ESEJ
Jedan aspekt Ćatićevog književnog
prevodilačkog djela, prema našem mišljenju, ostao je nedovoljno tekstualno i
kontekstualno analiziran i ekspliciran, a držimo ga značajnim za Ćatićevo
cjelokupno djelo i njegovu poetiku. O kojem aspektu je riječ? O onom koga smo
naznačili u naslovu ovog teksta –islamskom modernističkom mišljenju u Ćatićevom
prevodilačkom djelu.
Piše Almir Fatić, thebosniatimes.ba
O Musi Ćazimu Ćatiću kao velikom
pjesniku, izvanrednom prozaistu, sjajnom esejistu te angažiranom i plodnom
prevodiocu mnogo toga je kompetentno i referentno rečeno. Napisano je više
naučnih studija, stručnih tekstova, kritičkih ogleda i prigodnih radova i
članaka koji – zajedno sa njegovim Sabranim djelima i drugim objavljenim
izborima Ćatićeve poezije – otkrivaju raskošni i nesvakidašnji Ćatićev
književni talent i njegovu međašnu poziciju u osavremenjavanju ili
moderniziranju bošnjačke i bosanskohercegovačke književne tradicije. Ima se
osjećaj kao da je o Ćatiću i njegovom književnom opusu već sve rečeno!
Ipak, jedan aspekt Ćatićevog književnog
prevodilačkog djela, prema našem mišljenju, ostao je nedovoljno tekstualno i
kontekstualno analiziran i ekspliciran, a držimo ga značajnim za Ćatićevo
cjelokupno djelo i njegovu poetiku.
O kojem aspektu je riječ? O onom koga
smo naznačili u naslovu ovog teksta –islamskom modernističkom mišljenju u
Ćatićevom prevodilačkom djelu. Pod ovim apektom
Ćatićevog djela mislimo na njegove prijevode modernističkih muslimanskih
mislilaca s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. O kakvim i kojim misliocima je
riječ i kakva je njihova misao? Koja njihova djela Ćatić prevodi? U koju vrstu
literature ubrajamo ta djela i kakvo je njihovo pozvanje? Zašto ih Ćatić
prevodi? – pitanja su na koja ćemo u nastavku pokušati dati odgovore.
Osam Ćatićevih prijevoda
Prema biobibliografskim podacima, Ćatić
je sa turskog i arapskog jezika preveo ukupno osam knjiga koje ubrajamo u muslimansku
modernističku ili reformatorsku literaturu. Riječ je o turskim autorima i
jednom arapskom autoru, Egipćaninu. Zarad potrebe ovog rada, ovdje ćemo ih
hronološki navesti:
1. Abdullah
Quilliam, Islam (Faith of Islam), Sarajevo, 1907, 68 str.;
2. Halil
Halid, Borba polumjeseca i krsta, s turskog, Tisak i naklada prve
muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar,
1913, 250+1 str.;
3. Husein
Hulki, Ramazanski post, s turskog, Tisak i naklada prve muslimanske
nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1913, 16
str.;
4. Mehmed
Akif, Jedan vaz, s turskog, Tisak i naklada prve muslimanske nakladne
knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1913, 24 str.;
5. Ahmed
Neim, Osnovna načela islama i njegova prošlost i sadašnjost, s turskog,[1] Tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir
Kalajdžić), Mostar, 1914, 54+2 str.;
6. Ahmed
Neim, Temelji islamskog morala, s turskog, Tisak i naklada prve
muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar,
1914, 76 str.
7. Muhamed
Ferid Vedždi, Muslimanska žena, s arapskog, Tisak i naklada prve
muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar,
1915, 145 str.;
8. Osman
Namik, Teiste i ateiste (Vjernici i bezvjerci), s arapskog,[2] Tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir
Kalajdžić), Mostar, [1915], 93 str.[3]
Sva ova izdanja objavljena su, izuzev
prvoga djela Islam, u ”Muslimanskoj biblioteci” mostarskog knjižara
Muhameda Bekira Kalajdžića (u. 1963.), koju je ovaj osnovao 1913. godine, a što
koindicira sa Ćatićevim najplodnijim prevodilačkim angažmanom i njegovim uredništvom spomenute biblioteke.
