Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Autoritarni nacionalizam osvaja pozicije u Evropi, SAD i Brazilu zahvaljujući plimi negativnih emocija u javnosti i popustljivosti elita prema tome. Ali to nije repriza 30-ih godina 20. stoljeća. Prije svega, za razliku od tadašnjih elita u Njemačkoj, Italiji i Španiji današnje elite ne žele fašizam. Naprotiv, njihov problem je u tome što ne znaju kako da ga suzbiju.
Već 15 godina politikolozi vode dobro dokumentiranu, ali ne previše plodnu raspravu o razlozima uspona partija kao što su Ukip u Britaniji, Partija slobode (PVV) u Holandiji ili Nacionalni front u Francuskoj. U toj raspravi je utvrđeno da su razlozi pomjeranja političkog spektra udesno prije kulturni nego ekonomski. Ali to ne znači da djelovanje na polju ekonomije ne bi zaustavilo navalu plebejskog rasizma. Tu prije svega treba razumjeti da je razlog neuspjeha narativa političkog centra ugrađen u sam projekat ekonomije slobodnog tržišta.
Profesor Will Davies sa Univerziteta Goldsmits ponudio je vjerovatno najbolju kratku definiciju neoliberalizma kao sistema (ne ideologije), opisujući ga kao „razotkrivanje (disenchantment) politike ekonomijom“. Pod tim se podrazumjeva prinudno uvođenje tržišne logike u sve forme društvenog života, čime se drastično sužava prostor političkog izbora.
Na primjer, ako želim sačuvati čeličanu u Port Talbotu, ne mogu se pozvati na nacionalnu sigurnost, ili na sentimentalan poriv da dam prednost britanskim proizvodima, ili na činjenicu da će grad umrijeti bez svojih visokih peći. To mogu postići jedino pažljivo formuliranim argumentom koji zadovoljava uvjete svih postojećih nacionalnih, evropskih i globalnih pravila o trgovini i investiranju. Ako bih želio to učiniti samo zato što se dobro osjećam dok prolazim pored tog proizvoda ljudske genijalnosti na putu do plaže na kojoj surfujem, moji emocionalni razlozi bili bi blokirani pravilima koje je moja država davno potpisala i na njih se obavezala.
Daviesova definicija se može parafrazirati i kao kasapljenje (evisceration) politike pravilima ekonomije, to jest hirurško odstranjivanje svih emocionalnih razloga iz procesa donošenja političkih odluka.
Ljudi intuitivno znaju da se njihova osjećanja identiteta, mjesta, nacije i klase mogu vratiti u proces odlučivanja jedino suspenzijom postojećeg sistema – što objašnjava jačanje opozicije neoliberalizmu i sa lijevih i sa desnih pozicija.
Drugi važan faktor u emotivno motiviranom revoltu jeste promjena shvatanja radnog mjesta. Za političke nauke i ekonomiju radno mjesto više nije dio političke arene. Prije 40 godina, na svom prvom poslu u jednoj fabrici svakodnevno sam prisustvovao političkim skupovima dobro obavještenih ljudi. U odnosu na to doba primjećujem dvije bitne promjene.
Prvo, moderni menadžment zahtjeva visoki nivo performativnosti na poslu, naročito od radnika sa najmanje moći: od njih se traži da nam požele sretan put, dobar dan ili da nam prodaju toblerone kada kupujemo vodu u trafici. Drugo, za ljude sa niskim kvalifikacijama ili niskim dohotkom rad danas podrazumjeva više prinude nego što je to bio slučaj u pred-neoliberalnoj eri. Prijetnja otkazom nije samo implicitna: njome se prijeti svakoga dana. Uz to idu slučajevi maltretiranja, favoriziranja i seksualnog zlostavljanja. Na najizloženijim pozicijama, u zanimanjima kao što su vožnja taksija i kamiona, osiguranje i čišćenje, postoji neprekidna prijetnja stvarnim nasiljem. U svakodnevnom životu, na samom dnu platne ljestvice svako poznaje nekoga ko je povezan sa organiziranim kriminalom niskog intenziteta.
Sve to dovodi do jakih iako potiskivanih frustracija, koje bi se vjerovatno prelile u revolt da ljudi nisu neprekidno zabavljeni netrpeljivošću prema rasnim i vjerskim razlikama svojih sugrađana.
Prva lekcija za liberale centra, ako žele opstati, je to da im je potreban emocionalni narativ sa inspirativnom ponudom u svojoj osnovi. Ta ponuda mora biti uobličena kao ekonomska nada: nigdje nije propisan monopol radikalne ljevice na politike fiskalne ekspanzije, redistribucije, državne pomoći i stimulativnih plata. Problem je u tome što u neoliberalnim udžbenicima piše da je sve to nemoguće. „Strah od budućnosti“ na koji ukazuju kvalitativna istraživanja populacije birača koja podržava nacionalističku desnicu za mnoge od njih je racionalan. Oni su uplašeni, depresivni i gnjevni u svijetu realno nesigurnih radnih mjesta, loših uvjeta stanovanja i porasta nejednakosti.
Ako nemate dobar odgovor na pitanje „Kako moj život i život moje porodice može biti bolji?“ neće vam pomoći nikakve vještine komunikacije. Lijevi centar takođe treba donijeti važnu stratešku odluku o udruživanju ljevice protiv desnice. Rasprave o populizmu koje izbjegavaju taj izbor postale su bespredmetne.
Ako u Google ukucate riječi Sajid Javid i fašizam, vidjet ćete da on pokret Momentum kome i ja pripadam naziva „neofašističkom grupom“. Još nisam pronašao komentar Sajida Javida o neredima u Vitholu gdje je blizu 10.000 sljedbenika Tommya Robinsona, među i njima pravi sieg-heil nacisti, ciglama i flašama gađalo policiju. Krajnji je čas da se završi faza dvostrukih standarda i poricanja na lijevom centru.
Ne vjerujem da će kriza demokratskog konsenzusa na zapadu popustiti. Ona će se nastaviti kao talas koji će se prelomiti u niz nacionalnih kriza čija se koreografija već nazire: pomjeranje CDU udesno poslije Angele Merkel; duel Jean-Luc Melénchona i Marine Le Pen na sljedećim predsjedničkim izborima u Francuskoj; ubjedljivo većinska Salvinijeva vlada u Italiji; obračun nostalgičnih španskih falangista i katalonskih separatista; dalji pad Mađarske i Poljske u ruke demagoga.
U takvom okruženju, partije koje se u novoj seriji tekstova u Guardianu o „novom populizmu“ opisuju kao stranke „populističke ljevice“, trebaju preuzeti odlučniju ulogu u organizaciji otpora. Pritom treba da se bore pametno, a ne da kao Tsipras u Grčkoj trče pravo na farove dolazećeg voza. Ali iznad svega, ljevica treba da sklapa saveze – kao što su to učinili Podemos i Barcelona en Comú u Španiji.
Tako ćemo, ako se stvari pogoršaju, imati narativ nade. U Španskom građanskom ratu, u bici na Harami 1937. na „brdu samoubica“, među ljudima koji su jurišali kroz kišu metaka da spriječe Frankov ulazak u Madrid bilo je i britanskih socijalista, komunista i bivših pripadnika IRA. Memoari preživjelih boraca nam otkrivaju da su ti ljudi različitih ubjeđenja bili povezani nadom u budućnost, ponosom zbog čina otpora i vjerom da se nešto može učiniti. Aktivno promoviranje takvih uvjerenja je najjače oružje koje imamo u borbi protiv pogubnog nihilizma autoritarne desnice.
(TBT, The Guardian)