Izgladnjeli, čovjek otupjelog pogleda koji se predao na pustinjskoj kontrolnoj tački pod kontrolom američkih saveznika Kurda, ni po čemu nije izgledao da je nekoć igrao važnu ulogu u jednom od najvažnijih događaja američke povijesti. Šepao je od povreda na oba koljena, brada mu je bila neuredna i puna ušiju i bježao je iz Islamske države.
Nakon što je pokazao dokumente, i dok su ga provjeravali, stigla je potvrda. bio je to Mohammed Haydar Zammar, čovjek koji je regrutirao teroriste koji su izvršili napad na njujorške tornjeve 11. septembra 2001. i u kojima je poginulo 2.900 ljudi, te uvelo SAD u sukob koji traje od tada. U svom prvom razgovoru s nekom američkom novinskom kućom od 2001. godine, koji se vodio u prisustvu kurdskih stražara u čijem se zatvoru na rubu sirijskog grada Qamishlija upravo nalazi, Zammar je ispričao svoje nesvakidašnje putovanje.
Ono je počelo davnih godina u afganistanskom kampu al-Qaede i odvelo ga do bojišta Islamske države u Siriji, pa do izručenja za koje se sumnja da ga je naručila CIA. Prema vlastitim riječima, igrao je tek sporednu ulogu u događajima u kojima je sudjelovao, bio je navodno tek statist u povijesti islamističkog militantnog pokreta. Ipak, bio je svjedok mnogih povijesnih događaja, kao i ključnih trenutaka, a susreo se i s mnogim ključnim igračima.
Njegova priča pokazuje da je rasla razina terorističkih prijetnji u SAD-u budući da je u velikoj mjeri bila potaknuta od istih onih terorista koji su niknuli iz okruženja Osame bin Ladena, da bi kasnije postali jezgra islamskih militanata u Islamskoj državi. Danas 57-godišnji Zammar, koji ima dvojno sirijsko i njemačko državljanstvo, nije više ni sjena čovjeka koji je nekoć nosio gustu, dugu bradu i podučavao mlade Muslimane u al-Quds džamiji u Hamburgu, da im je dužnost pridružiti se svetom ratu -džihadu. Njegovi zatvorski čuvari i njihova pravila ne dopuštaju mu da i danas nosi bradu, a i glava mu je sasvim obrijana kao preventiva protiv ušiju, rekao je tokom intervjua kojeg je davao uz strogi nadzor dvojice čuvara.
Ali jedna se stvar nije promijenila. Istražitelji napada 11. septembra zapamtili su ga kao vrlo pričljivog, možda previše otvorenog da bi mu se vjerovalo u pripremanju takvog plana, piše Washington Post. Još uvijek voli puno govoriti o sebi, o svojoj ulozi u pripremanju 9/11 i uvjeravanju otmičara da otputuju u Afganistan na vojnu obuku, kao i o nepravdama koje su Amerikanci nanijeli Muslimanima.
Zammarova porodica preselila se u Njemačku kada je on imao 10 godina, a 1982. godine prvi je put pokušao sudjelovati u oružanom sukobu, što je mnogo ranije nego se prije mislilo. Tada se pokušavao pridružiti oružanom ogranku Muslimanskog bratstva angažiranom na pokušaju svrgavanja tadašnjeg predsjednika Hafaza al-Assada. Jordanske vlasti su mu onemogućile ulazak u zemlju, no putem je upoznao čovjeka koji će kasnije odigrati važnu ulogu za njegovu budućnost: Mohammed al-Bahaiy, poznatiji kao Abu Khaled al-Suri, kasnije je postao ključna osoba u sirijskom krvavom ratu.
Na poziv Bahaiya, Zammar je prvi put otputovao u Afganistan 1991. godine, te počeo s vojnom obukom u jednom od militantnih logora kojim je komandovao Bahaiya. Tokom sljedećeg desetljeća, Zammar se kretao u militantno-islamističkom krugu, redovno putujući u Afganistan, volontirajući povremeno za pridružene borce al-Qaede koji su se borili u Bosni, posjećujući London, gdje se sprijateljio s jordansko-palestinskim militantnim klerikom Abu Qatadom istaknutim radikalnim islamistom kojeg SAD već odavno sumnjiče da je imao veze s al-Qaedom.