Također, sva ova djela, osim djela Borba polumjeseca i krsta, prvo su
objavljenja u listu ”Biser”, u njegovom prvom i drugom godištu, a potom
(pre)štampana kao zasebne knjige. Knjige Teiste i ateiste i Osnovna
načela islama su objavljene poslije Ćatićeve smrti.
Pored spomenutih prevedenih knjiga,
Ćatić je preveo i nekolicinu tekstova koji se, također, mogu svrstati u
modernističku muslimansku literaturu,[4] a pisao je i osvrte i prikaze knjiga koje pripadaju toj literaturi.[5] No, ovdje se ograničavamo samo na navedene Ćatićeve prijevode. Prije toga,
nekoliko riječi o Ćatići kao prevodiocu općenito i njegovim prijevodima u
cjelini.
Avangardni čin
S obzirom na vrijeme u kojem je Musa
Ćazim Ćatić živio i djelovao pisanom riječju, ovi njegovi prijevodi zadugo su
predstavljali prave prevodilačke poduhvate. Jer, prevesti toliko broj knjiga i
tekstova islamske sadržine i tematike, u vrijeme kada se mnoga bošnjačka ulema
sustezala upotrebljavati latinična slova u pisanju o islamu i držati hutbe na
bosanskom jeziku, predstavlja modernistički, zapravo, avangardni čin, par
excellence.
Ćatić se prvenstveno recipira kao slavni
i sjajni bošnjački pjesnik, što on nesumnjivo i jeste, a potom i kao vrsni
prevodilac s orijentalnih jezika te kao izvanredni esejist. Ćatićeva prijevodna
književnost, smatramo, u bitnome je markirala i oslovila cjelokupno njegovo
djelo. Posebno mislimo na prijevode navedenih knjiga i tekstova muslimanske,
odn. islamske modernističke literature koju je Ćatić prevodio u bosanski jezik
i kontekst, a, zatim, svojom raskošnom poetikom i sâm inicirao i inovirao
bošnjačku modernu u književnosti a, djelimično,
u islamskoj misli Bošnjaka, i ”islamsku modernu”.
Na formalnom planu, kako je već
zapaženo, ukupna Ćatićeva prevodna književnost – prevodio je sa tri jezika:
turskog, arapskog i perzijskog raznolike književne forme: poeziju, pripovjetke,
eseje, studije, romane, drame, stihove u prozi, aforizme, novinske članke –
daleko nadmašuje njegovu izvornu poeziju i prozu. A, opet, najobimniji dio
proze jesu njegovi prijevodi gore nabrojanih djela. ”Po kvantitetu, a i
kvalitetu, Ćatić je bio daleko plodniji prevodilac proze nego stiha”
(H.[adžiosmanović], 1972:73).
Na duhovnome planu ili, pak, na ishodištu i izvorištu Ćatićeve književne inspiracije i životne orijentacije stoji
”filozofija Orijenta, filozofija arapske poezije i kulture koja je došla do
procvata, s imala u sebi i nečega realističkog”, kako je to primijetio Tin
Ujević[6] (1936-37:12), Musin savremenik i poznanik, u, možda, najljepšem eseju napisanom
o Ćatiću.
Izvrsnost Ćatićevih prijevoda
O Ćatiću kao prevodiocu s orijentalnih
jezika pisano je u više navrata.[7] Izrečeni su sudovi i ocjene o izvrsnosti njegovih lirskih i proznih prijevoda
sa sva tri jezika, posebno s turskog jezika, s kojeg je najviše i prevodio.[8]
Prema ocjeni Lamiji Hadžiosmanović (1980:147),
koja u svojoj studiji analizira i sa izvornikom komparira Ćatićeve prijevode
poezije s turskog jezika,
Ćatić je očito veoma dobro vladao
turskim jezikom, a uz to je poznavao i zakone turskog pjesništva. Zato su
njegovi prevodi uspješni ne samo po tome što je, kao znalac jezika, vladao
potpuno temom, nego i po veoma vještom slijedu metra, rime i melodije prevedene
pjesme.
