ANALIZA
Bizantinci su pobijeđeni, / u
susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti / za
nekoliko godina – i prije i poslije Allahova je odredba – i tada će se vjernici
radovati / Allahovoj pomoći… (Kur'an, XXX, 1-5)
Piše
Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Nobelova
nagrada za mir, koju je ove godine dobio Nacionalni kvartet u Tunisu za
doprinos demokratizaciji zemlje i uspostavi civilnog društva u njoj, nepravedno
je bacila u zasjenak islamskog mislioca i aktivistu Rašida Gannušija, osnivača,
povremenog predsjednika i stalnog duhovnog lidera En-Nahde, islamske političke
stranke u Tunisu. S obzirom na epidemiju napada na politički islam koji dolaze
sa Zapada te na aktualno žalosno stanje arapskog i, šire, muslimanskog svijeta
nakon kolapsa „arapskog proljeća“ u svim arapskim zemljama osim Tunisa,
hvale vrijedno bi bilo osvrnuti se na tunisku revoluciju iz 2011. g. i njezinog
inicijatora i vođu Rašida el-Khridžija el-Gannušija.
Jedan od 100 najutjecajnijih
intelektualaca Svijeta
Tog
mudrog, poniznog Allahovog roba sretali smo na raznim stranama Svijeta – gdje
god je bilo riječi o Palestini, odnosu Islama i Zapada, islama i demokracije
shvaćene na zapadnjački način, muslimanskim manjinama na Zapadu, Bosni i
genocidu u njoj, Čečenistanu i ruskom imperijalizmu, Kosovu… Na konferencije
je dolazio u svojoj bijeloj tuniskoj nošnji, u bijelim, nad petom izgaženim
cipelama, sa zeleno-crnom libadom preko leđa, i sjedao u prikrajak, daleko od
kamera i mikrofona; malo ko je znao da je ovaj skromni čovjek 2012. g. proglašen
jednim od 100 najutjecajnijih intelektualaca Svijeta… Iz svoje zemlje, gdje je
izbjegao smrt strijeljanjem zbog islamskih političkih aktivnosti, izbjegao je u
London, dobio politički azil i u V. Britaniji ostao preko dvije decenije – da
bi se u Tunis vratio odmah po izbijanju „jasmin revolucije“ prije četiri godine.
Odmah
po povratku u Tunis Gannuši je demantirao glasine da je „arapsko proljeće“ trik
Zapada protiv ovih zemalja; on je revoluciju svoga naroda protiv Ben Alijeve
diktature vidio kao plod islamskog nadahnuća toga istog naroda, zanijekavši
vlastiti trud i žrtvu na tome putu. „Nije moguće da se mladić Muhammed Buazizis
(koji se spalio u znak protiv diktature, čime je izazvao bijes Tunižana protiv
Ben Alija) dogovori sa Zapadom za ovaj samoubilački čin!“ rekao je Gannuši.
Smrtna presuda za misao i riječ
Njegova
borba za slobodu tuniskog naroda započela je 1981. g. kada je osnovao političku
stranku nazvavši je Hareketu'l-ittidžāhi’-islamijji
(Pokret islamske orijentacije). Stranka je odmah po osnivanju naišla na odobravanje
većeg dijela tuniske nacije, decenijama ugnjetavane zapadnjačkim, posebno
francuskim političkim satelitima, koji su nasilno stalno „provodili reforme“ i
nametali sekularne neislamske, a ponekad i antiislamske ideologije. Gannuši,
student drevnog islamskog univerziteta u Tunisu, Ez-Zejtune, odmah na početku svoje političke karijere obznanio je
svoje ciljeve rekavši da želi da njegova stranka preuzme vlast bez nasilja, u
demokratskom nadmetanju sa ostalim strankama, da želi novi ustav koji će
garantirati građanske slobode, novi parlament i novu vladu isključivo uz
pristanak naroda, a u vanjskoj politici – dijalog, a ne vazalni odnos sa
Zapadom, slobodu Palestine i povratak islamu svih arapskih i muslimanskih zemalja.
