Dok produktivnost svuda stagnira, Slavoj Žižek je neumoran. Od 1972. ovaj slovenački filozof i, kako kaže, „komplicirani marksista“ – objavio je više od 80 knjiga i zbirki eseja, uključujući Živjeti na kraju vremena, Druga smrt opere, Organi bez tijela i, najnovije, Kao lopov usred dana: Moć u doba posthumanizma.
To me podsjeća na Staljinovu apokrifnu dosetku o sovjetskoj proizvodnji oružja: „Kvantitet ima svoj kvalitet“. Poster diktatora sa sloganom „Dobrodošli u blagostanje“ visi poluironično u Žižekovom stanu u Ljubljani.
Sreli smo se u centralnom Londonu, on je u majici i izbledjelim farmerkama. Objašnjava mi: „Znaš li čemu dugujem svoj uspjeh? Bez sve šale: komunističkoj represiji“. Pošto je 1971. postao asistent na Univerzitetu u Ljubljani, akademska pozicija mu je osporena kada su jugoslovenske vlasti utvrdile da mu je magistarska teza „nemarksistička“.
Bio je bez posla od 1973. do 1977 („Preživljavao sam od prijevoda“), a onda se zaposlio na Institutu za sociologiju i filozofiju. „Još uvijek sam tamo… Potpuno sam slobodan, ništa konkretno ne radim za njih, od mene traže samo spisak publikacija. Bez tog posljednjeg gesta komunističke opresije, šta bi od mene bilo? Nepoznat, usran profesor sa zabačenog departmana.“
On je veoma slavan: 69-ogodišnji „Elvis kulturne teorije“ tema je filma iz 2005. Žižek! i referentnog akademskog časopisa Međunarodni žurnal studija Žižeka. Dok ga neki slave kao velikog ikonoborca, čiji rad spaja lakanovsku psihoanalizu, hegelovski idealizam i pop kulturu – drugi ga otpisuju kao šarlatana.
Razgovarati sa Žižekom je kao hvatanje jegulje – njegov um se ustremljuje u neočekivanim pravcima. U samo jednom monologu obuhvatit će pokrete Okupiraj Volstrit i Arapsko proljeće, „kako biti više od Mendele a manje od Mugabea“, Lenjinov „posljednji testament“ i film The Mask sa Jim Carrey i Oscar Wilde, kog obožava, Žižek ozbiljno govori o frivolnim stvarima, a frivolno o ozbiljnim. „Ljevica je u prilično tragičnoj situaciji“, kaže mi sa svojim tipičnim akcentom. „Novi organski intelektuaci kapitalizma – ljudi kao Bill Gates – čak i oni kažu da kapitalizam ima svoje granice, morat ćemo smisliti nešto novo… Ali ima li uopće ljevica alternativnu viziju? Uglavnom se spominje kapitalizam s ljudskim licem.“
Žižek smatra da socijaldemokratija nije dovoljna, ali da je rizično propisati fiksnu alternativu. „Moramo odbaciti sve što je u marksizmu ostalo od historijske teleologije… Socijalistička revolucija proizvodi vlastiti nered, pa na kraju pođe po zlu. Globalno sam pesimista, ali mi upravo ova katastrofalna situacija uliva nadu jer tada moraš biti kreativan, da improviziraš. Zato ne vjerujem ljevičarima koji nude jednostavna rješenja.“
Pitam ga da li mu je privlačna ideja „luksuznog komunizma“: automatizovane ekonomije gdje ljudi žive od zagarantiranog dohotka. „Ne treba potcjenjivati zavist“, kaže Žižek. „Ayn Rand je jednu stvar dobro shvatila: ukidanje novca obnavlja direktne, međusobne odnose dominacije. Vidjeli smo to u Sovjetskom Savezu – pod Staljinom su imali novac, ali nije bio presudno važan; presudne su bile povlastice koje dobijaš kao pisac, pristup dačama i tako dalje.“
„Kako će se odnosi među nama regulirati? Ko će imati moć? Mani me tih glupih sranja o samo-organiziranju ljudi, ne vjerujem u to“ (prošle godine je održao predavanje „U prilog birokratskom socijalizmu“).
Liberali su ga napali zbog podrške Trumpu u trci protiv Hillary Clinton. Ali dok mu nabrajam Trumpove mahane, on je prkosan: „Šanse za vojne intervencije protiv Sirije i Sjeverne Koreje bi bile mnogo veće da je pobjedila Hillary Clinton… Bez Trumpa ne bi bilo demokratskog socijalizma u Americi. On me užasava, ali bez njega ne bi bilo ni te naprsline u hegemoniji liberalnog centrizma.“
S druge strane, nije optimističan u vezi sa brexitom. „Protiv globalnog kapitalizma se ne možemo boriti jačanjem nacionalne države. Tu se slažem sa Varufakisom… Ako se EU raspadne, jedino što nam ostaje su transnacionalne institucije.“
Šta je sa njegovim zdravljem? Prošle godine se pojavljivao s djelimično ukočenim licem, nagađalo se da je doživio moždani udar. To je, objašnjava, rezultat upale nerava, a zatim diže majicu da mi pokaže gdje su mu doktori uklonili kancerogeni tumor iz jetre. Poslije sezone u paklu, da citiram Arthur Rimbauda, Žižek je opet tu.
Kaže da ga je pisanje sačuvalo od prerane smrti. „Sjećam se gadne krize prije 30 godina poslije jednog ljubavnog kraha (ženio se tri puta); stvarno sam bio na ivici samoubistva. Pisanje mi je bilo terapija. Kako da se ubijem kad nisam završio novu knjigu i novi tekst i tako dalje?“
Slavoj Žižek želi živjeti, ali ne sretno. „Protivnik sam sreće – to je za mlakonje“, konstatira na kraju našeg razgovora. „Moram biti traumatiziran da bih radio.“
(TBT, New Statesman)
