INTERVJU
Nismo daleko odmaknuli: zemlje bivše
Jugoslavije još su na buretu baruta. I ako se za to stvori želja velikih sila,
negdje će ponovo izbiti sukob.
FOTO: David (Matea Petrović/Cropix)
Nismo daleko odmaknuli: zemlje bivše
Jugoslavije još su na buretu baruta. I ako se za to stvori želja velikih sila,
negdje će ponovo izbiti sukob.
Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip
David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor
romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u
režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji
govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu
nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović”
regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. U intervjuu za
Globus tumači zašto Hrvatska i Srbija ne mogu biti kao Francuska i Njemačka
nakon 1945. i zašto ga sve podsjeća na atmosferu kakva je vladala uoči Prvog
svjetskog rata.
S kojim osjećajem pratite ljudsku lavinu
koja je krenula prema Evropi?
– To je jedna od najtragičnijih situacija u
posljednjih nekoliko godina, val kojem se ne vidi kraj. Posebno su me potresle
televizijske slike tih ljudi koji su spremni žrtvovati svoje živote da bi došli
u ono što misle da je obećana zemlja. Podsjećaju na neke scene mog romana,
poput one na željezničkoj stanici gdje se hiljade ljudi pokušavaju ukrcati u
dva vagona. Užasna je gužva, i majke nepoznatim ljudima kroz prozor vagona
dodaju svoju djecu, da se makar ona spase! Vlak polazi, a majke ostaju na
peronu. Razmišljam o sudbini te djece koju su majke svjesno odbacile u jednom
trenutku da bi ih spasile. To je jedna od najtragičnijih situacija koje možete
zamisliti. Priča dječaka koji je od Damaska do Srbije došao sam, bez roditelja,
također je jedna takva priča. Tragične, užasne situacije se ponavljaju. Ne
možemo reći da je bio jedan genocid, jedan holokaust i stvar je gotova. Nije
tako kako je mislila Hannah Arendt, da se takvo što više neće ponoviti i da je
zlo banalno. Ne, zlo je prisutno svuda i u svakom času, i to je ono što me je
ozbiljno potreslo jer sam vidio da ni literatura ni politika ni ništa ne može
pomoći ljudima koji su u velikoj nevolji.
Hoćete reći, ni politika im ne želi pomoći?
– Ne želi ili ne može. Gotovo da nema
razlike između ne želi i ne može. Evropski državnici održavaju sastanke i ne
mogu se odgovoriti, obećavaju da će nekako udomiti te ljude, ali oni daju
obećanja za stotinjak ili dvjesto hiljada ljudi, a ovdje se radi o milionima.
Povremeno se na svijetu događaju stvari koje se ne mogu predvidjeti, a uzdrmaju
čitav svijet. Vjerovatno će se na kraju naći rješenje ali je pitanje koliko će
ljudi do tada stradati. Drugo je pitanje koliko će te izbjeglice uzdrmati
zemlje u koje dolaze, jer oni stižu s drugačijom kulturom i nepoznavanjem
jezika. Ovi koji sad dolaze imaju nešto novca, ušteđevinu ili su prodali šta su
imali da bi platili krijumčarima, ali puno je onih najsiromašnijih koji još
nisu krenuli. A ako oni krenu, onda će to biti stvarno pakao.
Je li rješenje jednostavno otvoriti vrata
svima?
– Nije to jednostavno, jer oni svi žele ići
u Njemačku i Austriju, a pitanje je kapaciteta tih zemalja. Sad se razgovara o
kvotama, mnoge od ovih istočnih zemalja to ne žele. I to je jedan od paradoksa,
da je Zapad spremniji za primanje izbjeglica od Istoka.
Kako to tumačite?
