Srebrenica je
danas za mnoge grad duhova. Nekada bogata čaršija je živjela “punim
plućima”, a danas se u nju vraćaju samo rijetki. Povratnici se vraćaju pod
stare dane da umru u svojim prijeratnim domovima. Nakon njihove smrti vrata
kuća se zaključavaju. Poneko svjetlo još uvijek gori u gradu kojeg stanovnici
zovu “staračkim domom”. Tišina postaje još sablasnija kada
se spusti noć nad ovim gradom. Tada se čuje samo lavež pasa…
FOTO: Srebrenica
Srebrenica je
danas za mnoge grad duhova. Nekada bogata čaršija je živjela “punim
plućima”, a danas se u nju vraćaju samo rijetki. Povratnici se vraćaju pod
stare dane da umru u svojim prijeratnim domovima. Nakon njihove smrti vrata
kuća se zaključavaju. Poneko svjetlo još uvijek gori u gradu kojeg stanovnici
zovu “staračkim domom”. Tišina postaje još sablasnija kada
se spusti noć nad ovim gradom. Tada se čuje samo lavež pasa…
Opština
Srebrenica se prostire na oko 527 kilometara kvadratnih. Prema nekim
podacima na području opštine od 37.000 stanovnika, koliko je bilo prije
rata, danas živi oko 7.000, dok drugi kažu da je taj broj znatno manji. Postoji
veliki broj teško dostupnih mjesta pa je tokom zime u ovoj opštini i znatno
smanjen broj stanovnika. Svi pričaju o Srebrenici kao gradu u kojem je
počinjen genocid, ali malo je onih koji istinski pomažu građanima, koji unatoč
svemu, žele da žive u svom gradu. Malo je investicija i podrške za povratak i
život koji je prije više od 20 godina bio mnogo lakši i ljepši.
Želja
stanovnika je da Srebrenica bude ponos, jer, kako kažu, ona to zaslužuje.
Međutim, Srebrenica danas izgleda kao grad duhova. Nekada bogata čaršija danas
nema ni mesnicu, pekaru, butik, obućara, mjesta za omladinu…
–
Srebrenica nije mrtva –
Unatoč
svemu tome, načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković poručuje da Srebrenica
“nije mrtav, ali se može reći da je zaboravljen grad”.
“Ovdje
se život odvija i nakon 11. jula. Ako bismo da suštinski pomognemo ljudima koji
ovdje žive i nakon 11. jula onda rijetko viđam one koji su iskreni u svojim
namjerama”, priča Duraković koji smatra da je Srebrenica u žiži domaće,
ali i svjetske javnosti uglavnom tog datuma nakon čega biva zaboravljena.
Kako
kaže, oni koji žive u Srebrenici svakodnevno rade na tome da poprave način
života u ovom gradu.
“I
u ovom stanju u kojem jesmo mogu reći da u odnosu na druge opštine u istočnom
dijelu BiH, odakle su Bošnjaci uglavnom protjerani tokom rata, Srebrenica se
može pozicionirati na najbolje mjesto u smislu kako je tekao povratak”,
naglasio je Duraković.
Od
ukupnih 37.000 stanovnika, koliko je nekada živjelo na području opštine
Srebrenica, danas živi oko 7.000. Od tog broja gotovo 50 posto su Bošnjaci, a
50 posto Srbi. Stepen nezaposlenosti je visoka ponajviše zbog toga
jer je tokom rata ubijena generacija onih koji su trebali nositi društvene
procese. Majke sa djecom su ostale prepuštene same sebi. Uništena je
infrastruktura, ljudi, poslovi i sve ono što je bilo dio života. Sve je bilo na
nuli. Opština se obnavlja, ali jako sporo.
“Imamo
neki potencijal mlađih generacija koje se rađaju i koje će se rađati bez obzira
na sve otežane okolnosti”, pojašnjava načelnik Duraković.
Kako
kaže, postoji neki pokazatelji da se ide ka boljem, povećan broj djece, neka
nova zaposlenja, ali naravno da to nije dovoljno. To je samo pokazatelj da u
Srebrenici postoji kakav-takav život.
“Treba
nam nekih 500 godina da obnovimo sve kuće na području opštine”, poručuje
Duraković rekavši da je u ovoj opštini tokom agresije na BiH porušeno oko 6.000
kuća.
