GEOPOLITIKA
Sirija i Irak bit će podijeljeni: suniti,
šijiti i Kurdi dobit će zasebne entitete ili čak države, a dio teritorija mogao
bi pripasti i terorističkoj tzv. Islamskoj državi. Konačnu odluku donijet će
Amerikanci i Rusi
FOTO: Putin, Obama (Getty Images)
Sirija i Irak bit će podijeljeni: suniti,
šijiti i Kurdi dobit će zasebne entitete ili čak države, a dio teritorija mogao
bi pripasti i terorističkoj Islamskoj državi. Konačnu odluku donijet će
Amerikanci i Rusi.
Kada su novinski izvjestitelji nakon
kataklizmičnog 11. septembra koristili onu otrcanu frazu ‘svijet više nikada
neće biti isti’, bili su zaista u pravu. Događaji na Bliskom istoku i haotična
budućnost tog područja, što se sve više slijeva i u ostatak svijeta, najbolje
to potvrđuje. Nova karta svijeta samo što nije iscrtana.
Afganistanska avantura demokratskog svijeta
traje i dalje, a Busheva ekspedicija na Irak, nakon lažnih optužbi da Sadam
Husein ima nuklearno naoružanje, rezultirala je gotovo raspadom ove države i
permanentnim haosom. Iran se pokazao tvrdim orahom, bez obzira na to što je u
vidu kompromis oko nuklearnog programa, a u arapskom svijetu naprosto kipi od
sukoba, vjerske mržnje i ratova.
U godinama koje su iza nas padale su glave
i režimi, a Arapsko proljeće je otpuhalo mnoge diktatore i donijelo svašta,
samo ne mir i demokratiju. Sukobi u Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu redali su se
jedan za drugim, a istovremeno je gotovo nestala nada da će Palestinci dobiti
međunarodno priznatu državu. Osama bin Laden danas je zaboravljen, ali
nastavljači njegove doktrine još su okrutniji i s većim apetitima.
Svi putevi za razrješenje bliskoistočnog
čvora, koji prijeti iscrtavanjem nove geopolitičke karte tog nemirnog dijela
svijeta, vode u Washington, rekli su sagovornici ”Globusa”, ugledni politolozi
i stručnjaci za Bliski istok. Razgovarali smo sa Zlatkom Dizdarevićem, uglednim
novinarom i diplomatom iz Sarajeva, dr. Anđelkom Milardovićem iz Instituta za
evropske i globalizacijske studije u Zagrebu i riječkim naučnikom Vedranom
Obućinom, saradnikom Društva za mediteranske studije Univerziteta u Rijeci i
svi upiru prstom prema Americi, smatrajući da je ‘tamo sve počelo’ i da će od
tamo doći i rješenje. Baš u trenutku kad Putinova armija pokazuje sve veće
apetite u Siriji, a Islamska država napreduje sve dalje i dalje.
Slika starog Bliskog istoka mijenja se iz
dana u dan, s krajnje neizvjesnim finalom.
Kad su 2011. počeli protesti u Siriji malo
je ko pretpostavljao da će doći gotovo do raspada ove zemlje sa 17,5 miliona
stanovnika. Diplomirani oftalmolog Bašar al-Asad, čiji je otac Hafez al-Asad
bio predsjednik Sirije od 1971. do 2000., dugo je bio trn u oku Washingtona,
ali se održao nakon snažne podrške Rusije, Irana i Kine. A onda je počelo
komadanje zemlje i pokolj koji je razotkrio apsurd Bliskog istoka. Tjerajući
Asada, Zapad je dobio još težeg protivnika, islamske fundamentaliste koji bez
imalo srca uništavaju najvredniju svjetsku kulturnu baštinu, groze se mobitela
i nemilosrdno ubijaju nevine ljude. Poražene nasljedne tiranije generirale su
još veće zlo, Islamsku državu.
I što se onda, nakon sadašnjosti iz pakla,
može očekivati od budućnosti? Kad su američkog profesora Johna Kaya pitali ‘što
dalje’, citirao je Bernarda Shawa: “Razuman se čovjek prilagođava uvjetima koji
ga okružuju. Nerazuman čovjek prilagođava okolne uvjete sebi. A sav napredak i
budućnost ovisi o nerazumnom čovjeku.”