U međuvremenu, Zammar je stvorio krug svojih sljedbenika u hamburškoj džamiji al-Quds, koja je postala magnet za mlade muslimane u tom gradu. Zammar kaže da nije uspio postati imam jer nikad nije naučio napamet Kur'an, ali je održavao redovno skupove s manjim grupama ljudi koji su tamo dolazili moliti, nastojeći ih uvjeriti da im je dužnost ići u džihad, te ih usmjeravao u Afganistan na vojnu obuku. Prvi član hamburške ćelije koji je došao na sastanak bio je Ramzi Binalshibh, jemenski građanin koji se sada nalazi u zaljevu Guantanamo zbog sumnje da je sudjelovao u akciji 9/11.
Zatim je upoznao Mohameda Atta, vođu otmičara koji je upravljao prvim od dvaju zrakoplova koji su pogodili nebodere Svjetskog trgovačkog centra. Zammar se sjeća Atta kao “dobrog momka” s “visokim moralnim standardima”. Zatim su došli drugi: Marwan al-Shehhi, državljanin Ujedinjenih arapskih Emirata koji je upravljao avionom koji je udario u drugi toranj, pa Ziada Samira Jarraha, Libanonca koji je upravljao avionom što se na kraju srušio u Pennsylvaniji, nakon što su se putnici sukobili s otmičarima, te još četiri osobe iz grupe koju je Zammar također uvjerio da odu u Afganistan na obuku. “Nije bilo lako. Trebalo je vremena. Studirali su na sveučilištu. Rekao sam im otprilike – zamislite, netko vas napada, vašu čast, vašu imovinu, a nemate ni pištolj. Nema zemlje na svijetu koja nema vojsku da bi se odbranila, a mi Muslimani to nemamo.” Zammarova putovanja i sumnjivi kontakti izazvali su pažnju njemačkih vlasti, koje su upozorile CIA-u i počeli su pratiti njegovo kretanje i telefonske razgovore.
Ali on je nastavio putovati, pa je krajem 1999. ponovno posjetio Afganistan gdje je bio u isto vrijeme kad i Atta i ostali članovi hamburške ćelije od kojih su neki prvi put došli u tu zemlju. Istražitelji tvrde da je s njima bio i kad su došli na ideju da sruše tornjeve američkog WTC-a.
Zammar pak kaže kako je njihov istovremeni boravak u Afganistanu bio čista koincidencija. Stigao je ubrzo nakon njih, te da nije imao s njima kontakte vrijeme njegovog posjeta toliko blizu njihovoj da je slučajnost. Stigao je nedugo nakon njih, ali, uvjerava da nije imao s njima nikakve kontakte i nije znao gdje su. Bio je na tom putovanju da bi se jedini putu životu susreo s vođom al-Qaide, Osamom bin Ladenom, o kojem govori s puno poštovanja. Spekulira da ga je bin Laden pozvao da se sastanu zbog njegovih veza s onima koji su izveli napad 9/11, pa ga je htio provjeriti. kaže da nije imao kasnije nikakvih veza s bin Ladenom, ni ostalima i da su ga napadi iznenadili, kao i cijeli svijet.
Zammar i dalje poriče bilo kakva prethodna znanja o planu 9/11. “Bog zna, iskreno govoreći, da nisam znao ništa o napadu 9/11. Nisu mi ništa rekli”, rekao je. “To je bio zaključak koji su u to vrijeme potvrdile i njemačke vlasti, navodi Guido Steinberg, koji je istražio Zammarovu uključenost u napade u ime njemačke vlade, a danas je viši saradnik u Njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove.
Njemačka je istraga pokazala da su članovi hamburške ćelije bili sumnjičavi prema Zammaru, dijelom zbog toga što je bio “vrlo pričljiv”, rekao je Steinberg. “Otkrili smo da je njegov pasoš bio pun sirijskih pečata. Članovi hamburške ćelije nisu imali povjerenja u njega. Pričalo se da radi za Sirijce”, rekao je. “Američki istražitelji nikada nisu donijeli neki čvrsti zaključak o Zammarovom potencijalnom angažmanu, ali također sumnjaju da je možda bio previše razgovorljiv da bi se pouzdali u njega i otkrili mu plan za napad 11. septembra”, govori Ali Soufana, bivši agent FBI-a koji sada vodi Soufan centar, koji se bavi protuterorizmom. “Ti ljudi koji previše otvaraju usta obično ne dobivaju informacije unaprijed, pa postoji velika mogućnost da nije znao za napade”, rekao je Soufan.
