GLOBAL
Ovog 20. oktobra navršava se četiri godine od smrti bivšeg
libijskog vođe Moamera Gadafija, koji je ubijen u blizini njegovog rodnog grada
Sirta. Ali, umjesto napretka i demokratije, Libija se opasno primakla tački bez
povratka.
FOTO: Gadafi (Agencije)
Libija je danas slomljena zemlja bez centralne
vlade dok u zemlji djeluju različite terorističke grupe.
Ovog 20. oktobra navršava se četiri godine
od smrti bivšeg libijskog vođe Moamera Gadafija, koji je ubijen u blizini
njegovog rodnog grada Sirta. Ali, umjesto napretka i demokratije, Libija se opasno
primakla tački bez povratka. U zemlji vlada haos, islamski militanti terorišu
civile a za vlast se bore dve rivalske vlade, piše za američki portal “Ol
monitor” libijski akademik i novinar Mustafa Feturi.
Libijske vlasti nikada nisu u potpunosti istražile
smrt bivšeg lidera, uprkos obećanjima da će to učiniti, a Omran Bin Šaban,
pobunjenik zaslužan za hapšenje Gadafija je pod nerazjašnjenim okolnostima umro
u Francuskoj 2012. godine dok je primao terapija.
Gadafijeva smrt je orijentir za Libiju, ali
svakako loš. Narod kome je dosta nasilja i rata libijske revolucije, želi
povratak pravde i vladavine zakona. Sve što se dešava dovodi do jednostavnog
pitanja: Da li je Libija bolja bez Gadafija?
Većina Libijaca bi voljela da je mogla da
vide Gadafija pred sudom, jer je na mnoga pitanja samo on mogao da odgovori.
Uostalom, vladao je više od četiri decenije. Ali, sada većina Libijaca,
uključujući i bivše srednje rangirane lidere pobunjenika, misli da je Gadafi
ubijen upravo zato da ne bi dobio priliku da govori.
Hasan, bivši lider pobunjenika koji ne želi
da koristi svoje pravo ime iz straha od odmazde, rekao je za Ol-Monitor da
“Gadafijeva smrt svakako nije ono što su oni željeli, ali da su je željeli
domaći i strani političari jer je znao previše”. Kako je rekao, Gadafijeva
ispovijest bi nanijela ozbiljnu političku sramotu mnogim regionalnim i svjetskim
liderima.
Na pitanje o današnjoj situaciji u njegovoj
zemlji, Hasan kaže: “Nije obećavajuća, a mnogima od nas bivših pobunjenika
je krivo, jer nismo očekivali da bude tako loše.”
Bez sumnje, Libija je danas slomljena
zemlja bez centralne vlade, navodi Mustafa Feturi. Umjesto toga, ona ima dvije
zavađene vlade – jedna u Tripoliju, koju ne priznaje nijedna druga država, a
drugu u gradu El Bajada, koja ima beskorisno međunarodno priznanje.
Istovremeno, u zemlji djeluju i različite terorističke grupe. Najopasnija od
njih je Islamska Država (IS), koja se do sada proširila na tri grada: Derna na
istoku, Sirt u sredini i Subratu na zapadu.
Veliki broj Libijaca dijeli Hasanovo mišljenje, naročito ako usporede svoju
zemlju danas, sa onim što je bila pod vladavinom Gadafija.
Prije manje od dvije nedjelje, Islamska
država je preduzela do sada svoj najsmjeliji napad u Libiji, na zatvor o okviru
vazdušne baze Mitiga u Tripoliju, za koju se vjerovalo da je bezbjedna.
Istovremeno, različite milicije i dalje djeluju van svake kontrole vlade, dok
sudstvo jedva funkcioniše. Hapšenja, kidnapovanja i ubistva se i dalje
dešavaju, mada u manjoj mjeri nego prije tri godine. Sporadične pucnjave,
barikade i isključenja struje su postali rutina.
Bengazi, drugi glavni grad u Libiji, u kome
je u februaru 2011. revolucija počela, je gotovo potpuno uništen u ratu između
vojske međunarodno priznate libijske vlade, sa sjedištem u El Bajadi, i
različitih islamističkih frakcija koje su skoncentrisane uglavnom u sjevernom
primorskom dijelu grada.
Glavni grad Tripoli je pod kontrolom vlade
koju ne priznaje nijedna druga država. Ona je stvorena poslije krvavog sukoba
koji je okončan u augustu 2014. uništenjem aerodroma i zauzimanjem grada, što
je primoralo međunarodno priznatu vladu da pobjegne u istočnu Libiju.
U odnosu na prije godinu dana, život za
obične Libijce u prijestolnici se možda malo popravio, ali je još uvek daleko
od normalnog – a normalno je ono što je nekad bilo pod Gadafijem. Ljudi još uvijek
nemaju sigurnost i bore se da sastave kraj s krajem, zbog naglog porasta cijena
i malo dostupnih subvencionisanih osnovnih namirnica. Osnovne medicinske usluge
su skoro nepostojeće, što primorava ljude da se liječe u susjednom Tunisu.
Onima koji imaju novca i žele da idu u Evropu iz bilo kog razloga, sve je teže,
jer su sve ambasade zapadnih zemalja odavno zatvorene; da bi se prijavili za
vizu, Libijci moraju da putuju u Tunis.
Proizvodnja nafte, glavni izvor prihoda vlade je pala za
tri četvrtine, a zemlja sada vadi manje od pola miliona barela dnevno, zbog čega
nema toliko potrebnog novca za plate hiljade državnih službenika. Plate vladine
birokratije kasne najmanje tri mjeseca. Svi glavni infrastrukturni projekti,
koji su bili u toku kada su nemiri počeli prije četiri godine su stali, a sve
veće strane kompanije su otišle, ostavljajući za sobom zahrđale građevinske
kranove. Hiljade Libijaca je i dalje raseljeno unutar zemlje, a procjenjuje se
da je milion građana bilo prinuđeno da traži sigurnost u inostranstvu –
naročito u Egiptu i Tunisu.
Većina škola i univerziteta tek treba da
otvori svoja vrata za ovu školsku godinu, a učenici najveći dio svog vremena
provode napolju igrajući se na nesigurnim ulicama.
U međuvremenu, političke frakcije se i
dalje svađaju oko sastava naredne vlade u beskrajnim razgovorima pod okriljem
UN-a razgovorima u Maroku. Ljudi imaju sve manje nade da će njihova zemlja biti
sačuvani u skorije vrijeme. Hasan smatra da “razgovori nikada neće zemlji
donijeti ništa”, priznajući da je “život pod Gadafijem bio mnogo
bolji nego što je sada.”
(The Bosnia Times, Autor: Mustafa
Feturi/All Monitor)