Samo nekoliko godina kasnije, godine 1981., Gannušijeva stranka je zabranjena,
a on je 1987. g. osuđen na smrt. Dok je u susjednom Alžiru Islamski front spasa tek ulazio u političku arenu i, malo poslije
osvajanja vlasti, bio ugušen u krvi, iz Tunisa su stizale crne vijesti: oko
25.000 islamskih aktivista, pristalica Rašida Gannušija, čamilo je u zatvoru
trpivši nesnosnu torturu, ukidani su i hidžab i ramazanski post, a pred
džamijama je vlast pregledavala potencijalne klanjače i samo nesumnjivima izdavala
dozvolu za obavljanje namaza. Ekonomska kriza i vazalni odnos prema Francuskoj
i ostalom dijelu Zapada bio je narastao do krajnjih granica; glad i poniženje
svake vrste zakucali su na vrata!
Učitelj nacije, a ne borac za vlast
Po
povratku u svoju zemlju, Gannuši je predvodio svoju Haraketu'n-nahda (Pokret preporoda), preimenovani Pokret islamske orijentacije, i na prvim
izborima osvojio najviše glasova (37,04), odnosno 89 od 217 poslaničkih mjesta
u novom sazivu tuniskog Parlamenta. Tada Gannuši povlači jedan očekivani potez:
nije želio da on lično uzme bilo kakvu funkciju u državi; želio je samo ostati učitelj tuniske nacije. „Mi nismo
islamistička, već islamska stranka!“ rekao je u jednom intervjuu.
Mediji
i diplomatski krugovi na Zapadu Gannušija predstavljaju kao „umjerenog“
muslimana, iako je on – prema njegovim riječima – nastavljač ideja svojih
učitelja koje su zapadnjaci bezbroj puta etiketirali kao „fundamentaliste“ i
zagovornike „radikalnog“ islama, čak i kao „fašiste“: Džemaludina Afganija, Abdurrahmana
Kevakibija, Muhammeda Abduhua, Hasana el-Benna'a, Sejjida Qutba, Ebul ‘Ala
el-Mevdudija te svoga ahbaba Hasana Turabija iz Sudana. Za njega, islam je
„permanentna revolucija slobode“. O toj smo političkoj filozofiji čuli na više
mjesta, ali ono što je Gannuši donio novoga u islamskoj političkoj filozofiji
jeste distinkcija između „novog Svijeta Islama“ i „starog Svijeta Islama“.
Gannuši smatra da su povijesni periodi istrošili značenja nekih čak osnovnih
termina islamske političke filozofije i da naše doba traži nove smislove, nove
koncepte. „Stari Svijet Islama“ bio je u znaku obostranog vjerskog fanatizma,
kaže Gannuši, misleći pri tome na Svijet Islama i svijet Zapada, kada su
islamski fekihi iskovali dva termina: Daru'l-Islam
– kao područje mira i slobode, i Daru'l-
harba – kao područje rata.