– Deklarativno su isticali bratstva i
jedinstva, općeg svjetskog zajedništva dok su ispod površine jačali domaći
nacionalizmi, netolerancija, netrpeljivost. To se najbolje vidjelo u Istočnoj
Njemačkoj nakon rušenja Zida. Ekstremnih grupa ima mnogo više na istoku nego na
zapadu Njemačke, vidimo da iz ljudi, iz mase, iz naroda provaljuju ti zli dusi.
Odjedanput se vidi koliko su ti bivši sistemi, koji su deklarativno pozivali na
opću solidarnost, netolerantni, isključivi, diktatorski. Pozivali su čitav
svijet da prihvati jednu ideologiju, da bi se pokazalo da je ta ideologija bila
šuplja, bez prave jezgre solidarnosti i tolerancije.
Ali šta je s Evropom? Ona se kitila
najvišom razinom zaštite ljudskih prava, slobode i humanosti? Ispostavlja li se
i to danas samo kao ideologija?
– Prvo moram reći da sam se uvijek zalagao
za pristup Evropskoj uniji. Evropa sve više i više pokazuje svoje nedostatke:
previše se birokratizirala, svela na neke ekonomske računice gdje stradavaju
oni najsiromašniji i oni koji ne uspijevaju srediti svoje ekonomije, zapravo
male države. Mislim tu prije svega na države bivše Jugoslavije. Hrvatska je
ušla u EU ali ne može se reći da nema velikih problema, Srbija također, o
ostalima da ne govorimo, o Bosni i Hercegovini, o Makedoniji. To su države koje
neprekidno strepe od raspada, od unutrašnjih sukoba koji se povremeno javljaju.
Pogledajte samo Makedoniju! Ništa tu nije sređeno. Rat je zaustavljen tako da
su svi problemi gurnuti pod tepih, nijedan nije riješen, ni teritorijalni ni
politički ni ekonomski. Zbog toga i dalje postoji mogućnost da negdje na nekom
kraju ponovo izbije sukob, ako za to postoji želja velikih sila. Posebno tu
mislim na Ruse koji drže pod prismotrom dijelove Balkanskog polutoka: ako budu
željeli ograničeni sukob, dovoljno je da pošalju malo oružja i nešto vojnika
kao u Ukrajini, i imat ćemo lokalni sukob s potencijalom da preraste u evropski,
pa čak i svjetski.
Mislite da bi se mogla ponoviti
konstelacija s početka devedesetih, kad se raspadao istočni blok?
– Stalno se šire priče da je na pomolu novi
hladni rat. Ne možemo gledati u budućnost, ali stalno ponavljam jednu rusku
poslovicu koja kaže da je svijeća od jedne kopjejke zapalila Moskvu. Znači,
malo je potrebno, sasvim mala iskrica da bi se zapalilo veliko područje. A mi
imamo puno tih žarišta: pogledajte odnose Kosova i Srbije, pa odnose Makedonaca
i Albanaca u Makedoniji, u Bosni i Hercegovini odnose Federacije i Republike
Srpske, to su sve napete situacije u kojima tinja neugašena mržnja iz proteklih
vremena, koja je dovoljna da neke ekstremne grupe krenu u sukobe, a onda se to
širi.
Baš mržnju vidite kao mogući uzrok novog
rata?
– Imamo neriješene probleme iz prošlosti i
želju nekih političkih grupa da riješe neka pitanja iz prošlosti za koje misle
da nisu riješena: pitanje Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Makedonije,
Velike Albanije… ovdje su svi bili veliki, a mi živimo na jednom prostoru gdje
nema mjesta da svi budu veliki. Hrvatska je donekle riješila svoje probleme
ulazeći u EU, ali sluti se da smo još uvijek na buretu baruta.
Zašto? Zato što niko kod nas nije potučen
do nogu?
– Zato što su sukobi zaustavljeni, a da
problemi nisu bili riješeni. Zaustavljeni su intervencijom velikih sila,
posebno SAD-a i mislim da je dobro da su to učinili, jer Evropa nije bila u
stanju. Da se SAD nije umiješao, mislim da bi se naši narodi još i sad tukli.
