Kad je Fidel Castro službeno napustio predsjedničku dužnost na Kubi, najdugovječniji vladar na svijetu postao je malo poznati predsjednik Gabona Omar Bongo. Ovaj diktator vladao je od 1967. sve do svoje smrti 2009., a ‘tron’ je ostavio sinu u naslijeđe. Srećom, u odnosu na druge dinastije, poput recimo Kimova u Sjevernoj Koreji ili Asada u Siriji, obitelj Bongo daleko značajnijim od oružja smatra – novac. Omar se za svog života smatrao jednim od najbogatijih ljudi svijeta, a njegov ogroman imetak uključivao je 33 nekretnine u elitnim dijelovima Pariza i Nice te 180 milijuna dolara na američkom računu. A to su samo podaci koji su otišli u javnost jer su postali predmetom istraga…
Na vlast je došao nakon što je njegov prethodnik, Leon M'ba, prvi predsjednik Gabona u povijesti (bili su dotad francuska kolonija, jedno od četiri područja Francuske Ekvatorske Afrike) 1967. naglo umro od posljedica raka. Samo godinu dana prije M'ba je imenovao Bonga potpredsjednikom, pa je vlast preuzeo automatizmom – uz blagoslov Francuske.
U Gabonu je uveo jednostranački sistem, jedina stranka bila je njegova Gabonska demokratska partija (PDG), a izborima se nije zamarao. Prve je raspisao tek 1993., dakle nakon što je punih 26 godina držao sve poluge vlasti. Recept za njegovu političku dugovječnost uglavnom se može svesti na novac, ili, ako hoćete, korupciju.
Ipak, nije mu sve palo s neba. Za vrijeme kolonijalnog razdoblja bio je vojnik, a politički napredak mu nije bio ni malo lak s obzirom da je bio pripadnik manjinskog naroda Bateke. A da voli ići nekim svojim putem pokazuje i to da je iznenađujuće prešao na islam 1973. godine, iako muslimani čine zanemarivi udio u Gabonu. Za njega kažu da je bio jedan od umjerenijih diktatora. Izgrađivao je kult ličnosti, stjecao osobni kapital, ali režim nije čuvao preko brutalnosti vojnog ili policijskog aparata, već novcem.
Gabon obiluje naftom, a kako je riječ o maloj državi (koja danas ima 2 miliona stanovnika), zapravo imaju sve preduvjete da budu ‘afrički Dubai’. No, umjesto toga, to je zemlja koja se ubraja među one s najvećom društvenom nejednakošću. Gotovo trećina Gabonaca živi u siromaštvu, dok ‘kasta’ oko obitelji Bongo uživa u svim blagodatima.
No, ako su mu njegovi sunarodnjaci na nečemu zahvalni, i na čemu je stekao dio svoje popularnosti, to je stabilnost zemlje. Gabon je u povijesti imao samo jedan državni udar, i to prije nego što je Bongo došao na vlast. U usporedbi sa svim zemljama u okruženju, a i činjenici da unutar Gabona živi 40 različitih naroda, desetljeća izbjegavanja vojnih sukoba svakako su ogroman uspjeh. Ipak, treba reći da toj sigurnosti ‘kumuju’ ponajviše Francuzi koji su od prvog dana iskorištavali gabonsku naftu i, shodno tomu, nije im palo na pamet ondje dopustiti stvaranje ikakvog kriznog žarišta.
Odnos Gabona i Francuske nabolje dočarava Omarova izjava: “Gabon bez Francuske je kao automobil bez vozača. Francuska bez Gabona je kao auto bez goriva.”
Kad je u Gabonu bio jedini državni udar, riješili su ga Francuzi. Kad je nakon prvih izbora 1993. izbila kriza, Bongo je s opozicijom pregovarao preko Francuza. Posve je jasno koliko Francuzi vuku konce, makar i sam Bongo je znao odigrati s njima: špekulira se da je na ugovorima za eksploataciju nafte s francuskim firmama digao značajan novac koji je dijelom prosljeđivao u kampanje francuskih političara, a ‘kladio’ se na sve, od socijalista do radikalnije desnice. Među ‘spornima’ su bili i predsjednici Chirac i Sarkozy.
Na taj način je i on zadužio Francuze, pa se ne može reći da je to bio jednostrani, neravnopravan odnos, iako su pred Omarovu smrt zahladili kad je postao predmetom istrage zbog spomenutih stanova. Zbog tog je i odbio liječenje u Francuskoj te je otišao u Barcelonu.
Uglavnom, uz takvu potporu Bongo je mogao raditi gotovo sve što je poželio. Članove svoje obitelji – sina, kći, zeta – postavljao je za ministre, bacio je oko 800 miliona dolara na izgradnju predsjedničke palače, a da se ne govori o troškovima u privatne svrhe. Osim toga, uredno je mijenjao ustav, pa je sebi nakon dva mandata priskrbio i treći koji nije do kraja odradio. Ugled je, osim novcem, stjecao i na međunarodnom planu kao uvjereni pacifist, a upravo je on imao važnu ulogu u nekoliko mirovnih pregovora u Africi.
No, dok je bilježio vanjskopolitičke uspjehe, za njega i obitelj su se baš lijepili skandali. Osim kupnje stanova, otkrila se i kupnja luksuznih automobila, a jednu od najvećih afera imao je 1995. kada je talijanski modni dizajner na sudu priznao da je od Omara dobivao 600.000 dolara godišnje za ‘krojačke usluge’ koje su – osim odjela – uključivale i prostitutke. Velika prašina je podignuta i kad mu se (sad bivša) snaha pojavila u reality showu VH1 televizije u kojemu je u Kaliforniji kupovala nekretninu od 25 miliona dolara.
Inače, Omar je bio slab na žene, triput se ženio, a smatra se da je imao najmanje 30 djece, od kojih je većina vanbračna. Supruga s kojom je proveo najveći dio života nakon razvoda je postala ugledna pjevačica, a kao kuriozitet se može navesti i podatak da mu je kći ljubovala sa slavnim pjevačem Bobom Marleyem.
Ipak, kao najvažniji član obitelji prometnuo se sin Ali, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima poslije očeve smrti i nastavio dinastiju po gotovo identičnom receptu: ‘Potkupi pa vladaj’. Jedini je problem što zalihe nafte nisu vječne, a ni on, a još manje njegov otac, nisu nešto razmišljali o alternativama…
(TBT, 100posto.hr)