GEOPOLITIKA
Kolonijalne sile Francuska i Velika
Britanija iscrtale su im granice usred Prvog svjetskog rata, postavile vladare
i donijele ideologiju nacionalizma i podjela. Od tada među Arapima nema mira…
FOTO: Bagdad 1917.
žStotinjak godina od stvaranja granica među
zemljama Levanta, Magreba i Bliskog istoka u cjelini došlo je do njihovog urušavanja. Magreb čine Mauritanija, Zapadna Sahara, Maroko, Alžir, Tunis i,
često se smatra, Libija. Bilo je to uglavnom područje francuske uprave i
francuskog jezika. Levant prema nekim geografima obuhvata i Cipar, poneki bi
rekli i Grčku, ali prije svega ga čine Turska, Sirija, Liban, Izrael, Jordan,
možda i Egipat. Sve navedene države Levanta, ali i ostatak muslimanskog
svijeta, od Irana do Omana i Saudijske Arabije, zove se Bliski istok. Riječ je o
golemom području starih civilizacija, najstarijih gradova na svijetu, ali i
mladih država. Stotinjak godina od iscrtavanja granica modernog Bliskog istoka
i Magreba, dio se toga svijeta zatresao i počeo urušavati.
Zapadna Sahara, uza samu obalu Atlantika,
prestala je biti španska kolonija 1975. Dio teritorija danas nadzire Fronta
Polisario i lokalni Sahravi uz potporu Alžira, a veći dio, ograđen bermom,
zidovima od pijeska, pod kontrolom je Maroka. Libija je danas podijeljena
država s najmanje tri vlade. Irak i Sirija raspali su se na dijelove koje
nadzire Islamska Država Sirije i Levanta, dio je zapravo posve autonomna
kurdska zona, dio je pod vladama u Damasku i Bagdadu. Podijeljen je i Jemen,
zemlja u kojoj intervenišu združene snage sunitskih država predvođenih
Saudijskom Arabijom, protiv šiitskih Hutua koje podupire Iran.
Turska Republika, danas doduše manje
uvjerljivo zbog krize u zemlji i razbuktalog rata s Kurdima, godinama je
izvozila neoosmanistički pogled na budućnost, koji je nestabilnim arapskim
društvima trebao pokazati kako je moguća uspješna islamska država. Kad je
sadašnji predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan kao premijer došao u posjet Libanu
2010., osim Armenaca, koji su protestovali, veliki dio stanovništva oduševljeno
je uzvikivao: sultan, sultan. Daleko od toga da su Arapi bili sretni kao
osmanski podanici, ali to je bilo vrijeme stabilnosti, činilo se i suživota
kakav je danas nezamisliv.
Na Bliskom istoku Arapsko je proljeće
razmahalo, probudilo krizu, koja je dugo ostajala nevidljiva vanjskim posmatračima,
a onda je pojačalo međuarapske ratove, sukobe šiita i sunita. Nova, dramatična
kriza priključena je najdužoj krizi savremenog svijeta, odnosu Palestinaca i
Izraela. Sve do stvaranja Države Izrael Židovi su bili manjina u gotovo svim
arapskim državama, bilo ih je dosta i u Iranu. Nakon 1948. prognani su u
Izrael, koji je svojim granicama bio nezadovoljan. U nekoliko idućih ratova
granične crte su ispravljene. Osim Jordana i Egipta, a i to vrlo nevoljno,
dijelom i neiskreno, Izrael ne priznaju ostale arapske države. Opstojnosti
židovske države najizravnije se prijetilo iz Irana, koji je i danas vlastima u
Jeruzalemu najozbiljniji protivnik. Palestinska su područja podijeljena na Gazu
i Zapadnu obalu. U jednoj je na vlasti radikalni Hamas, u drugoj Fatah. Zapad
priznaje predsjednika Mahmuda Abasa u Ramali, ali rijetko se postavlja pitanje
njegove legitimnosti, jer je od prošlih izbora do danas prošlo dugo, puno više
nego što je propisano zakonima.
U stotinu godina od nastanka ovakvog Bliskog
istoka niti jedna država nije postala prava demokratija u zapadnom smislu,
osim, možda nakon Arapskog proljeća, Tunis. Stabilnost niza država temeljena je
najviše na strahu od vlasti. Države s kraljevskim kućama pokazale su se
zemljama s čvršćim legitimitetom vlasti nego druge. Nafta je bila glavni garant
važnosti toga prostora u međunarodnom kontekstu. Malo je zemalja bilo
zadovoljno granicama koje su im skrojene prije stotinjak godina.
