POLEMIKE
„Izdurati – to znači pobijediti zlu
sudbinu!“ (Džemaludin
Čaušević)
Piše:
Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
U
povodu 20-godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vođa
velikosrpskog pokreta u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik poslao je, preko magazina Nedeljnika, novu prijetnju bošnjačkom
narodu koja glasi: Odnose Srba i Bošnjaka
nije moguće riješiti bez razgraničenja!…Nas ne interesuje Bosna i
Hercegovina, nas interesuje Republika Srpska!“
Velikosrpski pokret pred gubitkom i
četvrtog rata
Prije
nego reknemo koju riječ o toj prijetnji, neke smo stvari obavezni sumirati,
kako slijedi: velikosrpski pokret, prvi i glavni generator opće krize na
prostoru bivše Jugoslavije, odgovoran za genocid i većinu ostalih masovnih
zločina, poveo je i izgubio tri rata: u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu; iz
svoga političkog zagrljaja izgubio je C. Goru i Makedoniju, Vojvodinu još
uvijek drži, ali u perspektivi ova „pokrajina“ će sasvim sigurno pokušati da se
izvuče ispod njegove čizme; ostalo je samo ono najglavnije pitanje: Hoće li se
ispod te čizme izvući Bosna i bošnjački narod koji živi u njoj i u Sandžaku?
Rat u Bosni i Hercegovini taj pokret nije dobio, ali ga nije ni izgubio; taj
rat se i danas nastavlja –istina, što svjedoči i ova Dodikova prijetnja,
drukčijim sredstvima, i od Bošnjaka zavisi da li će ga, u perspektivi, oni
dobiti ili izgubiti. U posljednjim godinama života, dok je dolazio u Banju Luku
na poziv M.Dodika, Dobrica Ćosić je tvrdio da je Republika Srpska najveći
trofej ovog pokreta u XX. st. te da „međunarodni kontekst ide naruku“ ovoj
genocidnoj tvorevini. Da se razumijemo: genocidnoj po svome nastanku i
genocidnoj po njenom trajanju u ovih 20 godina! Da se dalje razumijemo: tu
tvorevinu nikada nije priznala ona većina bh. stanovništva koja je na
referendumu 1992.g. izglasala nezavisnost naše zemlje; ta tvorevina nikada nije
ratificirana u Parlamentu ove države, niti na bilo kojem referendumu. Dejtonski
mirovni sporazum je, u biti, vojni sporazum, koji je sklopljen da bi se zaustavio
rat, i osim te, druga njegova pozitivna strana je da je agresorska država,
Srbija, priznala međunarodne granice naše zemlje kao što je to učinio i satelit
njezinog hegemonskog pokreta u Bosni i Hercegovini. Negativne strane toga
sporazuma su suspendiranje Ustava Republike Bosne i Hercegovine i nagrada
agresoru time što mu se dao entitet sa nazivom „Srpska“ iako je na području
toga entiteta do 1992.g. živjelo 49% uglavnom bošnjačkog i hrvatskog
stanovništva (oko 900.000 ljudi, od toga više od 700.000 Bošnjaka).
Bošnjačka gubitnička politika
„Međunarodni
kontekst“ ići će naruku onome ko je jak – u svim aspektima života – i ko se
bude jače borio za svoje interese. U ovom posljednjem smislu, nejma Bošnjaka
koji može biti zadovoljan politikom koja se u ime ovog naroda vodi u
posljednjih 20 godina. Ta politika do danas ima samo jedan vlastiti trijumf:
sticanje međunarodnog priznanja 1992.g. Ostavi li se postrani rat, to je bila
politika gubitaka, nezaustavljive serije gubitaka,
i ta politika niti zna, niti može da se suprotstavi velikosrpskom pokretu i da
ga porazi na njegovom najjačem uporištu. No, ma kakva bila, ukoliko bi ta
politika našu zemlju uvela u članstvo Nato saveza i, kasnije, u EU, to će biti
uspješna politika; njezini decenijski gubici mogli bi joj biti oprošteni – jer
je rezultat glavni faktor prilikom ocjenjivanja bilo koje politike. Ali ko je
taj ko može biti siguran da će se ta dva članstva ikada dogoditi, a još više:
ko može biti siguran da će ulaskom Bosne u ove dvije organizacije velikosrpski
pokret biti poražen!