Vanšarisi iz Endelusa i imam el-Mazri
sa Sicilije
Promišljajući
svijet sa obala Sredozemlja, odakle su Gannušijevi preci ponijeli koncept
slobode na islamski način najprije do Sicilije, a onda i do Endelusa (Španskoga
kraljevstva), Gannuši se kreativno nadnosi nad dvije fetve: onu koju je izdao
Vanšarisi, veliki muftija muslimanske Španije u vrijeme pada posljednjih
emirata, i onu koju je izdao imam el-Mazri, u vrijeme kad su muslimani izgubili
vlast na Siciliji. Prvi je od muslimana zatražio da se isele iz Španije, drugi
je tražio da ostanu na Siciliji i ponovo se izbore za vlast. Gannuši se okreće
sicilijanskom imamu tvrdeći da savremena Evropa, u većini, nije pritisnuta
vjerskim fanatizmom i da su muslimani koji žive u njoj dužni da se izbore za
svoja prava u njoj, a ne da je napuštaju, dok su muslimanske, pogotovo
magrepske i općenito arapske zemlje dužne da u Zapadu vide Daru's-sulh – područje dogovora i da sa njim započnu dijalog na
ravnopravnim osnovama. Ovaj mislilac za potvrdu svojih političkih stavova uzima
ajet VIII, 61, u kome Uzvišeni muslimanima poručuje: Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon miru i pouzdaj se u Allaha,
jer On uistinu sve čuje i zna. Posebno je interesantno njegovo tumačenje
početnih ajeta sure er-Rum (Bizantinci), u kojima se od muslimana traži da
sklope savez sa kršćanima nasuprot tadašnjih Perzijanaca, u to vrijeme
politeista. Prema Gannušiju, ukoliko bi se, vremenom, ukinule barijere, strah
od progona, ratna i medijska propaganda protiv islama, neki narodi bi efvādža (hametice, masovno) prihvatili da
„Božija riječ bude gornja“ s obzirom na položaj čovjeka i društva koji danas
stenju pod diktaturom lažnih božanstava u liku ljudi i njihovih porobljivačkih
ideologija. Itd.
Danas
Rašid Gannuši stoji nad kolapsom „arapskog proljeća“ u svim arapskim zemljama
osim u Tunisu. Odmah po zbacivanju Muhammeda Mursija sa predsjedničkog trona i
odvođenju u zatvor, Gannuši je američko-izraelskog satelita el-Sisija nazvao
„pučistom i diktatorom“. Sa njim i tuniskom revolucijom ostala je nada, ostao
je duh borbe za slobodu muslimanskih naroda. „Arapski svijet je srce Ummeta, a
on je i dalje crna rupa u sferi sloboda!“ govori danas Gannuši. “U tome svijetu,
mi se borimo i čekamo erupciju slobode!“ („Sve
dođe u pravi čas onome koji zna čekati,“ navodi Tolstoj Kutuzovljeve riječi
u svome Ratu i miru.)
To
što Upravni odbor Nobelove nagrade Gannušijevim suborcima dodjeljuje svjetsko
priznanje za mir znak je da je Zapad ipak „sklon miru“ sa muslimanima i da se
polahko navikava bar saslušati koncepte savremenih islamskih demokrata kakav
je, nesumnjivo, skromni Rašud Gannuši.
Post scriptum
U
svome slavnom kitabu pod naslovom Usūlu'l-hikem fī nizāmi'l-‘ālem (Temelji
mudrosti o uređenju svijeta), objavljenom na arapskome jeziku 1004.g. po Hidžri
/1595. i prevedenom na turski, francuski, njemački i mađarski, Hasan Kjafi
Pruščak (1544. -1615.) piše: “Najjasniji znak propasti države jeste kada se
zanemari postupanje po šerijatskim propisima i ravnodušnost prema njihovoj
primjeni, a najbliži znak je kada zavlada nasilje koje širi vojska i kada nejma
interesa da se ono spriječi… Ibn Abas, neka je Allah zadovoljan njime, prenosi
da je Allahov Poslanik, alejhiselam, rekao: “Predznaci
Sudnjeg dana su: prestanak klanjanja namaza i povođenje za strastima. Vladari
će biti nevjernici, a ministri grješnici!“ – Na to Selman, neka je Allah zadovoljan njime,
poskoči i reče: – Tako mi oca i majke, zar će to zaista biti? –„Da, Selmane! – odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s. -„Tada će se srca vjernika topiti kao što se
topi so u vodi, a neće moći ništa promijeniti.“ – Zaista će tako biti? –
ponovi Selman. –„Da, Selmane! – nastavi
Allahov Poslanik, s.a.v.s.- „Tada će
vjernik biti najpokoreniji čovjek! Ići će za vladarima i ministrima šapćući,
jer ako progovori, proždrijet će ga, a ako ušuti, presvisnut će od bola.“