Bliski istok područje je u kojem se
različito tumači islam, prostor u kojem su stoljećima zajedno živjeli muslimani
i kršćani, u kojem su potekle najveće monoteističke religije. Višak religija,
kolonijalnih i lokalnih interesa očito je stvorio letalnu kombinaciju koja je
neprestano podgrijavana i lako zapaljiva.
Kad je 1914. izbio Veliki rat, mnogi su se
nadali da će on završiti mirom koji će zaustaviti sve ratove. U Versaillesu i
dvorcima uokolo Pariza sklopljen je mir koji, smatrali su mnogi historičari,
nije donio trajni mir, već označio kraj svakoj nadi u njegovu trajnost.
Poraziti Osmansko Carstvo bilo je glavno pitanje, ali to nije zamagljivalo
pogled na budućnost evropskih sila. Dva mlada diplomata barun Mark Sykes i
François Georges Picot 1916. dogovorili su kako bi trebalo podijeliti Bliski
istok između Londona i Pariza. Do pobjede nad Osmanlijama evropskim je državama
trebala pomoć Arapa, što je uspješno odradio britanski oficir Lawrence s
arapskom dinastijom Hašemita koja je kontrolisala Hedžas na Arapskom poluotoku.
Vlast nad Mekom i Medinom davala je Hašemitima određeni ugled, ali daleko da je
dinastija s krajnjeg ruba arapskog svijeta, iz pustinje, bila predodređena za
vlast nad svim Arapima. Evropljanima su Arapi uglavnom bili isti, a oni su
međusobno bili duboko podijeljeni. Arapi su od 1916. mislili da se bore za
veliko Arapsko carstvo. Židovi su u isto vrijeme 1917. dobili garancije za
stvaranje nacionalnog doma u Palestini. Francuzi i Englezi smatrali su da će
imati pravo kontrolisati osvojeno, sa svim bogatstvom. Tako je kraj rata
otvorio velike probleme koji su, kao i obično, razriješeni u korist onih što
imaju moć. Zadovoljiti sve na istom prostoru nije bilo moguće.
Faisal, jedan od prinčeva iz dinastije
Hašemita, uzalud je u Parizu na Mirovnoj konferenciji pokušavao dogovoriti
sporazum. Francuzi su vjerovali da je kolonijalno carstvo temelj njihove moći.
Faisal je u Damasku bio pod beskrajnim pritiskom Arapa da proglasi neovisnost.
Bez potpore, a suočen s francuskim jedinicama, Sirijski kongres uzalud ga je 7.
marta 1920. proglasio kraljem Sirije koja je obuhvatala “prirodne granice”, a
to znači Liban i Palestinu do Sinaja, dio Iraka s Mosulom. Libanski kršćani
željeli su samostalnost. Francuzi su smanjili Siriju, ali stvorili Veliki Liban,
s kršćanskom dominacijom. Faisal je prognan, Liban je postao nestabilna zemlja,
Sirija zemlja nezadovoljna dobivenim granicama.
“Nerazumno i neiskreno postupanje s tim
ljudima mogli bi brzo dovesti do opasne situacije, ali postoje velike nade u
mir i napredak ako im se pristupi otvoreno i lojalno”, izvještavali su američki
izaslanici na Bliskom istoku. Niko te savjete nije slušao.
Ostala područja postala su britanski
mandati. U Svetoj zemlji trebalo je otvoriti prostor za Židove. Ono što je garantovano
Balfurovom deklaracijom bolje je bilo primljeno u Evropi nego od Evropljana na
Bliskom istoku. Britanci koji su upravljali u Jeruzalemu, suočeni s arapskim
pobunama zbog sve većeg doseljavanja Židova, bili su skloni pomagati Arapima;
prijestolnice su bile sklone evropskom, dakle židovskom, stanovništvu. Britanci
su dobili i Mezopotamiju, u kojoj su se, konačno, borili tokom Prvog svjetskog
rata. Za vladavinu novostvorenom državom, koju su nazvali “dobro ukorijenjena
zemlja” – Irak, pozvan je, gotovo namješten, Faisal, nakon što je izgubio
Siriju. Prvi put u historiji povezana je zemlja u kojoj su živjeli Kurdi na
sjeveru, suniti i dominantni šiiti, uz razne i malobrojne kršćane i Židove.
Irak je sklopljen od raznorodnih prostora.