“Sasvim je izvjesno da postoji projekat
promjene granica na Bliskom istoku i vrlo precizno treba reći da je to američki
projekat. On je definisan prije dvadesetak godina, a cilj je napuštanje onih
granica i podjela koje se zasnivaju na sporazumu između Francuza i Britanaca
nakon Prvog svjetskog rata”, kaže Zlatko Dizdarević, dugogodišnji urednik
sarajevskog Oslobođenja i dopisnik s Bliskog istoka, a kasnije veleposlanik BiH
u Hrvatskoj, Jordanu, Iraku, Siriji i Libanu. Dizdarević je objavio niz knjiga
koje su izašle i u Americi i evropskim državama i jedan je od odličnih poznavatelja
prilika u tom dijelu svijeta. “Radi se o ideji o preslaganju granica i tu ima
više varijenti i nijansi. U suštini je ideja stvaranja prostora koji će biti
etnički i vjerski podijeljen unutar postojeće realnosti i koji je u krajnjoj
liniji na tragu interesa Amerike”, tvrdi Dizdarević, uz napomenu da Francuzi i
Britanci nisu više dominantna politička i strateška sila na tim prostorima.
Za Dizdarevića projekat koji je na djelu
prije svega podrazumijeva mijenjanje granica u Iraku i Siriji, s tim da se Iran
drži jače nego što se u početku smatralo. Osnovna je ideja napraviti veliku
sunitsku i šijitsku zajednicu, a mora se pronaći i globalno rješenje za Kurde.
“Na tom se projektu i sada na razne načine radi. Tu je mnogo faktora i alata za
destabilizaciju cijelog prostora iz kojeg se onda moraju postići krajnji
ciljevi. Hoće li to uspjeti, tek treba vidjeti, a ne ide to baš ni tako lako.
Očito su konci pomršeni u Siriji i to iz više razloga. Prvo, Asad nije pao za
dva mjeseca, kao što se predviđalo, a i vanjski interesi, ruski i iranski, tamo
su dovoljno jaki da ne ide sve glatko.”
Dizdarević kaže da Siriji prijeti podjela,
ali na vrlo sličan način kao i u Bosni i Hercegovini. “U biti, sve je to jako
slično Daytonskom sporazumu za BiH i u idealnoj varijanti mogu se očuvati
vanjske granice da formalno ostanu iste, a da se unutar Sirije naprave podjele
po raznim linijama, sunitskoj, šijitskoj, kurdskoj. Nećete vjerovati, ali u
nekim procjenama se čak i ISIL-u i tom društvu daje varijanta njihovog
entiteta, da to tako nazovem.”
Sastavni dio cijele te priče je i Irak, jer
bi se šijiti i suniti ‘naslonili’ na ‘svoje u regiji’. “Sudbina iračkih Kurda
mora se rješavati kao i ona Kurda u Iranu, Siriji i Turskoj i kurdsko se
pitanje više ne može gurati pod tepih kao što se guralo do sada. Kurdi su
dobili svoj politički legimitet u Turskoj, a vojni legitimitet u Siriji i Iraku
i to će se pitanje morati rješavati kao veliki geostrateško pitanje na
globalnoj sceni. Ali, nakon svega, Iraka kakav je bio dosad, toga više nema.”
Na pitanje koliko manji igrači, od Turske,
Irana, Egipta do Evropske unije, mogu krojiti te nove karte Zlatko Dizdarević
odgovara da su to ipak sve igrači ‘druge kategorije’. “Pogotovo Evropska unija
koja sama u sebi ne razumije koliko je slaba, a pokazuje se to i sada s
izbjeglicama. Slaba i u odnosu na vlastite principe, a kamoli na ulogu u
svijetu. Iz mog višegodišnjeg života tamo mogu reći da na Bliskom istoku već
dugo EU nije percipirana kao značajan geostrateški igrač. Mi odavde, iz Evrope,
mislimo da smo mnogo značajniji nego što stvarno jesmo. Evropska unija postaje
i igrač američkih globalnih interesa i ti ‘mali igrači’, među kojima je i EU,
neće bitno utjecati na tu cijelu priču.” A Dizdarević tvrdi da neki od tih
igrača, Saudijska Arabija i Turska, su inače dio američke priče i da je samo
pitanje kako će Amerikanci spremiti njihove apetite u odnosu na Siriju i Irak.
“To je njihova, da tako kažem, unutrašnja stvar.”
