Na svijetu postoje dvije vrste ljudi, oni koji imaju pristup na internet, i oni koji ga nemaju. No stvarnost nije tako crno bijela, koliko su ti podaci. Ljudi pristupaju internetu na različite načine, vođeni različitim motivima, a neki završavaju i na potpuno različitim dijelovima tog umreženog svijet na kojem živimo posljednjeg desetljeća, internetu. Kao što je prije 25 godina William Gibson rekao: Budućnost je već ovdje, samo nije ravnomjerno raspoređena.
Bilo je to lak proces za razvijeni svijet, u kojem je povezivanje počelo tijekom 90-ih. U jednom trenutku zabilježen je rast korisnika od gotovo 20 posto. 2000. godine samo su tri zemlje imale razinu ulaska interneta iznad 50 posto. Sada, ih ima više od 100, piše The Guardian.
15 zemalja bilježi manje od 10 posto dostupnosti interneta, a u drugih 50 zemalja povezanost je manja pd 30 posto. Ove ljude dovesti do interneta bit će puno teže. Velike tehnološke kompanije pokušavaju, no njihov pristup nerijetko pokazuje kako internet u razvijenom svijetu ovisi o nizu stavri, koje doprinose razvoju te bogate svjetske mreže.
Facebook je tako shvatio, razvojem mobilnog interneta, da postoji veliki komad svijeta bez interneta, ne zato što ga nemaju, već zato što nemaju pristup njemu, ne mogu kupiti mobilni uređaj, potpisati ugovor i preko mobitela surfati. Pa je Facebook počeo plaćati za njih. Njeiv program Free Basics nudi besplatni internet u 22 zemlje, uz ograničeni pristup na 20 web stranica, među kojima su Wikipedia, AccuWeather i naravno – Facebook.
Kroz ovaj program tako 100 miliona ljudi ima internet. No nije to bio posao bez ikakvih problema, pa čak i kritika. U većini zemalja u kojima je program bio najuspješniji, internet je zasjeo na drugom mjesto, po korištenju, i našao se iza Facebooka, koji drži čvrsto i stabilno prvo mjesto.
2014. godine gotovo svaki korisnik interneta u Nigeriji i Indoneziji koristio je Facebook, a neki su čak rekli kako samo i Facebook koriste, a internet ne. To je dio koji je Facebooku donio i niz problema poput etničkog nasilja u Mianmaru, u kojem su, kako je otkrio UN, dezinformacije koje su se širile Facebookom pogoršale stanje u zemlji. Religioznog nasilja bilo je u Indiji gdje su se WhatsAppom širile zlobne glasine brže od istinitih vijesti.
Internet se ne razlikuje samo u zemljama koje ovise o Facebooku zbog pristupa, već i u zemljama u kojima je internet raširena pojava. Tako razlike postoje i među Velikoj Britaniji i SAD-om, pa primjerice i na polju pretraživača. Iako obje zemlje koriste Google, on je popularniji u Velikoj Britaniji, dok se u SAD-u još uvijek zadržava Yahoo, gdje ima tri puta veći udio nego npr. u Velikoj Britaniji.
U slučaju razvijenih zemalja sa visokim pristupom internetu, iskustva ipak mogu biti drugačija. U Njemačkoj je tako Mozilla Firefox bio pretraživač na broju 1. do svibnja prošle godine, a sada je na drugom mjestu sa 27 posto korištenja. Donosi to i niz temeljnih razlika, koje proizlaze iz upotrebe drugačije tehnologije, prezentirane u različitim prozorima i ekstenzijama. U sklopu Firefox dominacije, Njemačka također ima vrlo visoku razinu ‘ad blockinga’, pri čemu je gotovo jedna trećina korisnika osobnih računala koristila ad blocker.
Teško je procijeniti gdje je granica iza koje je internet kakvog poznajemo potpuno drugačiji, no sigurno je kako se iza nje nalazi Kina. Strog režim filtriranja, cenzure, omogućio je kineskim kompanijama da se razviju i iskoriste tržište koje tehnološkim kompanijama iz Silicijske doline nije zanimljivo. Tako postoji kineski Google – Baidu, kineski Amazon – Alibaba, kineski Twitter – Weibo, i kineski Facebook – Tencent.
No razlike među njima su gotovo nepoštene. Tencent ima gotovo isti broj korisnika poput Facebooka, Weibo ima 100 miliona više od Twittera, a čak i Alibaba i Baidu, koji nisu dosegnuli razmjere svoje konkurencije, izraslini su u divove.
Njihovi uspjesi pomogli su da se filtracija sadržaja proširi i na druge države. Jednom je prijetnja ekonomske štete bila dovoljna da uvjeri represivne režime da dozvole manju količinu slobode na internetu. No kineski primjer zapravo je uspješan potez – održati čvrstu ruku nad kontrolom informacija, hrane, koji populacija dobiva, i razvijati uspješnost vlastiti, domaćih kompanija. Tim je putem krenula i Rusija, sa Yandex i VKontakte, njihovim odgovorom Googleu i Facebooku, a sličnim putem krenule su i Turska i Kuba.
Još nije u potpunosti jasno što leži iza usporavanja rasta interneta. Može biti da je sve ono do čega je bilo lako doći, već obrađeno, a može biti da najveći pokretači takvog razvoja, poput Facebooka i Googlea, strahuju da ih se ne bi kritiziralo zbog onih loših strana povezanosti. No bez obzira na razlog, čini se kako biti online nije kraj procesa, već njegov početak.
(TBT, The Guardian)
