Članovi grupe „Pravda za Davida“ okupili su se u ponedjeljak navečer ispred hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci kako bi zapalili svijeće za pokojnog Davida Dragičevića u gradskom hramu, što je ranije tog dana najavila majka pokojnog mladića Suzana Radanović.
Kako su prenijela Buka.ba, njih oko 20, su naišli na zatvorena vrata hrama i kapele gdje se pale svijeće!
Ništa direktnije nije demaskiralo i moralno sunovratilo Srpsku pravoslavnu crkvu u očima čestitih pravoslavnih vjernika, kao i ovaj primjer.
Moralno posrnuće SPC
Nažalost, ništa nije bolja situacija ni u drugim ckrvama i zajednicama.
Umjesto da stanu uz obespravljene, ucviljene, povrijeđene, jadne ljude, one koje su predvodili poslanici vjere, rodonačelnici abrahamskih religija, s kojima su kretali u svoje misije, današnji vjerski prvaci nerijetko pristaju stajati uz moćnike. Pristaju biti (čast časnim izuzetcima) njihove marionete, naravno, za moć, novac, utjecaj…
Dok se na ulicama bosanskohercegovačkih gradova već sedmicama i mjesecima traži pravda za ubijenu djecu, Davida Dragičevića i Dženana Memića, što je u Banjoj Luci praćeno nezapamćenom represijom, uključujući i hapšenja opozicionara, aktivista, novinara…, vjerskih zajednica to se, iz nejasnih razloga, gotovo ne dotiče!?
S razlogom je ovih dana poslanica Narodne skupštine RS-a Jelena Trivić uputila otvoreno pismo Srpskoj pravoslavnoj crkvi i drugim vjerskim zajednicama u BiH, pitajući ih, jednostavno: „Zašto ćutite?“.
Pitanje je, prije svega, upućeno SPC, ali, kako je naglašeno, i drugim crkvama i zajednicama.
“Zašto ćutite više od 280 dana od tragične smrt Davida Dragičevića? Zašto ćutite i dok se tokom Božićnog posta, dana praštanja i traženja duhovnog i svakog drugog mira, prolijeva krv na ulicama grada u kojem stolujete i vršite službu”, napisala je Trivić obraćajući se Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao, kako je navela, kršćanka.
Ko će ovo pismo danas uputiti pojedincima u Islamskoj zajednici dok Sarajevo nijemo posmatra dramu porodice Memić?
Uz časne izuzetke poput Asada ef. Foče, imama iz Hrasnice, koji na sebe navukako kuke i motke, ozbiljne prijetnje, malo ko je iz Islamske zajednice u Sarajevu digao je svoj glas protiv zuluma, zar ne?
Gotovo je nevjerovatno da Islamska zajednica više od 1.000 dana od ubistva Dženana Memića nije našla dovoljno osnova da se oglasi i zauzme zvaničan stav protiv sasvim jasnog i burtalnog korištenja institucija u cilju zataškavanja jednog gnusnog zločina, i to u organizaciji ljudi povezanih s režimom. Da li se Islamska zajednica nekog plaši?
Zalud nam pune džamije ukoliko nismo odgojili ljude koji će dignuti svoj glas protiv nepravde, kriminala, nepotizma, korupcije, zla…Danas tamo ne odgajaju slobodne ljude, što je imperativ islama kao ideje, već, sve je izvjesnije, ulizice, korumpirane osobe, licemjere, sve što su i Kur'an i hadis osudili.
Paradoksalno. Nigdje one odlučnosti kakvu, recimo, možemo čuti kada hafiz Sadrudin ef. Išerić, novoizabrani član Sabora IZBiH, imam Careve džamije, imam koji rado pije čaj s visokim zvaničnicima iz svijeta politike, dodikovskim manirom poziva da se naživo klanjaju dženaze nepodobnim novinarima ili ih, upravo poput Milorada Dodika, neosnovano naziva špijunima i plaćenicima…
Iako su taj nezapamćeni izljev mržnje u bogomolji, crtanja meta na novinarima, sa zabrinutošću zabilježila sva novinarska udruženja u zemlji i diljem svijeta, Išerić je još i napredovao, pa će biti i u novim sazivu Sabora.
Ima li, gledano iz ugla motiva, mnogo razlike između toga kada imam u Sarajevu preko društvenih mreža huška na novinare, izlažući ih slobodnoj volji svojih sljedbenika, i onog kada Dragan Lukač da nalog da se novinari saslušavaju, da ih se pretresa i zastrašuje?
Šta je slijedeće?
Premlaćivanje sarajevskih novinara metalnim šipkama, kao u slučaju novinara Vladimira Kovačevića iz Banje Luke?
Osim toga, nije li upravo urednik portala The Bosnian Times Nedžad Latić privođen, i to zbog otkrivanja istine u slučaju „Memić“, kao što do danas rade banjalučkim žurnalistima, da bi na kraju bio i pretučen.
Ne treba zaboraviti da je upravo progon medija i novinara, kakvo možemo vidjeti i ovih danau RS-u, bio uvod u Dodikovu represiju nad svim ostalima u društvu.
Umjesto što pukim spinovanjem kolege imame nastoji mobilizirati protiv medija, opozicionara, aktivista… zašto ih, primjerice, upravo novi član najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela IZBiH ne pozove na zajedničku osudu i protest nekažnjenog zločina u Sarajevu, tu, tik pored nas?
Bio bi to istinski hrabar čin jednog imama džamije u srcu Sarajeva. Ali…
Ako se već boje stati uz hrabrog Muriza Memića, junaka našeg doba, koji golim rukama ide na režim, zašto ne stanu u odbranu njihovog kolege, recimo, spomenutog ef. Foče, kojem je zaprijećeno da će biti zakopan 100 metara pod zemljom zbog slučaja „Memić“!
Sablje s mimbera
Dok se teške sablje s mimbera potežu na neistomišljenike, moćnicima se prave mjesta u prvom safu i veliča ih se. Oni su u prvim safovima, njima u čast se džamije otvaraju. I to mnogo govori o nama.
Nije li upravo nekadašnji reis Mustafa ef. Cerić osobu koja se dovodi u vezu sa slučajem „Memić“ nazvao „begom“, pa je ovaj dao naziv jednoj sarajevskoj džamiji upravo po svom imenu. Opet, zna se, uz bloagoslov Islamske zajednice!!!
Naravno, hiljade imama u Sarajevu i van njega (posebno oni u povratničkim džematima) čestito i u najtežim uvjetima radi svoj odgovoran posao. Sa svime ovdje napisanim oni će se polutiho saglasiti, u strahu od odmazde ovozemaljskih moćnika. Ali gore prenesene slike su, prije svega, poziv na razmišljanje i „slovo o svima nama“.
Očito je imao pravo uvaženi fra Ivo Marković, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu, kada je nedavno u sarajevskim medijima kazao da nacionalne stranke u bogomoljama potiskuju i samog Boga!
(TBT)