Ova autorica apostrofira da ”Ćatić kao
prevodilac turske poezije, i po obimu, i po kvalitetu, zauzima sve do danas
jedno od čelnih mjesta”.
Ćazimovi prijevodi s turskog ”nisu oštećivali
značenje originala, nisu ga skraćivali ni radi rime parafrazirali, a davali su
u neku ruku prijevodu značaj prevodiočeva originalnog pjevanja” (N.[ametak],
1965:79). Hamzalija Ajanović,[9] (1968:239) u tekstu povodom prve godišnjice Ćatićeve smrti, prenosi slijedeće
riječi jednog svog poznanika – za koga kaže da je dobar poznavalac turskog
jezika – ”Mnogi su Ćazimovi prijevodi puno bolji od originala”.
Abdurahman Nametak[10] (1965:146) za Ćatićeve prijevode s arapskog jezika veli ”da su dobri i
tačni”.[11] Minka Memija[12] (1980:120), u svojoj studiji koja govori o Ćatiću kao prevodiocu s arapskog
jezika, i u kojoj analitički uspoređuje neke Ćatićeve prijevode s njihovim
originalom, ocjenjuje ”da je Ćatić zaista poznavao arapski jezik” te da je
”znao uhvatiti misao i sadržaj i prenijeti u srpskohrvatski (sic!)”.
Analizirajući Ćatićeve pjesničke i prozne prijevode Memija (125) zaključuje
”da je Ćatić prevodio s lakoćom i izraženim smislom za taj posao”.
Možemo, prema tome, reći da se Ćatićev
prevodilački rad i dar stapaju sa njegovim pjesničkim duhom i talentom. I zbog
toga ”njegov prevodilački rad nije samo interpretacija, nego dokaz njegovog
pjesničkog talenta” (H.[adžiosmanović], 1972:73). Također, na osnovu
navedenog, ime Muse Ćazima Ćatića nezaobilazno je kada govorimo o počecima bosanskohercegovačke
orijentalistike.
”Znanstvena djela”, ”vjerske
rasprave”, ”vjersko-naučna literatura”,
”djela religioznog i moralističkog
sadržaja”,
”studije iz apologetike islama”
Prijevodi knjiga koje su u fokusu ovog
rada navođeni su i spominjani u radovima Ćatićevih biografa, bibliografa i
istraživača njegovog književnog rada, ali više usputno, bez detaljnije
sadržajne analize i kompariranja izvornikâ i prijevodâ.
Šemsudin Sarajlić[13] (1913-15:373) prvi je, u godini Musine smrti, ukazao na Ćatićeve prijevode
”znanstvenih djela” nabrajajući ih pojedinačno. H. Ajanović (1968:238)
napominje da je Ćatićev ”prozaični rad – prijevodi i original – dva tri puta
veći od njegovog pisanja u stihovima”, a, kako to kratko ocjenjuje Ajanović,
”ponajviše su to vjerske rasprave”.
M. Tajib Okić[14] (1925:243), povodom desete godišnjice Ćatićeve smrti, u kraćem osvrtu, pri
samom njegovom kraju, podcrtava da je Ćatić ”kao vrstan poznavalac
orijentalnih jezika i literature mnogo zadužio naš narod nenatkriljivim
prevodima s tih jezika, naročito prevodima vjersko-naučne literature”.
Najviše podataka o Ćatićevim prijevodima
”vjerskih rasprava” dao je Hazim Šabanović[15] u tekstu iz 1935. godine, u kome je ukratko prikazao sadržaj svih prevedenih
knjiga (353-355). Napominjući da najvrjedniji književni rad Muse Ćazima Ćatića
potječe iz vremena njegova boravka u Mostaru, Šabanović (353) ističe da se tada
”srazmjerno dosta rano, počinje prevoditi grupa islamskih teološko
progresivnih pisaca sa Halil Halidbegom na čelu”. Ovaj tekst, sve do sada,
ostaje jedini detaljniji prikaz Ćatićevih prevedenih knjiga.
