Islam je uvijek bio pluralistički.
Sukobi između Aiše i Alija, Mu'awiyye i Alije, i Alija i Kharijiyya nisu bili
samo intenzivani već i krvavi. Tako su sukobi između Ummayevića i Abbasija,
Mutazila i Ash'ariyya, sunita i Shija, ‘Ibadi i Alawi muslimana, a da ne
spominjem krvavo suzbijanje sufijskog ekstremizma u slučaju al-Hallaj. Te
pokušaje da se islam monolitizira rezultirali su ne samo uništavanjem velikog
intelektualnog pluralizma, oni su također, uveli muslimane u fazu dekadencije iz koje smo tek
nedavno počeli da se budimo.
Piše: Murad Hofmann
Suviše je rizično danas predviđati
budućnost, a kamoli da to učinite prije nego se osvrnete na prošlost, tj. na značajne
lekcije iz historije kako bi mogli formirati pretpostavke o budućnosti.
To je tako i stoga
evo nekoliko vrijednih značajki koje mogu biti izvedene iz islamske historije.
Prva teza:
Islamska historija uvijek je imala intelektualnu komponentu. U
Kur'anu, Allah (subhanahu wa teala) upućuje ljude da promatraju, razmišljaju, razumijevaju
i koriste racio kako bi shvatili svijet i svoju poziciju u njemu. Kur'an je samo “sveta” knjiga koja kao
takva usmjerava ljude. Samim tim od svog nastanka islam je racionalna religija
par excellence.
Druga teza:
Islam od svog samog početka
potiče i zahtijeva intelektualnu aktivnost i obuku. Islam je vjera, a ne
filozofija, a Poslanik Muhammed (Salla Allahu ‘alayhi ve sellem) je bio Poslanik,
a ne profesor teologije.
Ipak, islam traži i zahtijeva intelektualne aktivnosti. Ranije, ove aktivnosti
uglavnom su uzele oblik prikupljanja, provjere i usustavljivanje objave i
poslaničke tradicije, sunneta.
U tom kontekstu, Hasan al Basri, Malik b Anas Ibn Ishak, al-Buhari, Taberi i
ostali razvili su historiografiju, lingvistiku i sudsku praksu na do tada neviđenih
razina.
U islamskim civilizacijama Damaska, Bagdad, Lahorea, Cordobe, Sevilje, Granade,
Al-Fustae, Kairouana, i Feza, muslimani su postali čuvari grčkog intelektualnog
čuda. Nadalje, razvili su i inovirali klasičnu baštinu, ultimativno proizveli
vlastitu jedinstvenu, intelektualnu tradiciju. Evropska intelektualna eksploatacija renesanse bi bila nezamisliva
bez Ibn Sine, Ibn Rushda, Al-Birunia, al-Khawarizmia, ar-Razia, lbn al-Haythama,
Ibn Battute i Ibn Khalduna.
Bilo bi pogrešno tvrditi da ljudi poput Ibn Hanbela, el-Ash'aria, Ibn Hazma i
Ibn Tejmijje nisu bili intelektualci jer su došli na ortodoksne zaključake i
mišljenja. Ibn Hanbel je pokušao
zaštititi muslimanski nauk od grčke filozofije.
Al-Ash'ari, kroz
njegovu radikalnu kritiku epistemologije oborio je izvodljivost metafizičkih manjkavosti.
Ibn Hazm će odbiti korist kijasa i tefsira u određenim situacijama. Ibn
Tayrniyya se gnušao nad neoplatonizmom i agnosticizmom koje je našao uporište
unutar islama preko sufijskih krugova. Ipak, svi oni su dali svoju intelektualnu
analizu i došli do svojih stavova i mišljenja, čime su ovjekovječili
intelektualnu tradiciju islama.