Politolog i sociolog Anđelko Milardović
koji od nedavno vodi think tank Institut za evropske globalizacijske studije
kaže da je upravo na djelu postavljanje ‘novog dizajna’ Bliskog istoka. I kada
je riječ o izbjegličkoj krizi ne može se nastupati jednodimenzionalno i
izražavati samo solidarističku dimenziju, bez upletanja u analitiku kako je do
svega došlo. “To je sve igra velikih igrača u rekonstrukciji koja podrazumijeva
rušenje uvjetno rečeno diktatorskih režima, koji zaista i jesu diktatorski u
odnosu na demokratiju na Zapadu. Ali, taj pokušaj uvođenja demokratije na
tenkovima, kao i stogogišnji pokušaj modernizacije tih prostora, nije dao
rezultate. Stalo se na pola puta, a onda je nastupio val antimdernizacije i
radikalizacija.”
Po Milardoviću, globalni igrači permanentno
učestvuju u rastakanju i rekonstrukciji društava i država, a radikalan primjer
su događaji u Libiji, Iraku i sada Siriji. A kao posljedica te rekonstrukcije
je masovno kretanje stanovništva. “Ta politika Zapada se sada Zapadu, u obliku
izbjegličke krize, vraća poput bumeranga. Vrlo bi se lako sve moglo riješiti
kad bi postojala volja Zapada, prije svega SAD-a. Zato Ameriku treba izrijekom
prozvati da je izravno odgovorna za sve što se događa na Bliskom istoku.” Milardović
kaže da se i na globalnoj razini vrlo malo i rijetko raspravlja na taj način.
Više se pokušavaju sagledati posljedice, pa se tako gleda i na izbjegličku
krizu.
O budućnosti Sirije teško je govoriti,
tvrdi profesor Anđelko Milardović, pogotovo ako rat eskalira do kraja. “Tamo su
Amerikanci koji su zaštitnici opozicije, a pitanje je koja je to opozicija.
Istovremeno Rusi pomažu Asada, tu je i Iran, pa različite religijske skupine
koje su međusobno posvađane. U odnosu na broj aktera to je po svemu zamršena
situacija koju je teško kontrolisati. Epilog može biti podijeljena i iseljena
Sirija.”
Ako bude podijeljena, Zapad će tražiti svog
’igrača’ koji će zastupati interese zapadnih država i interese korporacija.
“Amerikanci imaju obrazac za rušenje država. Prvo idu medijske pripreme da je
riječ o nedemokratskim režimima. Onda se javlja opozicija koja režim želi
demontirati, a onda CNN priprema ekipu za rekonstrukciju država i ulaze
tenkovi. Iza tenkova ulaze korporacije koje grade ono što su tenkovi srušili i
rezultat je kao i nered. I to traje od Afganistana do Libije i Sirije.”
I dr. Milardović smatra da manji igrači,
među kojima je i EU, ne mogu učiniti mnogo. “Da im je stalo zaustaviti tu
globalnu iseljeničku krizu, trebali bi pokrenuti neku mirovnu konferenciju da
se sve to zaustavi. Ali, kako ćete zaustaviti kada glavni akteri, Sjedinjene
Američke Države i koropracije, očito za to nisu zainteresovani. Pa, pogledajte
držanje Amerike u dosad najvećoj izbjegličkoj krizi u Evropi, gdje se mijenja
slika i naličje Evrope. SAD stoje po strani i Obama kaže da će primiti 10.000
ljudi. Koji je to paradoks i ružno lice globalizacije, da Obama kao demokrat i
predsjednik koji je mnogo obećavao svojom politikom učestvuje u tom cirkusu, a
ta je politika odgovorna za masovno kretanje stanovnika, izbacivanje ljudi iz
svojih domova.” Milardović kaže da je krajnji apsurd da Amerika na sva zvona
obećava kako će primiti 10.000 ljudi, a Hrvatska je u nekoliko dana primila
30.000. ”Što bismo mi ovdje u Hrvatskoj, ali i šire na Balkanu, morali biti
sabirni centar za izbjeglice zbog američke vanjske politike?”
Riječki stručnjak za Bliski istok Vedran
Obućina također smatra da se mijenja karta tog dijela svijeta. U posljednjih
sto godina vidi se kako je ta regija u stalnom previranju i da promjena granica
nije nikako nemoguće rješenje. ”Prije svega, nije nemoguća izmjena granica u
Iraku i Siriji i stvaranje Kurdistana kao nove zemlje.” Obućina kaže da i danas
Kurdi čine posebnu cjelinu, neovisnu o Bagdadu, koji ne može naplatiti ni
utržak od prodaje nafte. S druge strane tu je arapski sunitski ‘vilajet’, koji
je uvijek bio vezan uz Bagdad, i jug zemlje, kao šijtska arapska provincija s
uskim kontaktima s Iranom. “Ipak mislim da nekih značajnijih izmjena granica
neće biti u godinama koje slijede. Ali će se sve više postavljati pitanje je li
poželjno na Bliskom istoku imati nacionalne države koje su u načelu sekularne
ili je puno važnije imati panarapski i panislamski element. To je sukob
modernizma i islamizma.”
