INTERVJU
“Inspiracije za film, na radost filma, a na
žalost Bosne ovdje ima na svakom ćošku. Ali
Bosna i Hercegovina ako se ovako nastavi zezati sa sobom i ne organizuje se
malo, neće u budućnosti imati ni struju, a kamo li talente i kinematografiju ,”
kaže redateljka Nejra Latić-Hulusić
FOTO: Latić-Hulusić (TBT)
Nejra Latić Hulušić rođena je 1985. godine
u Sarajevu. Trenutačno završava studij filmske, kazališne i televizijske režije
na Akademiji izvedbenih umjetnosti u Sarajevu. Godine 2011. s kolegicom
Sabrinom Begović osnovala je produkcijsku kuću Hava Film koja promiče umjetnost
koja se bavi ženskim pitanjima ili koju stvaraju žene. Njezin projekt Under the
Cover nominiran je za koprodukcijsku nagradu Robert Bosch, a osvojio je nagradu
Balkanskog dokumentarnog centra. Radi kao redateljica na nacionalnoj televiziji
BHT1.
Kako se rodila ljubav prema poslu kojim se
bavite?
Upisala
sam režiju na Akademiji scenskih umjetnosti sa 18 godina. Tada sam mislila da ću biti nova Christiane Amanpour i da se tako postaje ona. Zapravo sam htjela
postati reporterka. Nekad treći dan prijemnog na Akademiji sam shvatila da je
režija nesto drugo. Morali smo napraviti kratku teatarsku vježbu za prijemni i
tek tada sam shvatila šta je zapravo ovaj poziv i na smrt se zaljubila u njega.
Koliko je zahtjevan posao redateljice, u
vašem slucaju jako uspješne, i čega ste se sve morali odreći ?
LATIĆ-HULUSIĆ: Ja se pored uspjeha svojih
starijih kolega/ica iz BiH ne osjećam uopće uspješnom, a posebno ne jako
uspješnom. A, da bi se bili ikakav redateljka morate se u startu pomiriti sa
tim da svaki projekat nosite kući, na kafu i sanjate ga… Mada, ne mislim da
sam se nečega odrekla, ovo je poziv koji vam stalno poklanja nova iskustva
(dobra i loša).
Koji je prvi film koji ste režirali? Da li
ste nekada osjetili strah kako će publika prihvatiti vaš rad?
LATIĆ-HULUSIĆ: Moj prvi film nakon završene
Akademije je bio kratki dokumentarni film Her Cinema Love. Taj film je bio
prikazan što u takmičarskim što u drugim programima jako bitnih festivala
dokumentarnog filma u svijetu i regiji i imao je fantastične reakcije publike.
Posebno mi je značajan i radi toga da je nastao sa nikakvim budžetom i
napravila ga je strašna potreba da se njegova ideja iskomunicira. Moj prvi film
rađen u boljim profesionalnim okolnostima (sa budžetom obezbijeđenim od strane
Fondacije za kinematografiju BiH i koprodukcijom sa BHT1) je “U plavo”,
kratki igrani film o starici, vjernoj navijačici Željezničara. Film još putuje,
a uskoro će biti i TV premijera na BHT1.
Moj treći prvi projekat je dokumentarac “Under the Cover” koji
radim sa Sabrinom Begović-Ćorić, i objema nam je to prvi dugometražni film. Ne
bojim se reakcija publike, i loša kritika može biti konstruktivna jer na kraju
filmovi se prave publici, a ne sebi i svojoj mami da im se divi.
Gdje pronalazite inspiraciju i šta je vaša
najveća motivacija u poslu kojim se bavite?
LATIĆ-HULUSIĆ: Inspiracije za film, na
radost filma, a na žalost Bosne ovdje ima na svakom ćošku. Film voli pomjerene,
iščašene pojave, a ovdje je sve malo iskočilo iz zgloba.
Motivacija mi je sama
priča filma koja me žulja dok je ne ispričam svima, a ponekad prosto dobiješ deadline
i priču koju trebaš napraviti i onda nađeš način se povežeš sa pričom da je
ispričaš kroz svoju prizmu.
Koliko je zahvalno baviti se poslom
redateljice na našim prostorima i koliko to zapravo truda zahtijeva?
Previše je ovo zanimljiv posao prije svega
da bi se nešto još i kukalo što se radi. Režija je prije svega umjetnost i ako
ne uživaš da se trudiš oko svoga djela onda ga nemoj ni raditi. Uvjeti su u BiH
često štap i kanap, pa nekada ostanete i bez štapa u procesu ali i dalje, ako
je final dobar to sve nadoknadi.
Ima dana kada pada kiša, malo si i bolestan
a mora se snimati i ne prenositi svoju negativnu energiju na ekipu i tada svaki
put poželim da radim u parfumeriji ili kao tester beta verzija novih igara za
konzole.
Jedna ste od osnivačica Udruženja Hava film
koje promiče umjetnost koju stvaraju žene. Da li se uloga žene i fenomen
pokrivenih muslimanki provlači kroz sve vaše filmove?