Zapadni orijentalisti su u krivu kad
insinuiraju da je islam uvijek bio monolitan. Umjesto toga, islam je bio
pluralistički u praksi i intelektualnoj misli. Osim tevhida i konačnosti
poslanstva Muhammeda a.s., gotovo sve, uključujući i modalitete i ostala četiri
stuba vjere, bilo je otvoreno za raspravu. Unutar islamskog
pravosuđa, pola tuceta škole zakona (madhahib) se nije samo razvilo, već
također, kao u slučaju Mekke, ostvarilo intelektualni podvig kakav ne poznaje
neki drugi pravosudni sistem.
Pojam taqlid – u sebi i po sebi uopće nije iracionalan – učinio je znatnu štetu
po gušenje inovacija i izvan ‘aqaida,’ ibadeta i mu'amalata. Ipak, za vrijeme
vladavine taqlida, muslimanski svijet se nikada nije prestao razvijati
intelektualno kao na primjeru Ibn ‘Arabija, Al-Sirhindi, Shah Waliullah i
Muhammad ibn Abd al Vehhaba.
U filozofiji, intelektualne bitke su bile žestoke. To se jasno da vidjeti kada
se čita el-Gazali koji je razoran u kontextu kritike filozofije (U-Tahafut
al-Falsafiya) i jednako samouvjeren kao odgovor Ibn Rushdu (U-Tahafut
at-Tahafut). Koliko je osvježavajuće toliko je i ohrabrujuće da različitost mišljenja, kao
što je naš Poslanik Muhamed a.s. sugerirao, može biti blagoslov. Nije na odmet
reći, da je Ibn Rushd živ i da piše danas, neki suvremeni muslimanski fanatici vjerojatno
bi ugušili njegove stavove u ime Allaha.
Treća teza:
Nedostatak pluralizma znači
dekadenciju. Islam je uvijek bio pluralistički. Sukobi između Aiše i Alije,
Mu'awiyya i’ Alija, i ‘Alija i Kharijiyya nisu bili samo intenzivani već i krvavi.
Tako su sukobi između ‘Ummayevića i Abbasija, Mutazila i Ash'ariyya, sunita i
Shija, ‘Ibadi i Alawi muslimana, a da ne spominjem krvavo suzbijanje sufijskog ekstremizma
u slučaju al-Hallaj. Ti pokušaji da se islam monolitizira rezultirali su ne
samo uništavanjem velikog intelektualnog pluralizma, oni su također, uveli muslimane
u fazu dekadencije iz koje smo tek nedavno počeli da se budimo.
Muslimanska dekadencija, također, rezultat je i drugih uzroka, uključujući i kulturnih
razaranja koja su izazvana mongolskom najezdom i katoličkom inkvizicijom u
Španjolskoj. Politička i ekonomska nesigurnost dovela je muslimane u
intelektualno podzemlje. Religija je privatizirana, popularizirana te je tako
postala rigidna čak i za neke marginalne detalje. Na taj način, islam je uspio
preživjeti i zapadnu i sovjetsku kolonijalizaciju. To je dobra vijest. Loša
vijest je, međutim, da je u ovom obrambenom modusu islam postao politički
irelevantan i gotovo talmudski u svojoj nad-legalizaciji. U tom procesu,
sufizam, previše se degenerirao u folklorni prizvuk vrste islama čija je
izvorna duhovnost postala samo ritualna.
Drugi faktor Islamske dekadencije bio politički progon. Despotizam, i
potiskivanje vjerskih kritika od strane despotskih vladara, postao je i ostao
pravilo u islamskom svijetu. Razvijajući svoju administrativu krivičnim zakonom
(na ta'zir), vladari emanicipiraju, ne samo svoju ‘ulemu već i sam shari'at. Cenzure su se
pretvorile u ovisnost sve do perioda 20. vijeka, gdje je ulema odbaćena od
strane mladih islamskih pokreta.
To su dešavanja prošlosti a šta je sadašnjost?
Po prvi put u historiji, suvremeni svijet je kulturno bio koloniziran od strane
jedne civilizacije, Zapada. Ovaj proces je u toku kasne renesanse, pronašao
svoje intelektualne potpore u europskom prosvjetiteljstvu, također je poznat i Projekat
modernosti. Nakon puštenih korijena u Europi i njegovog održavanja u Americi, Zapadna
misao, tehnologije, proizvodi i običaji dominiraju svijetom. Svijet je došao do
toga da koristi jedan jezik, engleski. Niti je grčki, latinski, niti arapski
ikada došao blizu ovog pothvata.