“Nijedna
opština u BiH nije izgubila više ljudi i infrastrukture u ratu. Sva sela su
popaljena, sve kuće su porušene, uništene sve industrijske zone”, istakao
je Duraković.
–
Otvoreno nekoliko firmi ali nedovoljno –
Na
području opštine Srebrenica posljednih godina otvoreno je nekoliko firmi, među
kojima su Prevent i Alma Ras, međutim, to svakako nije dovoljno jer je u
ovim firmama zaposleno tek nekoliko stotina ljudi. Duraković je mišljenja da bi
povratak mladih ljudi u Srebrenicu bio mnogo veći ukoliko bi imali
zaposlenje.
Na
području opštine Srebrenica postoji veliki broj sela koja su od centra udaljena
i više od 50 kilometara. Veoma teško dolaze do grada. Postoji jedna ili
nijedna autobuska linija. Posebno je teško za djecu, koje je jako malo u tim
selima. Nekada su u većini većih ruralnih područja postojale područne
škole kojih danas nema jer ne postoji dovoljan broj djece koja bi pohađala
nastavu.
Amela
Hadžić, pomoćnik direktora Prve osnovne škole Srebrenica ističe za AA da je
prije nekoliko dana završen upis za školsku 2015/2016. godinu te da je
upisano ukupno 55 prvačića za Prvu osnovnu školu, koja podrazumijeva
centralnu školu, Područnu školu Potočari i sedam područnih odjeljenja.
“Imamo
mnogo područnih odjeljenja, ali vrlo malo učenika. Kompletan taj teren pokriva
55 prvačića. Prošle godine smo imali 55 prvaka što znači da smo ove godine
dobili još jednog učenika. Posljednjih godina taj broj se povećavao za jednog
ili dva učenika što i nije veliki broj obzirom da je veliki teren”,
ispričala je Hadžić.
Podsjetila
je i na prijeratni period kada je u školskoj 1991/1992. godini škola imala
1.333 učenika, a sada 415.
“To
je velika razlika. Ono što je do sada bio problem jeste nezaposlenost roditelja
i odlazak negdje drugo. Imamo djecu srpske i bošnjačke nacionalnosti.
Funkcionišemo dobro”, poručila je Hadžić. Ova škola radi samo u
jednoj smjeni.
–
Filmovi u kinu s DVD-a –
Direktorica
Kulturnog centra Srebrenica Amila Efendić je na poziciji od 2006. godine, a
tvrdi da u ovom gradu, ipak, postoji nekakav kulturni život.
“Što
se tiče kulturnog života u Srebrenici ne možemo reći da ga nema. Ima kulturnih
događaja, u ljetnom periodu malo više”, ispričala je
Efendić. Kulturne manifestacije postoje, ali građani i nisu posebno
zainteresovani.
U
Srebrenici postoji kino sala, ali nemaju registrovano kino. Također, nemaju ni
projektor za filmsku traku nego se filmovi, kada ih bude, puštaju preko
DVD-a. Interesovanje građana zavisi od kulturnog događaja. Efendić ističe
da u Srebrenici uglavnom živi starija populacija stanovništva koja i nije
baš zainteresovana za kulturu.
Veljko
Petrović, šef Biroa za zapošljavanje Srebrenica kaže da u Srebrenici trenutno
ima 1.749 privremeno nezaposlenih lica.
“Od
ukupnog broja 1.749 privremeno nezaposlenih lica 1.224 je privremeno
nezaposlenih lica koji aktivno traže zaposlenje, a ostalih 525 se prijavilo
zbog ostvarivanja nekih drugih prava”, ispričao je Petrović. Ukupno
na području opštine Srebrenica živi 1.950 građana.
“Na
evidenciji Biroa za zapošljavanje ima 50 visokoobrazovanih osoba. Godišnje se
zaposli oko 200 ljudi. Unazad dvije-tri godine, otvaranje novih fabrika je
uticalo na smanjenje broja nezaposlenih”, dodao je Petrović.
– Moja
Srebrenica umire, u mojoj Srebrenici nema života –
Građani
Srebrenice žive zajedno, vjera im, kako kažu, nije problem. Jedini problem
stvara politika. Vesna Mustafić se 2000. godine vratila u Srebrenicu.