Posljednji
dokaz gubitničkog duha naše nacionalne politike jeste Dodikova prijetnja
razgraničenjem između Bošnjaka i Srba. To jeste prijetnja zato što je teško
zamisliti bilo kakvo razgraničenje između dva naroda bez rata! Zašto
velikosrpski pokret u ovom trenutku poteže razgraničenje samo između Srba i
Bošnjaka i zašto Dodik tvrdi da je to jedina solucija za rješenje krize u našoj
zemlji? Odgovor je jednostavan: zato što se velikosrpski pokret za svoje
ciljeve bori svim sredstvima, dok
politički predstavnici Bošnjaka – i to samo oni i samo njihova politika na
području nekadašnje Jugoslavije! – statiraju
Dodiku i bahuljaju poput gusaka u magli. Za to vrijeme – Bošnjaci skapavaju i u
vlastitoj zemlji, i u inozemstvu, a posebno na onom dijelu Bosne koji je pod
velikosrpskom ili Tuđmanovom čizmom.
Momčilo Krajišnik: “Ubijat ćemo vas
sve dok budete govorili o zajedničkom životu!“
Da
se razumijemo, nikome, pa ni Bošnjacima, slobodu neće donijeti stranac.
Međunarodni faktor jeste izuzetno involviran u zbivanja u našoj zemlji, ali ako
se mi ne pokrenemo da se – na temelju međunarodnoga prava! – oslobodimo velikosrpskog
jarma, niko sa strane neće krenuti da nam pomogne na tome putu. Ako Bošnjaci
sebi na čelo ne dovedu nekog svoga Tālūta (brilijantnog islamskog
vladara o kome govori kraj sure el-Beqare), koji je „s malom skupinom pobijedio
veću skupinu – uz Allahovu pomoć“, koji će pred njih jasno postaviti političke
ciljeve, sabrati njihovu rasutu energiju i tako ih ujediniti, ako i dalje budu
bezvoljni, konfuzni, razočarani, ustrašeni, bez političke svijesti, oni će izgubiti ovaj rat, a Dodik će odnijeti
49% Bosne u veliku Srbiju! Velikosrpski lobiji u svijetu već su uvjerili
međunarodnu zajednicu (sile Zapada) da se ovdje radilo o građanskom ratu, da je
zajednički život triju bh. naroda nemoguć i da će ovdje ponovo izbiti rat
ukoliko na teritoriji RS bude živjelo više od 10% Bošnjaka, po vjeri muslimana.
Tokom najcrnjih dana dvostruke agresije, u zimu na prijelazu iz 1992.g. na
1993., kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine bila pred kapitulacijom,
tokom pregovora na sarajevskom Aerodromu između političkih
predstavnika Bošnjaka, Srba i Hrvata, na pitanje dr. Harisa Silajdžića koje je
on uputio Momčilu Krajišniku: “Dokle ćete sa brda ubijati goloruke civile?“,
ovaj ratni zločinac mu je jasno odgovorio: “Sve dok budete govorili o
zajedničkom životu!“ (Toliko o Dodikovim pogledima o multukulturalnosti u našoj
zemlji u istom magazinu.)
Bošnjaci su vlasnici najmanje 70%
teritorije (oko 36.000 km2) Bosne i Hercegovine
Zato
kao najbolji i najpromišljeniji potez contra ove Dodikove ponude Bošnjaci urbi et orbi („gradu i svijetu“) moraju
istaći činjenicu da su oni vlasnici najmanje 70% teritorije države Bosne i Hercegovine! Pošto Bosna i Hercegovina ima
51. 209,2 km2 površine, to, onda, iznosi
nešto više od 36.000 km2. (Primjera radi, Slovenija ima 20.273 km2; dakle,
Bošnjaci samo u Bosni imaju blizu dvije Slovenije milća ili grunta u svome
vlasništvu!)
Dokaz
našoj tvrdnji su katastarske knjige koje se čuvaju u Beču (sa prvog općeg
popisa s početka XX.st. koga je uradila posljednja pravno uređena država koja
je vladala ovim regionom, Austro-Ugarska). No, tu su i naši izvori, a najbolji
je kultna knjiga bošnjačkog naroda pod naslovom Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima trojice naših
(stvarnih) akademika: Mustafe Imamovića, rahm. Kemala Hrelje i rahm. Atifa
Purivatre (MAG, Sarajevo, 1992.), prevedena na engleski i arapski jezik. Ovdje
ćemo iznijeti samo nekoliko podataka iz završnog poglavlja ove studije pod
naslovom „Ekonomski genocid nad Muslimanima pod vidom agrarne reforme u
Jugoslaviji (1918.-1941.)“: Upravo efekti agrarne reforme pod kojim
vidom je izvršen taj ekonomski genocid nad Muslimanima pokazuju kako je
najbanalnijom činjenicom i pljačkom oduzeto zemljište od Muslimana i
dodijeljeno Srbima. Na osnovi Prethodnih odredbi i Uredbe o upisu vlasništva
bivših kmetova na kmetskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i
Hercegovini od 21.jula 1919.g. gruntovne vlasti su bez saglasnosti
zemljovlasnika sve zakupničke ugovore proglasile kupoprodajnim ugovorima i na
taj način bivše kmetove upisali u knjige kao nove vlasnike kmetskih selišta.