Kad ne bi bilo oružja, onda motkama i kamenjem. Od početka je sve najviše
ovisilo o Srbiji koja je bila najmnogoljudnija i kontrolisala je JNA, ali smo
imali nesreću što su na vlast došli takvi političari koji su vjerovali da će
sve riješiti silom, pa se ta sila na kraju okrenula protiv Srbije. Ne mogu se
silom rješavati problemi koji su i etnički i politički. Sukobi su imali etnički
karakter, a djelomično i religiozni pa i ideološki, što je ostavilo teške
posljedice sve do danas. Niko se od toga nije oporavio.
Ne slažete se da je za sve naprosto kriv
Milošević, i da bi se bez njega Jugoslavija mirno raspala?
– Milošević je najviše kriv, njegov režim
je najviše mogao učiniti da dođe do mirnog raspada jer su kontrolisali JNA.
Devedesetih sam s grupom svojih prijatelja osnovao Nezavisne pisce sa 30 pisaca
iz čitave Jugoslavije, izdali smo apel političarima da se dogovore kako će izgledati
Jugoslavija, federalna, konfederalna ili bilo kakva, a ako se odluče na razlaz,
neka se dogovore i o tome pa da bude miran. Ali Milošević je izjavio ne znamo
da radimo, ali znamo da se bijemo, i to je bio nagovještaj onoga što će se
dogoditi. Kad se raspao Berlinski zid, znao je da može očuvati vlast samo ako
igra na kartu nacionalizma, a mase su ga onda slijedile. Ako je u jednoj
kulturnoj Njemačkoj Hitler uspio u toj mjeri zadobiti povjerenje da je možda
samo pet posto bilo protiv njega, kako ne bi kod nas. Radio sam u to doba na
državnoj televiziji i znam kakva je propaganda bila. Ljudi su izjavljivali da
se prijavljuju u dobrovoljce da idu ratovati u Hrvatskoj, kaže, gledao sam na
TV-u što u Hrvatskoj rade Srbima. Za Srbiju je to bio dugački rat bez heroja, s
užasnim zločinima od Srebrenice, Vukovara do opsade Sarajeva. Mnogi nisu
kažnjeni. Srpski državni tužilac rekao je da Beogradom šeta 300 ratnih
zločinaca. A nisu kažnjeni ni novinari za užasnu ratnu propagandu.
Mislite da su i oni trebali u zatvor?
– Većina je trebala biti lustrirana, da
budu sklonjeni iz medija makar na nekoliko godina a neki su bili i za Haag. A
danas pišu i na čelu većine medija su oni isti s početka devedesetih. I opet
pišu iste ili slične stvari i ponovo proizvode jednu drugačiju mržnju i
netoleranciju. Srpski vladajući političari, bivši Šešeljevi radikali,
prihvatili su proevropsku vanjsku politiku i čovjek bi to morao podržati:
prozapadni su, provode ekonomske reforme. Ali pogledajte medije koje oni 100
posto kontrolišu, u njima je sve antizapadne i proruske orijentacije, od
naslova do tekstova. I najbliži saradnici su im oni koji su bili jasno protiv
Zapada od devedesetih. Kako im onda vjerovati? Prave se ankete pa se tobože
čude, evo kako je dobar dio naroda protiv EU, protiv ovih ili onih sporazuma,
ne vole Hrvate ili Crnogorce. A oni to proizvode! Ako svaki dan gledate
televizijski program a oni vam serviraju takve poruke netrpeljivosti i mržnje,
možete očekivati da će većina ljudi ići za tim. Obično bar 70 posto ljudi ne
misli svojom glavom.
Dijagnoza vam je jako pesimistična. Kako su
se Francuska i Njemačka mogle pomiriti brzo nakon 1945., a vi nama ne
prognozirate ni pomirenje, nego novi rat?
