KULTURA
Kao i svakog režimskog umjetnika, Mustafića
krase mnogobrojne vrline – gotovo savršeno, anacionalno biće, neopterećeno i
slobodomisleće, korača bh. kulturom i svakodnevno iznova u borbi protiv podjela
izazove barem novRAih 10 različitih podjela
FOTO: Mustafić (Arhiv)
Bh. kulturna i umjetnička scena nimalo ne
zaostaju za europskim i svjetskim tokovima i trendovima – to najbolje dokazuje
i angažman uvaženog, cijenjenog i precijenjenog, najboljeg redatelja među političarima
i najlošijeg političara među redateljima – buntovnika i hazardera – Dine
Mustafića.
Široj javnosti možda i nije baš vele
poznat, ali njegov rad i teatarska dostignuća zapažena su diljem
“regiona”. Sve što se prosječan građanin BiH ne usudi reći – Mustafićev teatar
kaže.
Kao i svakog režimskog umjetnika, Mustafića
krase mnogobrojne vrline – gotovo savršeno, anacionalno biće, neopterećeno i
slobodomisleće, korača bh. kulturom i svakodnevno iznova u borbi protiv podjela
izazove barem novih 10 različitih podjela.
Nemoguće je sve te divne osobine pobrojati
ali ono što ga suštinski karakterizira jest beskompromisnost, evo recimo kad
uzima lovu od stranih donatora – u stanju je 15 godina baviti
se jednom temom samo da dokaže kako podjele ne postoje iako gro predstava
upravo bazira na “podjelama”.
Provokativan je i skandalozan – čak mu se
jedna glumica gola skinula u predstavi a Gradski odbor SDA Sarajevo nije
reagirao, pustio ga Bakir da režira, šta će veli, redatelj je to, umjetnik, ne
može njega režim kontrolirati. On je režim.
Pomirljiv je i tolerantan, spreman za
dijalog, širokih svjetonazora. Pa je tako recimo razumio i senziblizirao se sa
npr. političkim nepravdama nanesenim Hrvatima. Razumije Mustafić pojmove
konstitutivnosti, legitimnosti, jasno je njemu tko kome bira političke
predstavnike. Pa tako u njegovoj predstavi “Životinjska farma”, jedan od
protagonista kaže: ” Stop majorizaciji živine sitnog zuba”. Senzibilizira se
i identificira Mustafić sa ugroženim kategorijama društva. Evo đe nije.
Ima dušu, sitnu, prodanu. Ta krilatica ” Stop majorizaciji živine sitnog
zuba” je zapravo ono što Mustafić kao čoban- redatelj najbolje radi –
fašizacija obespravljenost konstitutivnog naroda njegova je specijalnost.
Prosvjećuje kazališne elite ismijavajući ionako loš položaj Hrvata u BiH. Pa đe ga hejterska sarajevska raja neće volit’?
Stoji Mustafić tako čvrsto na sarajevskom
tlu sa kojeg svijet gleda jednim velikim opasnim sarajevskim očima, u sukobu sa
vlašću osim kad njegovi nisu na vlasti, borben i pronicljiv – antirežimski i
slobodarski, liberal i libertijanac. Sve je to Dino Mustafić – pokušao biti…
Suvremena bh. književna kritika, predvođena
predsjednikom svih SDPovih odbora, Milom Stojićem, kaže kako je i sam
Cervantes mislio na Mustafića kad je pisao Don Kihota dok s druge strane
postoje književni pristupi koji tvrde da je Sancho Pansa bio zapravo Denis
Gratz.
Mustafićev teatar bi kroz stotinjak godina
mogao biti dio akademskog štiva. Europska liberalna mladež će po Akademijama
dramskih umjetnosti učiti o jednom nekonvencionalnom redatelju koji je pomjerao
granice i rušio podjele i kazališno obrazovao neki bh. nacionalistički puk iako
postoji “respektabilan broj građana koji se etničkim podjelama protive”.
Recimo, pretpostavljam da bi pasus u
udžbenicima naziva npr, ” Povijest teatra 21 stoljeća” izgledati ovako:
” Mustafićev teatar nasmijava i zasmijava
svakog tko se imao priliku susreti s njime. Nikog ne ostavlja ravnodušnim taj
satirični pristup daskama. Otvara prostor za manevr i u kontekstu integracije
politički nesređene BiH – spaja ljude i narode. Kako najveći sin kojeg je BiH
dala , neopterećen ratom, stradanjima i traumama, daleko od kako komunističke
tako i neokapitalističke propagande, bježi i uspješno stvara vlastiti ideološki
front na kom se katkad sukobljava sam sa sobom i uspješno se razračunava sa
nacionalistima svih boja, okusa i mirisa. Od MESS-a je napravio kulturološki
fenomen ne sluteći kako će zahvaljjući toliko dozi realitet i samosvjesnosti
stvoriti idealan koncept političko društvenog života. I pobjeći u sajnsfikšn.”