Već spominjani T. Ujević (1936-37:46)
aludirajući na Ćatićeve prijevode zapaža:
Ćatić je očuvao u sebi jednu
doslovnu vjersku ortodoksiju Islama (za koju je mnogo učinio kao prevodilac, u
čemu je odista neobično bio marljiv, i možda još najviše imao sistema, čak je
za taj rad koji mu je mogao dati oslonca najviše razumijevanja mogao naći u
bosanskoj domaćoj sredini).
A. Nametak (146) predmetne Ćatićeve
prijevode oslovljava kao ”opsežnije studije iz područja apologetike islama,
najviše turskih, ali i arapskih teologa i naučenjaka”.[16] U Enciklopediji Jugoslavije iz 1956. godine (2/618) koncizno se navodi
se da je Ćatić ”preveo s turskog i arapskog veći broj djela religioznog i
moralističkog sadržaja”.
Mislioci muslimanskog modernizma
Ono što je zajedničko autorima knjiga
koje je Musa Ćazim Ćatić preveo jeste njihov muslimanski ili islamski
modernizam. Ali, šta je to islamski modernizam? Taj pojam nije jednoznačan; on
u sebi uključuje i reformističku, revivalističku, pa i sekularnu orijentaciju.
U najkraćem, islamski modernizamse od njegove sekularne tendencije razlikuje po tome
štoinsistira navažnostivjereujavnom životu, aod islamskog revivalizma i reformizma po tome što prihvata savremene
evropskeinstitucije, proceseidruštvene vrijednosti.
Dakle, pod islamskim modernizmom ovdje podrazumijevamo pokret koji
zagovara reformu osnovnih islamskih društvenih i političkih institucija u
skladu sa osnovnim učenjem islama, ali i onime što se nalazi o u zapadnjačkoj
misli i praksi (Cerić, 1990:109). Zapravo, islamski modernisti zagovarali su
obnovu islamskog društva i zapadnjačkim vrijednostima kakve su demokratija,
ljudska prava, jednakost, građanska prava. Jedna od bitnih odlika islamskog
modernizma je racionalizam.
Evo jednog sintetičkog pogleda na
islamski modernizam koji nam otkriva neke njegove aspekte:
Islamski modenizam je bio prvi
muslimanski ideološki odgovor zapadnjačkom kulturološkom izazovu. Započet u
Indiji i Egiptu u drugoj polovini 19. stoljeća, ovaj pokret imao je izvanredan
intelektualni razvoj. On se reflektirao u djelu grupe istomislećih muslimanskih
učenjaka odlikujući se kritičkim preispitivanjem klasičnih metoda i koncepcija
prava i formulacijom novog pristupa teologiji i kur'anskoj egzegezi. Ovaj novi
pristup, koji nije bio ništa manje nego potpuna pobuna protiv ortodoksije,
prikazao je začuđujuću kompatibilnost sa idejama prosvjetiteljizma (Mansoor
Moaddel, 2005:2).
Pored idejnog pripadanja muslimanskom
modernizamu, ovi autori i po svojoj biografiji imaju modernističko usmjerenje
koje se, prije svega, pokazuje u njihovim biografijama. Naime, nijedan od njih
nije imao ulemansko obrazovanje i karijeru u tradicionalnom smislu i značenju.
Abdullah Quilliam(1856.-1932.),
rođen kao William Henry Quilliam u Liverpulu, odrasta kao metodist, tj. kao
pripadnik Evangeličke metodističke crkve pri Anglikanskoj
crkvi, da bi, nakon posjete Maroku, u
dobi od sedamnaest godina, primio islam i vratio se u Britaniju kao musliman.
Kasnije ga turski sultanAbdulHamidII.,1894. god., imenuje za
šejhu l-islama Britanskih ostrva.
Halil Halid (1869.-1934.) je rođen u Ankari, gdje je prošao početno medresansko
obrazovanje, ali 1894. godin napušta Tursku i odlazi u Evropu, djelimično i
zbog straha od hapšenja zbog svoje opzicione politike prema vlasti sultana
Abdulhamida II., iako je, prema vlastitom svjedočenju, imao dobre odnose sa
Osmanlijskom ambasadom tokom svog dugogodišenjeg boravka u Engleskoj.