Time je u ruke 113 103 kmetske porodice pretežno srpske nacionalnosti prešlo
775 233 ha zemljišta. Po toj osnovi od 4281 muslimanskog zemljovlasnika oduzeto
je 400 072 ha zemlje i predato u vlasništvo 54 728 beglučarskih srpskih
porodica…; Prema stanju zemljišnih površina Bosne i Hercegovine u 1920.g.
muslimanskim zemljovlasnicima oduzeto je 52, 8% ukupne obradive površine Bosne
i Hercegovine, 6,9% površine pašnjaka i 7,8% površine šuma i šikara…;
zemljovlasnicima na području Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, osim područja
Srbije u granicama do 1912.g., čija je teritorija bila izuzeta od agrarne
reforme, oduzeto je ukupno 1 924 307 ha zemljišta i podijeljeno na 614 603
pretežno srpske porodice…; sa stanovišta naše teme o ekonomskom genocidu nad
Muslimanima pod vidom agrarne reforme važno je istaknuti da je zemljovlasnicima
islamske vjeroispovijesti (Bosanski Muslimani, Albanci, Turci), na koje se
uglavnom agrarna reforma odnosila, oduzeto ukupno 1 406 404 ha zemljišta, što
je predstavljalo više od 2/3, odnosno 73, 1 % od ukupno oduzete zemlje u okviru
agrarne reforme u Jugoslaviji između dva rata.“
Agrarna reforma je nastavljena i
poslije 1945.g.
Ovo
istraživanje je završeno uoči same agresije i ima jednu ozbiljnu naučnu grešku:
iz njega se ne vidi da agrarna reforma, koju je velikosrpski pokret vodio
protiv svih muslimana na području nekadašnje Jugoslavije, nije završena 1945.g.,
nego je tada intenzivno nastavljena budući da je komunistički režim lišio
vlasništva nad zemljom brojne muslimanske „buržoaske elemente“, ali i
nacionalizirao bošnjačke vakufe. Prema posljednjim podacima Vakufske direkcije,
komunisti su oduzeli preko 92% od svih vakufa u XX.st. Osim, dakle, privatnog i beglučkog zemljišta,
u ovaj vid ekonomskoga genocida moramo uračunati i vakufska zemljišta (i ostalu
nepokretnu imovinu), koje gubitnička bošnjačka politika ne zna da vrati
Islamskoj zajednici, odn. bošnjačkom narodu. Kada se budemo razgraničavali sa
velikosrpskim pokretom pred legislativom Evropske unije, onda je neminovno da
povratimo i naš milć koji nam je ovaj pokret opljačkao u Sandžaku, C. Gori i
Preševskoj dolini. Uz to, Dodik neće moći odnijeti u veliku Srbiju ni zemljište
ostalih, nebošnjačkih građana ove zemlje koji su glasali za njezinu
nezavisnost, među njima i dobar broj Srba i Hrvata, zatim građana iz tzv.
mješovitih brakova, itd. Postavlja se pitanje šta će biti sa zemljištem koje je
u vlasništvu bosanskih Hrvata koji podržavaju savezništvo sa velikosrpskim
pokretom /velikom Srbijom. Odgovor je jednostavan: neka se razgraniče kako
znaju i umiju, ali i preostalih cca 30% bh. teritorije, kada se izuzme privatna
srpska i hrvatska zemlja i vjerske zadužbine iz toga, u nekad zvanom društvenom
vlasništvu, ima i bošnjačkog udjela jer bismo tada taj preostali dio, jasno,
dijelili natroje!
Zamislimo
da sa ovakvim prijedlogom izađemo na opći bh. referendum! Ovaj autor je uvjeren
da bi većina građana ove zemlje, koja, naočigled sila Zapada, stenje pod
velikosrpskom čizmom, glasala za njega i tako krenula u konačni obračun sa
velikosrpskom aždahom!
Post scriptum
Nadnesen
nad osnovnim islamskim izvorima, Kur'anom i Sunnetom, kada je tražio tumačenje
o tzv. izgubljenom, nasilno oduzetom dāru'l-islamu (dosl.
teritoriji koja je bila u muslimanskim rukama), Ebu Hanife, osnivač mezheba
koga tradicionalno slijede Bošnjaci i svi muslimani Balkanskog poluotoka, donio
je slijedeću fetvu: “Ako jedan pedalj dāru'l-islama padne u neprijateljske ruke, on će se i dalje, do Sudnjega dana, smatrati dārul-islamom, a farz-i ‘ajn (pojedinačna) i farz-i kifāje
(zajednička, kolektivna, nacionalna) je obaveza svih muslimana da ga vrate u
muslimanske ruke.“
(The Bosnia Times)