Gertrude Bell, britanska historičarka i obavještajka, pomagala je isprva
Faisalu, koji je ipak želio vladati sam, i ostvariti potpunu neovisnost za
Irak, što je 1932. i postignuto članstvom u Ligi naroda. Transjordanija je
država koja je posve izmišljena, kojoj u historiji nije bilo baš nikakvog
presedana. Tamo je na vlast došao još jedan Hašemit, Adbulah, čija dinastija i
danas vlada Hašemitskom Kraljevinom Jordan. Treći Hašemit ostao je u Hedžasu,
ali su ga odatle 1924. prognali sljedbenici Ibn Sauda i njegove vahabističke
sekte iz duboke arabijske pustinje. Saudijska Arabija i danas je jedina zemlja
na svijetu koja se zove po jednom čovjeku. “Napravili smo užasnu zbrku na
Bliskom istoku. Očekujem da će stvari postati još gore nego prije rata – osim u
Mezopotamiji koju ćemo možda uspjeti izvući iz opšteg haosa. Sve je to poput
noćne more u kojoj predviđaš sve užase koji će se dogoditi, a ne možeš
ispružiti ruku da ih spriječiš”, pisala je Gertrude Bell nakon rata. Nije bila
u pravu za Mezopotamiju, ali jest za sva ostala područja.
Magreb je bio skrojen prije Prvog svjetskog
rata, ali su njegovi problemi bili slični. Nakon 1881., kad su Francuzi ušli u
Tunis, sve do osvajanja Tripolitanije i Cirenaike 1911. godine Evropljani nisu
ulazili na prostor sjeverne Afrike. Libija je bila u sastavu Osmanskog Carstva,
pokrajina u jadnom stanju, daleko do matičnog područja. U godini kad je došlo
do francusko-njemačkog sraza u Maroku s Agadirskom krizom, Talijani su 28. septembra
1911. osmanskoj vladi uputili ultimatum. U analima diplomatske komunikacije
rijetki su tako besprizorni dokumenti. Zato što je Tripoli i Cirenaika u stanju
bijede i rasula, zato što talijanski trgovci tamo nemaju dobre uvjete za
poslovanje, vlada u Rimu prisiljena je zaštititi dostojanstvo svojih podanika
tako što će osvojiti libijske pokrajine. Osmanlije su pozvani da Talijanima ne
pružaju otpor, nego da im pomognu u osvajanju vlastite zemlje. Time je započeo
rat koji je Rim dobio. Talijani su tokom Velikog rata 1915. napustili Libiju,
zauzeti ratom na Soči, ali je Londonski ugovor garantovao njihove interese u
Sjevernoj Africi. Po završetku sukoba 1918. stvorena je kratkotrajna
Tripolitanska Republika, prvi pokušaj republikanskog oblika vladavine u
arapskom svijetu. Talijani su se vratili najprije silom, a onda se u narednih
dvadeset godina u zemlju koja je ukupno imala malo više od milion stanovnika,
uselilo 110.000 Talijana. Za Talijane, Libija je postala talijanskom zemljom,
iz koje je domicilno stanovništvo sistematski isključivano i potiskivano. Malo
je pisanih izvora koji govore o tome kako su se Libijci osjećali pred navalom
Evropljana na njihove posjede, zemlju, poslove.
U Alžiru, koji je bio prva kolonija Drugog
francuskog kolonijalnog carstva, što se počelo stvarati 1830., do sredine 20.
stoljeća bilo je ukupno milion Francuza. Do kraja rata u Alžiru 1962. deseci hiljada
ljudi poginuli su u borbi za samostalnost, a Četvrta Republika u Francuskoj je
propala. Iz Tunisa su se Francuzi izvukli lakše. Godine 1961. u trodnevnom
okršaju snage tuniskog predsjednika Habiba Bourgibe pokušale su preuzeti
francuska vojna postrojenja na teritoriju onoga što je trebala biti suverena
država, ali je to završilo katastrofom. Ubijeno je 700 Tunižana, a vojno
superiorni Francuzi imali su 24 mrtva. Bourgiba, do toga trenutka nesklon
dolasku u Beograd na konferenciju Pokreta nesvrstanih, naglo je promijenio
mišljenje, shvativši da je moć male zemlje Trećeg svijeta ograničena.
Bliski istok i Magreb bili su do jučer u
najizravnijem kontaktu s evropskim, zapadnim društvima, koja su u mnogo toga
utjecala na smjer tamošnjih historija: iscrtala su granice, donijela ideologiju
nacionalizma, igrala na različite interese i birala saradnike među međusobno
sukobljenim arapskim zemljama. Zato je odgovornost Evrope za ono što se tamo
događa velika. To ne znači da se stotinu godina loših vlasti Arapa time može
prebrisati. Jedan je ciklus sada došao do kraja. Možda novi započne sretnije
nego onaj prije stotinu godina, a možda se samo poveća patnja i tiranija.
Pesimizam je za Bliski istok, čini se, uvijek sigurnija opcija.
(The Bosnia Times, Autor: Tvrtko Gotovina,
Globus)