– Varate se, nikad nisam rekao da sam
pesimist. Obično kažem da nisam ni pesimist ni optimist, možda sam jednog dana
malo veći pesimist a drugoga malo veći optimist. Devedesetih smo vjerovali – mi
oko Beogradskog kruga, skupine intelektualaca koja se suprotstavljala
Miloševiću – da će se sve promijeniti kad ode Milošević. Promijenit će se
politika, s njom i odnosi u regiji, zavladat će mir. Vrlo brzo ćemo ući u EU i
sve će se smiriti, bez velikih problema. Vjerovali smo da će prevladati
mišljenje koje smo mi zastupali. Ali to se nije dogodilo. Zašto? Jer su naši
zločinci, naši kriminalci postali naši heroji. Nikad nismo osudili one koji su
otišli u Haag. Osuđeni Nikola Šainović po povratku je odmah primljen u
Sopcijalističku partiju. Haag je prilično promašio svoju funkciju. Milošević,
Mladić i Karadžić doživljavaju se kao ljudi koji su branili srpski narod, a
dokazi o zločinima kod većine nailaze na zid. Stavove zasnovane na emocijama
nikakvi argumenti ne mogu promijeniti. Kod nas je sve zasnovano na žestokim
emocijama, ne može se prihvatiti da je ta politika poražena. Pa i danas imate univerzitetske
profesore historije koji će vam reći da opsade Sarajeva nije bilo, Srebrenica
se nije dogodila, to je urota Francuza i Holanđana, tamo su sahranjeni ljudi
poginuli u borbama. Za sve nađu objašnjenje, ali nisam našao ni jedan slučaj
gdje se kaže: mi smo krivi, mi smo to učinili.
Pa postoje i takvi pojedinci i skupine i u
Srbiji i u Hrvatskoj.
– Da, ali manjina su. Svuda ima poštenih
ljudi, ali to nije vladajuće mišljenje. Generalno gledajući, nismo daleko
odmaknuli. Nije istina da nitko nije bio protiv Miloševića, pogledajte članove
Beogradskog kruga, Nezavisnih pisaca, ali to je ipak mala grupa koja je
odbacivana kao izdajnička.
Govorite o otporu Miloševiću. Postoji li
danas otpor Aleksandru Vučiću?
– Postoje neki web-sajtovi, naprimjer Peščanik,
postoje pojedinci i manje političke stranke koje nisu prešle cenzus, ali Vučić
ima apsolutnu vlast.
Čini se da ima veću moć od Miloševića?
– Da, jer ima podršku Evropske unije.
Zapadni političari u njemu vide mogućnost da se i Srbija konačno pacificira i
da jednog dana uđe u EU. Ili barem da se očuva ta vanjskopolitička orijentacija
zemlje prema Zapadu. Nisu pretjerano zainteresirani za to što se događa unutar
Srbije, a recimo medijska situacija je sad gora nego u Miloševićevo vrijeme,
kad smo imali B92, Studio B, Našu borbu. Danas B92 ima strane vlasnike pa
emitira realityje. Izgubljen je kritički element, mediji su se pretvorili u
najnižu prostačku zabavu. Tabloidi s tiražom većom od 100 hiljada primjeraka
podržavaju Vučiča, a ne podržavaju njegovu vanjskopolitičku orijentaciju. To je
paradoks zbog kojeg se postavlja pitanje iskrenosti takve politike. Postoji
izvjesna razlika u stavovima predsjednika države Tomislava Nikolića, koji se
nije odrekao svoje titule četničkog vojvode, i on otvoreno podržava proruske
stavove i kritizira Vučićeve proevropske poteze. Ipak, mnogi misle da to nije
stvarni, nego fingirani sukob.
Je li NIN-ova nagrada konačno priznanje
koje ste dobili od srpskog establišmenta?