Obućina naglašava da islamizam nije sam po
sebi loš i da nije dobro uz njega isključivo vezati terorizam. “To je
relevantna politička ideja koja se preko raznih političkih stranaka želi takmičiti
i u politici za vlast.” Ali, sva ta pitanja već pedesetak godina opterećuju taj
dio svijeta i uvijek kada se ljudima dopuštali da biraju odlučivali su se za
islamističke stranke. S druge strane, sekularistički, ali autoritarni i često
diktatorski vladari imali su stabilnost i ekonomski rast, ali su potpuno
ugušili volju naroda.
“Oko tih pitanja vidim najveću borbu koja
će se nastaviti na Bliskom istoku i ta borba nije obilježena normalnim
demokratskim procesima, nego je vezana uz korištenje sile. Do te mjere da
uvijek postoji opasnost od građanskih ratova, poput ovog sadašnjih. Ne treba
zaboraviti ni rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana, koji mnogi vide u
sjeni sunitsko-šijitskih podjela. A to nema veze s vjerom, nego je veći problem
što šijitska manjina u Saudijskoj Arabiji nema dobar status.”
Obućina misli da trenutno među Kurdima
nema dovoljno zajedništva, što je i najveća prepreka da stvore vlastitu državu.
Kurdistan kao iračka pokrajina sasvim dobro sarađuje s Turcima, koji su unijeli
veliki kapital koji je podigao Kurdistan kao ekonomsku silu u tom dijelu
svijeta. “Oni su zadovoljni takvim razvojem događaja i ne pomišljaju da bi sarađivali
s Kurdima u Turskoj ili Siriji.” U Iranu Kurdi i ne pomišljaju na ujedinjenje s
drugima, jer dio Kurda u Iranu su šijiti, a ostali suniti, a govore jednom
inačicom perzijskog jezika koja im je poveznica. Zato je ključ stvaranja
kurdske države u Iraku, ali to bi bila velika operacija u koju bi trebale biti
uključena i Amerika i Rusija i sve ostale svjetske sile.
Vedran Obućina tvrdi da je malo vjerovatnosti
da se ide u sporazum i sa Islamskom državom, koliko god se to mnogima čini
neizbježnim.
“Nisam siguran u to, jer sama Islamska
država nikada neće ući u poziciju da pregovara. Iz jednostavnog razloga jer oni
i nisu neka ozbiljna sila i mogu, ako se postigne dogovor, biti poraženi jako
brzo. Oni su potpuno neorganizovani, kao vojna grupacija, nemaju vojnog
znanja.” Riječki naučnik kaže da su vojnici Islamske države osvojili jedan
aerodrom, ali im to ništa nije značilo jer nisu imali nikakvo znanja ni u
upravljanju avionima niti u organizaciji letenja. “Nemaju tenkove, ne znaju ih
ni voziti, kao ni oklopna vozila, nemaju čak ni minobacače. Imaju samo
mitraljeze na vozilima. Neke ozbiljnije vojne operacije ipak neće moći
provoditi. Kad bi se htjelo, u nekoliko snažnijih ofanziva u pustinjskim dijelovima
mogli bi biti poraženi.”
Ali, kaže Obućina, tako se ne može riješiti
‘njihova ideja’, koja ostaje i budućim generacijama. Prije svega stav da samo
oni imaju pravo tumačiti islam i da cijeli sistem života treba biti temeljen na
onom što su radile tri generacije muslimana nakon Muhameda. A onda se dolazi do
političkog paradoksa, jer je to i službena doktrina moćne Saudijske Arabije.
“Tu je i ključni problem, arabijskih
monarhija, koje velikim dijelom i finansiraju takve aktivnosti i promiču vrlo
radikalnu ideju i tumačenje islama. A najveći saveznik Saudijske Arabije su,
kako znamo, Sjedinjene Američke Države. I tu počinje i završava cijela priča.”
(The Bosnia Times, Globus)