Čini se da vlada SAD-a nije pokazala preveliki interes za praćenje Zammara”, govori Soufan. Zammar je priznao da je on malo vjerovatan kandidat da bi ga se uključilo u tako sofisticiranu zavjeru. “Bilo bi stvarno idiotski da neko ko planira napad na SAD dolazi k meni ili nekome poput mene, i odaje planove. Napišite to. To je potpuna glupost. CIA, FBI, američka vojska i Ministarstvo pravosuđa odbili su komentirati njegov slučaj. Napadi 9/11 gurnuli su Zammara nakratko u središte pozornosti. Ispitala ga je njemačka policija, a i novinari su ga tražili zbog intervjua.
Tri mjeseca nakon napada nestao je iz vida. Tokom boravka u Maroku, uhapšen je u marokanskoj policiji i deportiran u Siriju. CIA je u to vrijeme potvrdila da je imala utjecaj na njegovo deportiranje, ali Zammar kaže da se ne sjeća susreta s Amerikancima tokom tog procesa. Sljedećih 12 godina, zadržan je u zloglasnom sirijskom zatvoru u Sednaya nedaleko Damaska, gdje su ga, kako je rekao, mučili i držali u samici tokom nekoliko mjeseci. Godine 2008. osuđen je na 12 godina zatvora, ali ne zbog njegove povezanosti s al-Qaedom, nego zato jer je bio član zabranjenog Muslimanskog bratstva, koje datira iz njegova pokušaja da se pridruži oružanoj pobuni protiv Assada 1982. godine.
Godine 2013. oslobođen je zajedno s još šest islamista u zamjenu za sirijske časnike a sve je ispregovarao njegov stari prijatelj Bahaiya – Abu Khaled al-Suri – koji se preselio u Siriju da postanu vodeća osoba u opoziciji Salafist Ahrar al-Sham, a ubijen je u bombaškom napadu godinu dana kasnije. Sumnja se da je napad izvršila tzv. Islamska država. Jednom oslobođen, Zammar se odlučio pridružiti novoformiranoj Islamskoj državi. Dok je bio u zatvoru, upoznao je nekoliko članova grupe, koje je Assadova vlada oslobodila u ranijim zamjenama zarobljenih.
Oni su mu pomogli da dobije neke manje važne poslove u islamskim državnim uredima, kao što je prikupljanje hrane povodom raznih okupljanja, te nadziranje čišćenja raznih objekata. Zbog dugogodišnjeg zatvora pogoršalo mu se zdravstveno stanje, a kako je rekao, zbog saobraćajne nesreće zaradio je i težu povredu koljena. Porekao je da je imao bilo kakvu važniju ulogu u Islamskoj državi, a nema ni nikakvih čvrstih dokaza o tome. Budući da je Islamska država s vremenom istisnuta iz najvećeg teritorija Sirije i Iraka, Zammar se povlačio s ostalim borcima, izbjegavajući američke zračne napade.
U međuvremenu se oženio dvjema ženama u provinciji Deir al-Zour, a onda se odlučio predati sirijskim demokratskim snagama koje su podupirale SAD. Pridruživši se i drugim porodicama koje su također tražile utočište, prešli su granicu Islamske države i došli do teritorija pod kontrolom Kurda.
Sada je u zatvorskoj ćeliji s oko 30 drugih islamskih zatvorenika koje su priveli Kurdi. Kurdi kažu da bi se htjeli osloboditi i njega i svih zarobljenika, a Zammar kaže da bi se želio vratiti u Njemačku i vratiti se svojoj prvoj supruzi koju nije vidio od 2001. No, njemačka vlada ne pokazuje nikakav interes da ga primi natrag i provede repatrijaciju niti Zammara, niti ijednog Nijemca koji se otišao boriti za Islamsku državu. Kad je razgovor priveden kraju i kad su ga čuvari počeli odvoditi, Zammar i dalje nije zatvarao usta. Nastavio je pričati o nepravdama u svijetu, te da ima poruku za predsjednika Trumpa, svim evropskim vođama i onima koji igraju bilo kakvu ulogu u svjetskoj politici: “Morate se bojati Boga. Morate se bojati svog stvoritelja. Kunem se da će vam Bog suditi “, rekao je prije nego što su se zatvorila vrata njegove ćelije.
(TBT)