Šume su ove godine spektakularno gorjele. Od Kalifornije do Kolorada, od Portugala do Grčke, požari su buktali do neba i bojili horizont.
Poslije požara ostajale su scene uništenja prekrivenog pepelom, ali vatra nije sve uništila. Ostrva drveća, žbunja i trave ostala su raštrkana.
Ovi ostaci, koje ekolozi nazivaju vatrenim utočištima, mogli bi biti od vitalnog značaja za dobrobit šuma. Oni štite vrste. A kasnije, mogu biti početne tačke regeneracije ekosistema.
„To drveće su čamci za spasavanje“, kaže Meg Karvchuk sa Državnog univerziteta Oregon.
Kravchuk i njene kolege kažu da je od suštinske važnosti razumjeti ova utočišta jer su i ona ugrožena klimatskim promjenama. Bez njih, mnoge vrste bi mogle da postanu još ugroženije a okolnim ekosistemima bi bilo potrebno mnogo više vremena da se oporave.
Tokom godina, ekolozi su utočišta od vatre nazivali brojnim imenima: vatrene sjene, neizgorjela ostrva, preskoci, stringeri. Kako požar bukti, životinje utočište traže unutar ovih ostrva. Kako se šuma polako obnavlja, ova utočišta služe kao mjesto gdje mogu pronaći hranu ili sviti gnijezdo.
Sjeme drveća koje preživi u ovim ostrvima leti preko spaljenog predjela sijući nove izdanke biljaka.
Zahvaljujući podacima dobijenim satelitskim nadgledanjem u posljednjih pola vijeka, naučnici polahko sastavljaju skorašnju historiju ovih utočišta. Poslije požara, ova ostrva izgledaju kao zeleni dragulji raštrkani preko pocrnjele zemlje. U njima može da preživi do 25% šume.
Ponekad ova utočišta prežive čistom srećom. „Možda vjetar promijeni pravac ili zahladni preko noći a požar ne zahvati ovaj dio šume“, kaže Arjan Medens sa Univerziteta Idaho.
Ali neka utočišta se razlikuju. „Postoje dijelovi pejzaža koje požari kao da izbjegavaju“, kaže Kravchuk.
Na sjevernoj hemisferi, sjeverne strane planina „vole“ ova utočišta. Biljke tamo dobijaju manje sunca. Često u svojim stablima i korijenju imaju više vode.
Čak i krhko slonište može biti od vitalnog značaja za biodiverzitet.
Ostrva trave mogu da se zapale svake godine a oni dijelovi koji prežive jednu godinu uglavnom gore dogodine. Za leptire, ova utočišta su od suštinskog značaja za opstanak. Ako bi trava potpuno izgorjela svake godine, leptiri bi izumrli.
Utočišta su suočena sa brojnim pritiscima u vidu invazivnih vrsta i štetočina. Klimatske promjene su međutim daleko veća prijetnja.
Talasi vrućina i suše mogu biljke da pretvore u gorivo. Utočišta postaju sve rjeđa kako požari postaju sve intenzivniji.
Ekolozi i dalje ne znaju dovoljno o ovim utočištima kako bi smislili strategiju njihovog očuvanja. „Potrebno je identificirati šta su i zašto su važna“, kaže Kravchuk.
Ako naučnici postignu konsenzus u vezi toga, onda će moći da naprave atlas utočišta od vatre. „To bi bila neka vrsta Svetog Grala“, rekla je dr Kravchuk.
(TBT, NYT)