“Mislim
da je prije pet godina ovdje bilo daleko ljepše. Nekako je bilo puno više
ljudi. Svake godine je sve manje ljudi što je najveći problem jer gradove čine
ljudi. Srebrenica, imam osjećaj, kao da je neki starački dom u koji dolaze
ljudi da bi zadovoljili svoju dušu na kraju svog života”, ispričala je
Mustafić.
Kada
umiru stariji građani, koji su se vratili, Mustafić kaže da se kuće zatvaraju i
u njima više nikoga nema. Prema njenim riječima, jedina želja joj je bila
da Srebrenica ponovo živi, ali ta nada iz dana u dan nestaje.
“Otvaraju
se neka radna mjesta, ali sve je to tako malo. Za Srebrenicu smo odgovorni svi.
Ove godine se obilježava 20 godina od genocida u Srebrenici. Da li se svi
stidimo onoga što ćemo vidjeti? Prazan grad, nezaposlene ljude bez osnovnih
uslova za život”, poručuje Mustafić.
Ističe
da u Srebrenici nemaju ni mesnicu, pekaru, butik, obućara, kino, diskoteku za
mlade ljude…Mladi ljudi nemaju gdje izaći. Dakle, nema ništa što bi privuklo
mlade da žive u ovom gradu.
“U
mojoj ulici, koja je nekadašnje šetalište za banju Guber, a koja je bila jedna
od najljepših ulica u Srebrenici, živi jako malo ljudi. Uglavnom su to po jedna
ili dvije osobe, stare. Zaista, naveče kada pogledate i vidite ugašena svjetla,
nije lijep osjećaj”, naglašava Mustafić. Poručuje da u kući drži
sliku Srebrenice koju ona pamti…
“Ljudi
koji su preživjeli zaslužuju bolje”, dodaje Mustafić. Stanovnici
Srebrenice poručuju da su se ljudi u ovom gradu pozabavili svojim problemima,
siromaštvom…
“Moja
Srebrenica umire, ovdje nema života. U mojoj ulici su prazne 62 kuće. Ovo je
grad duhova. Narod živi veoma teško”, poručio je Srebreničanin Hakija
Meholjić.
Prema
njegovim riječima, danas u gradu Srebrenici živi oko 1.000 stanovnika. Među
stanovnicima, kako kaže Meholjić, ima mnogo gladnih. Pojašnjava da o Srebrenici
odlučuju ljudi koji ne žive u ovom gradu. Ističe da uglavnom dolaze kada su
izbori ili kada je rađen popis stanovništva, a nakon toga odlaze u mjesta gdje
žive i njih ostavljaju da se bore sa onim što su izabrali. Poručuje da
stanovnike u Srebrenici puste da odlučuju o životu u ovom gradu.
“Svaki
dan ljudi žele samo da odu. Ovo je jad i čemer. Kajem se što sam se
vratio”, naglašava Meholjić. Dodaje da prije rata nije poznavao osobu
koja u Srebrenici nije radila.
Dvadesetjednogodišnjeg
Sadika Hasanovića smo zatekli na fudbalskom igralištu Guber. U Srebrenici
je godinu dana i, kako kaže, u klubu ima i Srba i Bošnjaka.
“Omladine
ima, ali ne toliko da se ovdje zadržavaju. Idu za boljim životom. Vrijeme provodimo
treniranjem i sportom”, poručio je Hasanović. Dodao je da imaju jedan
kafić u kojem mogu da popiju kafu.
“Kod
nas je sport na prvom mjestu i kada se ovdje dođe zaboravljaju se svi problemi
i sve što se desilo”, ispričao je Hasanović.
Mile
Nikolić u Srebrenici živi cijeli svoj život.
“Život
u Srebrenici nije bio nikad gori ni crnji kao u ovih posljednjih deset godina.
Smijem garantovat životom da na cijeloj opštini ne živi više od 4.000
stanovnika”, ispričao je Nikolić. Nezaposlen je i radi, kako kaže, na
crno.
“Ne
vidim perspektivu u ovoj Srebrenici. Omladina odlazi jer nema posla”,
poručio je Nikolić.
/The
Bosnia Times, A.A./
