Dok se primiče svjetsko prvenstvo u fudbalu
koje će se odigrati u Kataru 2022. godine, na stotine stranih radnika umire širom katarskih gradilišta. Prije godinu dana vlada Katara je obećala reforme. Međutim, sudeći po
izvještaju novinara DW-a Floriana Bauera, postignut je vrlo mali pomak u tome.
Nema mnogo vreve na prigradskim ulicama Dohe. Povremeno projuri neki moćan auto ostavljajući prašinu iza sebe. Inače je mirno u industrijskoj zoni katarskog glavnog grada. Više od jednog i pol milijuna ljudi živi ovdje u
dijelu prigradske pustinje među tvronicama. Tu se nalaze radnički kampovi rasprostranjeni na površini cijelog vidokruga.
Tu je dom stranih radnika koji će preoblikovati
Katar uoči Svjetskog prvenstva 2022. godine. Radnici dolaze iz Nepala, Bangladeša, Indije i Filipina. Bez obzira na veliki broj stanovnika u ovim radničkih kampovima, u takvoj modernoj zemlji vlada velika depresija. Većina objekata su sive
boje. Prašnjavi makadami su izrovani. Objekti u kojima radnici žive su veličine od
tri do četiri sprata i nemaju prozore. Ovo nije mjesto u kojem bi ikada iko poželio da radi, a kamoli da živi.
FOTO: Kuhinja u kojoj radnici spremaju
hranu
Petak je, jedini dan u sedmici kada radnici ne rade, i nadam se da ću razgovarati s nekim od njih. Ovo je moj četvrti put u četiri i pol godine da dolazim u
Katar, malu zemlju koja se nada da će koristeći svoje bogatstvo postati vodeća sportska nacija. Prošlo je godinu dana od kada je vlada obećala da će izvršiti reformu sistema rada, i poboljšati uvjete
života stranih radnika.
Vlada je obećala da će ukloniti “Kafala sistem“, koji zahtijeva da strani radnici trebaju dobiti dozvolu od svojih poslodavaca ukoliko žele napustiti Katar. To obećanje je dato usred međunarodnih medijskih pritisaka, uključujući i DW koji je izvještavao o teškim uvjetima na Katarskim gradilištima. Kritičari su takve uslove nazivali modernim ropstvom.
FOTO: Uslovi za život u stanovima u kojima
žive radnici su nevjerovatni. Statistika kaže da u prosjeku 16
radnika živi samo na 20 kvadratnih metara.
Bilo
je to u maju 2014. godine, kada je Katarsko Ministarstvo rada i socijalne
politike obećalo pristupiti reformama. Ja i moj tim s kamermanom smo se vratili
nazad u Katar da provjerimo šta se od
tada novo promijenilo, zapravo napravili smo dokumentarni film za njemačku javnu
televiziju pod nazivom “Nogomet na prodaju.” Vozimo se kroz industrijsku
zonu bez posebnog odredišta. Ulice ovdje nemaju imena – samo brojeve.
Jedna
radnička baraka pored ceste mi je zaokupila pažnju. Nalazi se pored dvije potpuno nove nenaseljene zgrade. Kada su me radnici primijetiti, došli su trčeći. Bili
su znatiželjni. Rekli su mi da u
toj baraci živi oko 300 do 400 ljudi.
Radnici me vode u obilazak kampusa. Kuhinja je malena i prljava i tu
se također nalazi samo par vrlo malih toaleta za i to deset njih na svakih 100 stanovnika. Svi
WC-ovi nemaju ni vrata. Ovdje nema privatnosti. Većina radnika koji žive u tim barakama dolaze iz Nepala. Pokazuju mi svoje odaje. 12 do 16 ljudi žive u prostoru od
20 kvadratnih metara. Ovako žive već pune dvije godine.
“Ovo nije život kojim se može živjeti“, kaže jedan od nepalskih radnika koji ne želi da njegovo ime bude otkriveno. “Klima uređaji ne
rade, a u svakoj sobi se nalazi po 16 radnika na temperaturi od 50 stepeni Celzijusa.” Drugi radnik mi kaže da su bili prisiljeni predati svoje pasoše i da
ne mogu napustiti Katar čak iako to mnogi već dugo žele. Ove je zapravo u osnovi ista ona priče koju sam čuo prije godinu dana.
FOTO: Mnogi strani radnici čak ne primaju ni minimalac.
Zatvorenici
sistema
Čak štaviše, radnici mi kazuju da mnogi od njih čak i ne
primaju pune plate. Oni kažu da se plaća kreće oko 700 Katarskih Rijala što je oko 200 € (223 $) za mjesec
dana – daleko ispod minimalne zarade koja iznosi oko 900 Katarski Rijala, a što je bilo dogovoreno u međudržavnom sporazumu između Nepala i Katara.
“Plata je loša, a nismo čak ni dobili nikakav novac u prva tri mjeseca “ kazuje nam jedan nepalski
radnik. “Zadužili smo se kako bi mogli doći ovamo.“
Ovi radnici su zapravo zatvorenici sistema. Radnici ovdje često šalju natrag u Nepal pola od onoga što su zaradili, a
taj novac im nije dovoljan da podrže
porodicu. Ipak, malo su se promijenili uslovi pod kojima rade i žive. Izgleda da je katarska vlada shvatila da su potrebne reforme, ali možda je podcijenila koliko brzo se te reforme trebaju
implementirati.
Odluke u Kataru – najbogatijoj zemlji na svijetu
u smislu prihoda po glavi
stanovnika donosi mali krug pojedinaca okupljenih oko 34–godišnjeg Emira šeika Hamada bin Al Thani Tamima. Insajderi nam kazuju da katarska ministarstva imaju mali broj dobro obučenih, iskusnih administratora.
Radnici u industrijskoj zoni čine sve što mogu da
život učine normalnim, igrajuči kriket ili fudbal u prašini između baraka. I to je njihova
svakodnevnica i to im popravlja raspoloženje. Barem ne moraju raditi danas na dan džume. To je njihov trenutak sreće usred očaja. Zapravo ovo je dan u kojem smo ja i moj
tim uhapšeni.
Prevodi: The Bosnia Times Team