– Nije. To je list koji je nekad imao ugled
i sad ga pokušava vratiti. Nagrada je rezultat sretnih okolnosti, takav je bio
žiri, nije bio politički. Mislim da sam nagradu zaslužio s prethodnim romanom
“San o ljubavi i smrti” iz 2008., ali tada je žiri bio takav da je to bilo
nemoguće zamisliti. U Srbiji danas imamo više od 400 književnih nagrada, ali
piscima znači samo NIN-ova, jer nosi velike tiraže. Ako se knjiga danas proda u
2000 primjeraka, smatra se bestselerom. A “Knjiga sjećanja i zaborava” štampana
je u 40 hiljada primjeraka. Zasad je prodata blizu 30 hiljada. Bez obzira na to
što neki kažu da su te teme malo istrošene.
Tema je holokaust. Kad se danas evropske
zemlje svađaju oko kvota, može li se to usporediti s odbijanjem brodova s
izbjeglim Židovima u Drugom svjetskom ratu?
– Da, i kod nas su lutali brodovi i nitko
ih nije htio primiti. U Kladovu u Srbiji, u blizini Đerdapa, krajem 1940.
stigao je veliki broj židovskih izbjeglica iz Njemačke i Austrije. Ostavili su
sve što imaju ukrcali se u brodove. Stigli su samo do Kladova, nisu mogli dalje
jer ih nijedna zemlja nije htjela primiti. Onda je došla okupacija i svi su
pobijeni. Znamo za Židove koji su doplovili do Amerike, i SAD ih je odbila.
Imali su neke male kvote za useljavanje Židova koje su bile premašene. Brod se
okrenuo prema Argentini, ali ni tamo ih nisu htjeli: vratili su ih u Evropu,
iako su ljudi preklinjali i nudili svu svoju imovinu, znajući da im povratak
znači sigurnu smrt. To gledamo i danas: jedni se svađaju o kvotama a drugi s
malom djecom pješke prelaze granice.
Govorili ste o emocijama koje su jače od
činjenica, pa većina negira zločine. Zbog čega imamo potrebu lagati ne samo o
zadnjem ratu nego i o onome što se dogodilo prije 70 godina?
– I u Hrvatskoj i u Srbiji dolazi do
revizije historije. Mi u Srbiji uvijek smo se ponosili da smo bili na strani
Saveznika, antifašista. A onda se rehabilitira Draža Mihailović. Draža nije bio
antifašist. Ali vi ste se odrekli partizanske borbe i želite ostati antifašist,
i onda Dražu proglasite “prvim gerilcem u Evropi”! I to nije kraj, podnesen je zahtjev
za rehabilitaciju Milana Nedića, šefa kolaboracionističke vlade pod okupacijom.
Za njega se zna da je išao u Njemačku i tražio da se što prije “riješi”
židovsko pitanje, jer inače ne može riješiti mnoge probleme. Porodica je
podnijela i zahtjev za rehabilitaciju Dimitrija Ljotića, koji je sam za sebe
govorio da je fašist. Negira se sve što je donijela partizanska borba.
U filmu “Kad svane dan” jedan od likova
kaže da nije istina da se nakon holokausta zlo više neće ponoviti, čovječanstvo
ništa nije naučilo. Kad ste to shvatili?
– Možda krajem devedesetih. Zločini su se
događali kroz čitavu ljudsku historiju. Situacija uoči Prvog svjetskog rata,
ako čitate “Jučerašnji svijet” Stefana Zweiga, jako sliči na današnju. Ljudi su
i tada mislili nikad više ratova, Austro-Ugarska je čvrsta, etablirana, država…
i dogodi se Veliki rat, pa su rekli, evo to nam je opomena za nikad više… i za
dvadeset godina opet novi rat! Bio sam među onima koji su Samuela Huntingtona s
njegovom knjigom “Sukob civilizacija” gledali kao desničara, a danas imamo
Islamsku državu s namjerom da osvoji svijet, i malo je potrebno da dođe do
velikog religijskog sukoba. A kad bi takav jedan rat buknuo, on bi bio krvaviji
od dosadašnjih.
(The Bosnia Times, Globus, autor Snježana
Pavić)
