ANALIZA
Posljednji javni istupi turskih lidera, kao
i samog predsjednika Tajiba Erdoana, isključivo su posvećeni pitanju terorizma,
jer je ova zemlja postala primarna meta terorističkih organizacija koje poput
bijesne nemani siju smrt po Bliskom istoku.
Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Posljednji javni istupi turskih lidera, kao
i samog predsjednika Tajiba Erdoana, isključivo su posvećeni pitanju terorizma
jer je ova zemlja postala primarna meta terorističkih organizacija koje poput
bijesne nemani siju smrt po Bliskom istoku. ISIL i PKK su najkrvoločnije kad je
u pitanju Turska. Iako je PKK mnogo starija organizacija i djeluje već nekoliko
desetljeća, zbog bilansa od stotinjak mrtvih u posljednjem atentatu u Ankari,
ISIL, iako je mlađi po nastanku, preuzeo je primat u hijerarhirij krvoločnosti
terorističkih organizacija.
U takvom ozračju i obruču ratnog plamena i
terora u Turskoj se održavaju novi parlamentarni izbori. Stoga je pred
građanima Turske vrlo važna odluka da odbrane demokratiju i politički
pluralizam od nasilja koje bi rezulturalo rasparčavanjem države.
U nedavnom svom istupu predsjednik Erdoan
je javno prozvao neke zapadne zemlje da naoružavaju terorističke organizacije.
Asad ili Erdoan?
S druge strane pak, neki zapadni mediji
optužuju Erdoana da je “šurovao” sa ISIL-om. Sve je ovo dio verbalnog rata koji
se uporedo vodi sa krvavim ratovima na granicama Turske. Mediji i političari
koji optužuju turske lidere kako su šurovali sa ISIL-om, traže izliku za motiv
atentatora na građane Ankare. Paradoksalno je, a mnogo više licemjerno, da isti
mediji i političari pokušavaju naći razumijevanje za politiku Bešira El Asada,
pa čak i opravdanje što do sada zapadne zemlje nisu vojno intervenirale u
Siriji i zaštitile civile od krvoločnih Asadovih hordi. Oni “najubojitiji”
svjetski mediji čak tvrde da je nemoguće postići mir u Siriji bez privole Asada da
sjedne za pregovarački sto, itd.
Tako da su na ovakav način mediji kroz
vapaj za mirom u Siriji iskazali spremnost za oprost jednom od najvećih krvnika
današnjice.
Pitanja koja pred čovječanstvo izbacuje
golgota sirijskog naroda, izlaze pred oči svakom normalnom ljudskom biću, poput
mrtvog tijela dječaka Ajlana kojeg je more izacilo na obalu. Detonacije, jauci,
bolnice, bijeda, ranjenici, izbjeglice…, već nekoliko godina su nam pred
očima kao “razglednice iz Damaska”.
Posebno muslimani iskazuju teške emocije od
boli za sirijskim narodom. Ništa manje muslimani ne iskazuju frustracije i tugu
zbog nemoći islamskog svijeta da nešto poduzme i pomogne svojoj braći.
Turski narod, kao i njihovi političari
učinili su mnogo kako bi pomogli svojim komšijama. Bar je takav opći dojam kod
muslimana. Možda muslimani sa Balkana, posebno Bošnjaci, najbolje razumiju kako
same Sirijce, tako i Turke. Jer muslimani Balkana su iskusili opakog diktatora
Slobodana Miloševića, pa potom i licemjerstvo svjetskih sila, i njihovih medija
u odnosu na bjesnilo srpskog vožda. Zaista, zbog nekoliko referenci, od društvenog
uređenja zemlje, diktatorskih manira i ideološkog profila, pa do političkih
saveznika, Bešir Al Asad najviše sliči “balkanskom kasapinu”.
Izetbegović i Milošević
Ne, ne može se Tajib Erdoan porediti sa
Alijom Izetbegovićem iz više razloga, mada to neki rado čine. Prvo Erdoan nije
ratni ni lider ni komandant armije na čiju je zemlju izvršena agresije, kao što
je to bio rahmetli Alija Izetbegović. Ali ima osnove porediti politički profil i poziciju Erdoana i Alije
Izetbegovića kad je u pitanju antiislamska propaganda nekih zapadnih medija.
Neki su zapadni autoriteti, poput Lorda Ovena, u vrijeme dok su krvoločne četničke
horde vršile masovna klanja i ubijanja bosanskih muslimana, uporno svijet
ubjeđivali da je Alija Izetbegović vjerski fanatik i fundamentalista, a
Milošević socijalista i mirotvorac.
Jesu Alija Izetbegović i Tajib Erdoan kao
lideri vrlo moćnih (pro)islamističkih stranaka, Stranke demokratske akcije
(SDA) i Stranke pravde i progresa (AKP), činili političke poteze koji su
nervirali inteligenciju i puritanske ideologe zapadne liberalne demokratije,
ali njihove i eventualne greške su benigne u odnosu na njihove političke
protivnike koji se ne libe upotrijebiti ni najsvirepije metode ataka na njih,
njihov narod i njihovu zemlju.
Kao što su Milošević i Asad proizvedeni iz
diktatorskih režima, čak i posestrimskih stranaka kao što su to stvarno i bile
Komunistička partija Jugoslavije i Baas partija Sirije, koji su pola stoljeća
mrcvarili sopstveni narod, tako su Alija Izetbegović i Tajib Erdoan bili
uistinu demokratski odgovor monopartijskom sistemu koji su svojim rigidnim
sekularizmom podržanim vojnom i policijskom represijom ugnjetavali Turske i
Bošnjake te im uskraćivali vjersko-nacionalni identitet.
U tim vremenima Kemalizma i Titoizma ova
dva naroda su imala vrlo kontrolirane odnose, sa vrlo niskim intenzitetom
kulturne suradnje. Tek dolaskom na vlast Alije Izetbegovića, a potom i Tajiba
Erdoana ova dva naroda se “ponovo upoznaju” i ostvaruju snažne međunacionalne
veze. Iskazana je bujica emocija na obje strane. Ta bujica emocija naplavila je
i neke nepoželjne, pa čak i štetne efekte. Ali, sve se to može, ako bismo bili
i samokritični, podvesti pod izazove demokratskih procesa i tranzicije. Posebno
ako bismo te probleme uspoređivali sa problemima sa kojima se sad suočava turski
narod. Stoga bi bio (demokratski) luksuz izvolijevati i cjepidlačiti oko
politike AK Partije uoči predstojećih izbora. U onoj mjeri u kojoj su balkanski
muslimani najdirektnije iskusili krvavi teror i progone u toj mjeri moraju biti
svjesni važnosti trenutka i problema sa kojim se suočavaju njihova (sa)braća u
Turskoj i tako odgovorno postupiti. Ovdje se posebno misli na Bošnjake koji
imaju pravo glasa da baš u inat dušmanima, ma koliko to bilo iracionalno, jer je to jedna
od konstanti bošnjačkog mentaliteta, glasaju za one protiv kojih
svjetski mediji vode verbalni rat i propagandu. Naravno, radi se o AK Partiji i
predsjedniku Redžepu Tajibu Erdoanu. Baš iz inata, u ovom trenutku treba stati
na Erdoanovu stranu!
(The Bosnia Times)