LATIĆ-HULUSIĆ:
Moj prvi lik je bila vlasnica kafane, potom navijačica fudbalskog kluba. Film
“Sjećanje o sjećanjima” je priča o Vijećnici i Sivom domu,
“Čovjek je čovjeku Vučko” govori o tome šta je od Olimpijade ‘84
ostalo djeci iz 2014. “Put u nezaborav” je o dva prijatelja koji voze
biciklistički maraton Bihać-Srebrenica.
Tek film Under the Cover treba da govori o pokrivenim ženama u Bosni. I
mislim da će to biti i posljednji na tu temu.
Sa
druge strane, Hava film drži se politike da u odlučivanju koji projekat da
produciramo, to mora biti ili žena autorica ili žena kao lik u nekom djelu.
Vaš dokumentarac „Her Cinema Love“ prikazan
je prošle godine na 57.Leipzig Film Festivalu, koji je publika fantastično
prihvatila. Koliko vam je ovo ostvarenje značilo u dosadašnjoj karijeri?
LATIĆ-HULUSIĆ: Leipzig Dox je došao na
kraju festivalskog života ovog filma i bio je prikazan tamo u revijalnom dijelu
programa. Bilo je fantastično skoro pola sata ostati na q&a sesiji poslije
filma sali krcatoj jako zahtjevne publike jednog od najstarijih dokumentarnih
festivala. Jedan stariji kolega, koji mi
je i uzor u ovom poslu, mi je poslao e-mail nakon projekcije u kojem nakon
čestitanja stoji i rečenica “da je više ovakvih filmova kod nas bi manje
rata bilo”. To su reakcije nakon kojih zaboraviš sve čega si se odrekla da
snimiš taj film.
Koje je vama lično djelo najdraže i zašto?
LATIĆ-HULUSIĆ: To je kao sa djecom, jedno
sluša drugo ne sluša, jedno malo smotano, drugo pametnica, ali svi su tvoji i
voliš ih i učiš na greškama. Konačno sam došla u fazu da ne brišem stare
projekte sa lica Zemlje.
Spomenuli ste rad na novom projektu. Šta
nam možete reći o posljednjem filmu, šta
je tematika filma i da li nosi istu poruku kao prethodni?
LATIĆ-HULUSIĆ: Trenutno Sabrina i ja privodimo kraju snimanje
dugometražnog dokumentarnog filma Under the Cover. To je projekat koji godinama
spremamo i pokušavamo zaklopiti finansije za njega. Konačno se sve poklopilo i
imamo zakazano prikazivanje rough cut-a na Cottbus Film Festivalu u novembru.
Film govori o savremenim pokrivenim ženama u BiH. A, što se tiče ideja filma
inače malo bi bilo čudno da se od filma do filma ponavljam istom. Ovaj film
konkretno govori o slobodi na jedan čudan način.
S kim ste do sada sarađivali na projektima
i da li možemo očekivati podjednak
uspjeh i novog filma kao dosadašnjih?
LATIĆ-HULUSIĆ: Ovaj posao se ne radi kako
treba bez ljudi u koje imaš apsulutno povjerenje, koji će donijeti svoju
kreativnu energiju u projekat i koji će te kad griješiš upozoriti.
Urednica
redakcije programa za djecu i mlade BHT1, Emina Daut i moja kolegica sa klase i
suosnivačica Hava Filma Sabrina Begović-Ćorić su trenutno moje najbliže
saradnice. Emina je urednica na svim emisijama koje radim i filmovima koje sam
napravila za BHT1.
Sabrina je producirala “U Plavo”
i sada skupa produciramo i režiramo “Under the Cover”.
Rad
na Her Cinema Love iz 2011. je obilježila saradnja sa David-Jan Bronsgeestom,
tada to nije bio ali sada jeste redatelj
sa RFA Amsterdam.
A, nemoguće je pobrojati, a da nekoga ne
zaboravim sve snimatelje, tonce, majstore tona, montažere, mixere, sekretarice
režije i stotine članova raznih ekipa sa kojima dnevno dijelim dobro i zlo ovog
posla što na filmu što u televizijskoj produkciji.
Da li BiH ima mlade talentovane režisere i
budućnost u svijetu filma i režije?
LATIĆ-HULUSIĆ: Talenata ima. Ali Bosna i
Hercegovina ako se ovako nastavi zezati sa sobom i ne organizuje se malo, neće
u budućnosti imati ni struju, a kamo li talente i kinematografiju.
Imate li već u planu rad na budućim
projektima? Koje su vaše ambicije u svijetu filma?
LATIĆ-HULUSIĆ: Mene panika hvata ako nemam
bar tri projekta na duže ili kraće staze u glavi. No, ovaj mjesec razmišljam samo o Under the
Cover projektu, a od novembra šta ću
obući na koji festival.
Koliki značaj pridajete osvojenim nagradama
i činjenici da se vaši filmovi prikazuju na prestižnim evropskim festivalima?
LATIĆ-HULUSIĆ: Nagrade su dobra stvar jer
su ti ključ za otvaranje šansi za buduće projekte. Mada, sam koncept takmičenja
u umjetnosti mi je blesav. Malo kao izbor za Miss. Međutim, jednom sam na čepu
jednog osvježavajućeg pića dobila nagradu LCD TV koji mi je poslužio kao
referentni monitor za Her Cinema Love koji sam montirala na laptopu kući. Tu
nagradu sam tada posebno cijenila.
(The Bosnia Times, Avaz)