Magistrirao je na Pembroke koledžu Kembridžskog univerziteta (Pembroke College
Cambridge) na polju politike i prava. Interesantan je podatak iz njegove
biografije da je 1908. god. inicirao kampanju ekonomskog bojkota Austro-Ugarske
kao vid protesta zbog njezine aneksije Bosne i Hercegovine te godine.
Mehmed Akif Ersoy(1873.–1936.)
godinama studira na Veterinarskom fakultetu, mada je, između ostalog, bio vaiz,
hafiz i prevodilac Kur'ana, što će reći da je bio najbliže tradicionalnom pojmu
alima. Uživao je čitajućidjelaautorakao što suVictor Hugo, AlphonsedeLamartine, Emile
ZolaiJean-JacquesRousse. Danas je od mnogih Turaka prihvaćen kao
nacionalni pjesnik; autor je turske nacionalne himne. Najpoznatiji je po svom
djelu pod naslovom Safahat iz 1911. god.[17]
Ahmed Neim (Baban)(1872.-1934.)
nakon završetka studija na Rušdiji (Višoj školi) u rodnom Bagdadu,
odlazi u Istanbul da nastavi više obrazovanje. Godine 1894. diplomira na Mulkiji (Školi građanske administracije). Iste godine zaposlio se u Ministarstvu
vanjskih poslova, a potom karijeru nastavio u Ministarstvu obrazovanja. Bilježi
se da je počeo da prevodi Buharijevu zbirku hadisa. Imenovan je za profesora na
Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istanbulu (Daru l-funun), gdje je predavao
filozofiju, psihologiju, etiku, logiku i metafiziku. Za kratko vrijeme imenovan
je rektorom Univerziteta.[18]
Muhammed Ferid Vedždi(1878.-1954.)
osnovno obrazovanje završava u Aleksandriji na francuskom jeziku, a potom
daljenje obrazovanje nastavlja u Kairu na engleskom jeziku. Nakon prestanka
formalnog obrazovanja, započinje
samoobrazovanje. Kroz novine i magazine počeo je učiti arapski jezik.
Radio kao novinar, glavni urednik, izvršni urednik i dopisnik. Napisao više
značajnih djela, među njima i komentar Kur'ana (u deset tomova) pod naslovom Safwetu
l ‘irfan fi tefsiri l-Qur'an.
Husein Hulki je bio liječnik, dok o Osmanu Namiku, nažalost, nismo uspjeli pronaći
biografskih podataka.
Mislioci antikolonijalizma,
antivesternizma, antiorijentalizma
i panislamizma
Još dvije važne idejne poveznice spajaju
većinu ovih mislioca: antikolonijalizam i antivesternizam, a neke od njih i –
panislamizam, što je za Ćatića, panislamistu, bilo, vjerovatno, i
najprimamljivije, te – antiorijentalizam.
Od političkih stavova Abdullaha
Quilliamabitno je izdvojiti njegov stav da se muslimani ne bi trebali boriti
protiv muslimana u korist evropskih vlada. (Stav koji i dan-danas, nažalost, ne
gubi na svojoj aktualnosti!) Također, opužio je britansku vanjsku politiku u
Sudanu i pozvao na uspostavljanje svjetskog hilafeta. Svoju
popularnost u islamskom svijetu stekao je izdanjem knjige Islam (The Faith)koja je prevedena natrinaestjezika.[19] Tim jezicima, zahvaljujući našem Ćatiću, pridružuje se i bosanski.[20]
Halil Halid je evropske politike smatrao
direktno usmjerenim protiv muslimanskog svijeta kao dio općeg evropskog imperijalizma
kome nedostaje moralnih vrijednosti u njegovoj potrazi za ekonomskom i
materijalnom dobiti. Kao rješenje, zagovarao je umjerenu formu panislamske
alijanse protiv evropskih imperijalističkih politika i njihovog modernog
kršćanskog krstaškog rata. Napisao je brojne knjige i tekstove o odnosima
Evrope i muslimanskog svijeta.[21] Njegova knjiga Borba polumjeseca i krsta izazvala je mnoštvo pozitivnih
kritika u engleskoj, italijanskoj i francuskoj štampi.[22] Izvadak iz tih kritika nalazi se i u Ćatićevom bosanskom prijevodu na kraju
knjige.
