ekrema Fočaka, pa izvrsnih alima, učenjaka poput Nerkeza Smajlagića, Husiena
Đoze, književnika Safvet-beg Bašagića, Rešada Kadića, Alije Nametka te
nekolicine, bošnjačkih prvaka u pisanoj riječi, revolucionara, skromnih
duhovnih autoriteta poput hafiza Hadžimulića. Posebno su atraktivni oni
dijelovi u knjizi koji opisuju susrete autora sa vodećim političkim ličnostima
u BiH, onima koji su vodili borbu za BiH na svoj način i poput prvog
predsjednika BiH, Alije Izetbegovića, ostavili neobrisiv trag u samoodržanju, cjelovitosti i integritetu BiH.
Piše on i o svom
bratu, istaknutom pjesniku, profesoru
Džemaludinu Latiću, prema kojemu, iako ga rukovodi istinska čista bratska
emocija, nije pohvalan nego – mada se čini nespojivim – ali subjektivno tačan.
Zapravo, Nedžad Latić nikoga ne štedi, posebno ne one s kojima je radio i
izravno kontaktirao. Jer zna da kada ljudi odu ostaje priča o njima, ali samo
kao usmena predaja koja se u nekom lancu zaborava i prekine. On to ne da. I ne
treba da da. Ne trebaju bošnjačkom narodu mitovi i legende, ne trebaju nama
superlativi i glorifikacija. Treba biti iskren prvo prema sebi i samokritičan
da bi mogao biti kritičan prema drugom. U ovoj knjizi prvi prema kojemu je
kritičan Nedžad Latić je on sam. Ne može čitatelju biti nego duhovito kada se
autor referira na samoga sebe i svoju kompliciranu narav kao što su i opisi
nekih suvremenika, pogotovo ako ih osoba
koja čita poznaje, pogođeni u sridu i izazivaju lagahni smiješak jer su
istinoljubivi a nisu zlonamjerni.
Mnogo je poznatih
ličnosti prodefiliralo krog Latićev „Armagedon“. A da se niko nije našao
slučajno ili namjerno nego je vođen finim tkanjem njegove kronike s
autobiografskim pečatom. A da pažljiv čitatelj mnogo toga sazna o nečemu što mu
nisu mogle napisati ni novine, niti uslikati televizija niti reći bliži
komšija. Ovdje saznajemo ko su bili Mladi Muslimani, kako je njihova ideološka
borba doživljena u njihovim porodicama, zatim kako je Sarajevo kao
kozmopolitski grad živjelo osamdesetih, šta su mladi ljudi nosili a šta slušali,
iz kakvog miljea dolazi autor a iz kojih svi ti koji su činili okosnicu SDA koja je za njega bila prije svega
emotivni pokret a ne intelektualni s posebno izraženom političkom strategijom i preciznim ideološkim usmjerenjem, te kakve su razlike među njima vladale i
kakve su ljudske slabosti pojedince nadvladale.
Saznali smo i to kako
je nastao i ugasio se Ljiljan, poznati nacionalni sedmičnik koji je iznjedrio
plejadu vrsnih novinara – lavova koje je, bonapartskim rječnikom, vodio jedan
„magarac“, objašnjeno nam je kako je Džemaludin Latić, čija jedna ilahija
vrijedi cijelog modernog bošnjačkog poetskog opusa, naivno zasrljao u projekat
Bošnjačke televizije i povjerovao jednom opsjenaru pervertiranog uma. Dobili
smo iz prve ruke izravne besjede Alije Izetbegovića i braće Latić, upoznali
drugu stranu pojedinih medijski prominentnih osoba. Saznali ko je bio ko nekad
u čaršiji, ko je to sad a ko samo misli da je neko a čaršija ni haberden za
njim. Osjetilo se kroz nekoliko pasusa
da je jedan Izetbegović i da je njegov nasljednik samo u autorovim očima „mali
sin velikog državnika“. Nedžad Latić nam otkriva mnoge dobre i pozitivne ljude,
čiji je rad bio zapreten i osuđen na ignoranciju zbog neslaganja sa komunizmom.
On nam prenosi i svoje mnogoznačne
razgovore sa nekim svojim sudruzima u razgovorima s kojima dijeli dnevne
informacije, svoja privatna putovanja i svoje osobne duhovno-meditativne
spoznaje.