U zemlji opeterećenoj ratom i kulturom
sjećanja, okružen eminentnim stručnjacima stvorio je najbolje definiran
kazališno institucionalni okvir za stvaranje mladih liberala i socijaldemokrata
istovremeno – pribjeg od rata i režima. Antirežimski za režim. Njegova
redateljska palica odlučna u namjeri da nikad ne napravi predstavu o ratu,
posljedicama i uzrocima istog – godinama publici omogućava smijeh, salve
smijeha, kidanje od smijeha, hvatanje za stomak od smijeha ( dobro pretjerujem
sad – podsmijeh).
Kritizira vlastodršce, elitiste i snobove,
uvijek kritičan i kritizirajući ali nikad samokritičan. U kazališnom klinču
kao i onom političkom – uspijeva izvući deblji kraj. Emancipatorski
pristupa temama poput poštovanju i razumijevanju nacioanlnih modela u BiH samim
time – sumanuto se bori protiv podjela stvarajući tako stalnu publiku – riječ o
tek nekoliko kazališnih kritičara i NGO aktivista koji svršavaju na
Titove fotke i histeričnih sarajevskih princeza koje se trude odijevati kao
Jovanka Broz.
Iako se bh. lideri godinama samo
deklarativno i formalno trude omogućiti temeljsko ljudsko pravo -pravo na
dostojanstven život, Mustafić ga jedini u ovoj zemlji vraća, i to
retrospektivno. S tim što istovremeno pravo na dostojanstven teatar u njegovom
kazališnom diskursu ne postoji – do te mjere da mu i Oliver Frljić za neke
redateljske poteze kaže “Smanji ba doživljaj”.
Mustafić je avangarda poslije avangarde –
ono što tek trebamo proživjeti, nagoviještaj prosperitetnije budućnosti BiH,
bez podjela, budućnosti čovjeka, buđenje čovječnosti uopšte – sve ovo
dokazuje kako zaista zaslužuje stajati ravno uz desni bok La Pennovskog teatra.
Kao i umjetnik – kritizira, osporava, propitukuje, pljuje u lice kriminalu,
svoj nikad ne spominje i ključno – satirom oguljuje život. Njegov je teatar
izvan granica u svakom smislu te riječi – racionalnom percepcijom prošlosti
uspio je stvoriti gerilske sarajevske odrede, prvake u diskriminaciji i
najbolje u društvenoj igri zvanoj ” Protiv podjela podjelama”.
Upravo iz svih ovih razloga – Mustafiću
danas bivša Juga znači više nego bi on njoj ikad.
Šuvarovski pristup kazalištu, partijaš
dalekosežnog pogleda do Vogošće i natrag , prvak aksioma se poziva na Orwellovu
Životinjsku farmu, neometano i slobodno hoda kroz bosanske kasabe. Čovjek koji
je za fildžan državu učinio više nego bošnjački establišment.
Priprosti i provincijalni komitetski
Mustafićev teatar i nije ništa drugo nego neuspjeli polupokušaj da kroz
daske stvori kakav takav suživot koji je sam sebi i svrha i smisao. Skoro
dvadesetak godina, jecajući o ratnim tragedijama, broju granata Mustafić
pronalazi silnu lovu za svoje kazališne egzibicionizme “protiv podjela”.
Njegovim daskama godinama paradiraju samo dobri glumci u lošim predstavama,
kličući Bella ciao ljubili sliku druga Dine, oplakivali tužne sudbine Bosanaca
i Hercegovaca nad kojima su evo npr Srbi izvršili genocid. Danas, u bremenitim,
nacionalističkim vremenima, BiH odjekuje krik Mustafića ” Kad će više ti prokleti
ratovi stati?”.
Mustafić je kazališni underground uspio
unišititi i prije nego ga je stvorio – mainstream redatelj za sarajevske
hipstere i urbanu raju.
Dosadan, prazan, vulgarno bedast i frivolan
i nije ništa drugo nego puki bosanski patetičar i kičlija – što
više fašizma to bolja predstava.
Zbog hinjenog i patvorenog patosa zaslužuje
titulu doajena teatrocida u BiH i regionu, naravno.
(The Bosnia Times, Autor: Gloria Lujanović, Poskok.info)