Mehmed Akif je prilikom raspada
Osmanlijske države bio vatreni patriota i dao važan doprinos u borbi za
proglašenje Republike Turske držeći govore u džamijama[23] širom Turske u kojima je podsticao na patriotizam i borbu protiv zapadnjačkih
kolonizatora.
Prva knjiga Muhammeda Ferida
Vedždijabila je protiv rastuće tendencije vesternizacije koja će, na kraju,
ljude odvesti u otpadništvo, a to je, prema njemu, zamka koju su postavili
orijentalisti. Došao je u kontakt sa istaknutim učenjakom Rešidom Ridaom (u.
1935.) koji je naglašavao potrebu pisanja knjiga na franuskom jeziku kako bi se
suprotstavilo orijentalističkoj propagandi. Osnovao je vlastitu novinu El-Hajat radi širenja islamskih pogleda i suprotstavljanja orijentalističkim pogledima.
Nakon prestanka izlaska novine El-Hajat zbog finansijskih problema,
ubrzo je pokrenuo novi časopis Ed-Dustur. Od
VijećaDžami'atu l–Azhar (Univerziteta el-Azhar)
imenovan je glavnim i odgovornim urednikom časopisaNuru l-islam, koji je kasnijepreimenovana uMedžellatu
l-Azhar. Predvidio je pad komunizma u vrlo kratkom roku zato što je bio
bezbožnički sistem.[24]
Vedždijeva knjiga Muslimanska
žena (El-Mer'etu l-muslime) napisana je kao odgovor na knjigu Nova žena Kasima Emina.[25] Kasim Emin, pišući s pozicije muslimanskog sekularnog modernizma, pozdravlja
superiornost žene na zapadu zagovarajući emnacipaciju muslimanske žene u
odijevanju, poslovanju i drugim stvarima. Vedždi se, pak,
suprotstavlja pojmovima nova žena i emancipacija žene insisitirajući
na njezinom boravku u kući i naglašavajući svetost hidžaba.[26]
Zaključak
Musa Ćazim Ćatić je bosanskim
prijevodima navedenih mislioca, tj. njihovih djela uradio vizionarski i
prosvjetiteljski posao od izuzetnog i neprocjenjivog značaja za bošnjačku islamsku
misao i kulturu. I sam projekt ”Muslimanske biblioteke” i časopisa Biser,
također,predstavlja dragocjen dar našoj kulturi.
Iako postoje opravdane sumnje koje su
već iznijeli neki autori (npr. A. Nametak i M. Memija) da je Ćatić radio po
narudžbi svoga izdavača i da, možda, neka djela ne bi ni prevodio po svojoj
vlastitoj želji, ipak, to nimalo ne umanjuje njegov prevodilački i posrednički
doprinos širenju ideja muslimanskog modernizma kod Bošnjaka sredinom druge
decenije XX. stoljeća.
Zahvaljujući Ćatićevim prijevodima
Bošnjaci su se upoznali sa intelektualno najaktualnijim idejama, dilemama,
pitanjim i odgovorima koja su dolazila iz centara muslimanske kulture i
civilizacije u to vrijeme, u predvečerje Prvog svjetskog rata. Među tim idejama
najznačajnije i najaktualnije su: antikolonijalizam, antivesternizam,
antiorijentalizam i panislamizam. Ova posljednja Ćatića je, čini se, posebno
oduševljavala. Ali, neke od njih su i danas, nakon sto godina, aktualne! Zato
bi bilo svrsishodno pristupiti objavljivanju reprint izdanja Ćatićevih
prijevoda kao i prevođenju nove literature iz današnjih centara muslimanske
civilizacije koja tretira te ideje.
(U povodu stogodišnjice Ćatićevog
preseljenja na Ahiret (1915.-2015.)
(The Bosnia Times)