Kada sve saberem i
razaberem, kada odvojim literarni magiju od čiste informacije o poznatom, mogu
nesumnjivo zaključiti da je ovakva knjiga potrebna našem uspavanom i
letargičnom akademskom društvu. Jer mi, građani Sarajeva, zaslužujemo da znamo
ko su bili ti koji su „kosili i vodu nosili“ u vremenu velikih gibanja. Nama ne
trebaju iskrivljena ogledala i neka vizura iz daleka, nama treba kronika jednog
vremena ispisana kroz svjedočanstva onoga koji nema dlake na jeziku, koji priča
srcem i čija riječ je toliko dojmljiva da običnom čitatelju stranica prolijeće
kao vremeplov kroz sjećanje, a onome koji iste poznaje dobro dođe da smjeri
svoje i autorovo mišljenje.
Zato sa velikom
sigurnošću mogu ustanoviti da se poslije vrhunskog kroničara onog vremena od
prije jednog stoljeća koji se zvao Alija Nametak i bio je vjeran vremenu u kojem je pisao i sebi, kome je dao pravo da
napiše otvoreno kakvi s to ljudi koji se za nešto pitaju i koji nama kroje
budućnost, da je Nedžad Latić njegov dostojan nasljednik. S tom razlikom što je
Nedžad stilski rafiniraniji nego Nametak u „Sarajevskom nekrologiju“.
I dan-danas smatram da
sam bolje upoznala neke sarajevske porodice i važne figure političkog i
kulurnog života između dva svjetska rata čitajući nebrojeno puta lucidne zapise
Alije Nametka koji nije znao taktizirati s riječju. Što mu je bilo na umu – to
je bilo i na drumu – i onako kako je čuo po to je i prodao.
Vjerujem da je negdje u
primisli Nametak njegov bio uzor i vodič. Dok je Sarajevo Latićeva vječna
inspiracija u esenciji njegove sveuvijek prisutne duhovne metamorfozičnosti
kojoj se on trudi pronaći uzrok.
Dimenzija više u odnosu
na Nametkov „Nekrologij“ leži u činjenici da Latić posjeduje jednu iskrenu
želju da dešifrira Sarajevo – njegovu univerzalnost, spiritualnu snagu grada
koji se ne da uništiti ničim – ni bombama ni lošom energijom ni primitivizmom
koji ga uvijek čopa kao strvinar svoju lešinu. I vjeruje u njegovu
transcendencijsku posebnost, njegovu sudbinsku rolu koju mu može dodijeliti
Stvoritelj a ona je u tome da će se možda baš ovdje, u dolini starog Sarajeva,
koja nalikuje na Jeruzalem, onaj bastion monoteizma s početka teksta, u kojem
se nekad tražilo Kraljevstvo savijesti, na dolinu između Maslinove gore i brda
džamije El-Akse, desiti sukob Isaa a.s. i Dedžala.
Ne znam koliko je to
produkt piščeve mašte ili njegova intimna abeceda koju zovemo intuicija, ali
istina je da je Sarajevo magičan grad koji je mnogo više od grada jer u njemu i
nevjerovatno postaje u hipu moguće.
Stvarno izgleda da je istina uvijek tamo gdje je nevjerica.
Ne vjerujem jer je Istina – kao da nam sam autor u kontekstualnosti djela to
poručuje.
A moja je preporuka da ovakvu knjigu treba
iščitavati kao veoma odvažno napisano djelo o ljudima koji su ostavili svoju
dublju ili pliću brazdu u jednoj epohi u kojoj su se lomili sistemi, ginuli
hrabri ljudi, nestajali tek začeti
životi a drugi hitali u samoljublje, samodovoljnost, farizejstvo i društveni
nemar i aroganciju.
Kroz sve to vodi nas
autor koji ne gleda sa strane nego taj Armagedon duboko preživljava i izlazi iz
njega načet i ranjen čije rane ni lijepa sufijska mistika ne mogu u potpunosti
zacijeliti. I onda je autorovo Sarajevo nešto između Maconda i Atlantide –
nekad hiperrealno mjesto sa nadzemaljskom energijoma nekad grad koji će
zauvijek nestati. A najviše i jedno i drugo zajedno.
Ilahija koju su pjevali
autorov otac, amidža, on i njegov brat dok su kosili nekad pored rodne kuće,
„Zašto ječiš moj dolape“ možda negdje nudi odgovor na ovu Latićevu „jeku“ –
zašto i kako: „Eto tako, ječim vako, illallah!“
Pa kome se
svidjelo!
FOTO: Knjiga Sarajevski armagedon (TBT)
(The Bosnia Times)