Oduvijek su se superiorne civilizacije širile i to nije posve neobično, osim u svome
opsegu. Što je neobično, razorno je zapravo da je zapadna ideologija, prva
ideologija koja se temelji prvenstveno na ateističkim pretpostavkama i kao
takva postala je globalno prihvaćena kao dobra. Kantova kritika metafizike i
njegova demontaža dokaza postojanja Boga, Marxovo klevetanje religije kao
“opijata za narod”, i nemilosrdnog socijaldemokratskog darvinizma, propagiranog
Nietzschea su sada zajednička valuta, kao što je dokazano pojavama kao što su: katastrofalni
Prvi svjetski rat, pojava Staljinizma, holokausta, Drugog svjetskog rata,
maoizma, i etničkog čišćenja.
Međutim, moderna scena također je okarakterisana prisustvom post-Newtonove
fizike, najavom Planka, Ajnštajna, Hahna i Heisenberga, nove matematike, nove mikrobiologije
i medicine, te nove komunikacijske tehnologije.
To je sadašnjost, međutim, šta je budućnost islama u 21-om vijeku?
Prva pretpostavka:
S obzirom na komunikacijsku revoluciju, islam je uvijek imao tendenciju da bude univerzalan i postat
će univerzalan.
Druga pretpostavka:
Engleski jezik će postati glavni jezik za islamsku da'wu.
Treća pretpostavka:
Muslimanski stipendisti će se kretati prema zapadu. Naučnici uvijek traže
okruženja koja pogoduju njihovom istraživanju, i to daje ogromnu prednost na
mjestima gdje je akademska sloboda zagarantovana i gdje se ne progone zbog
objavljivanja nepoželjnih pogleda. Tu je već bio egzodus kvalificiranih
muslimanskih naučnika u Europi, SAD-u i Kanadi. Godine 1999, prvi dobitnik
Nobelove nagrade iz prirodnih nauka je suniji muslimanu. odnosno dobio ju je
egipatski radnik u Njemačkoj i SAD-u
Četvrta pretpostavka:
Pravi intelektualci će postati
sve važniji i traženiji. U prošlosti, podmitljivost neke uleme i njihov brak s
vladama doveo je do pojave laika reformatora. Al-Afgani, Hassan al-Banna,
Sejjid Kutb, Muhammed Asad, Allama Iqbal Mohammad, Abul-Ala Maududi, Abbas
Madani i ostali čelnici islamskih pokreta nisu bili proizvodi tradicionalnog
Alim treninga. Ovaj trend je dužan da raste, vraćajući islamu ideal religije oslobađajući
ga iz sakramentalnog klerizma i
institucionaliziranih “crkvi”.
Peta pretpostavka:
Muslimani će proizvesti “zapadnjake.” U vrijeme Poslanika Muhameda
a.s. muslimani su imali pristup Židovima i kršćanima, i znanju o drugim
monoteističkim religijama. Kasnije se to promijenilo, i zapad i Orijent su se razvijali
odvojeno. Kršćanski orijentalisti, još od vremena Ivana iz Damaska, počeli su
ogovarati islam. Muslimanima su nedostajali kršćanski stručnjaci sve do 20. vijeka kada su kršćani počeli da
prelaze u islam i to u velikom broju.
Šesta pretpostavka:
Muslimani će rješavati problem
sunneta. Muslimani očito nemaju problem s Kur'anom, ali oni imaju problem sa sunnetom.
Goldziher, Margoliuth i Schacht nisu samouvjereni niti u potpunosti skeptični,
ali oni su, također, ne u potpunosti, u pravu tvrdeći da su dijelovi nekih tijela
hadisa upitni. Dr. Fazlur Rahman, u svojoj knjizi Islamska metodologija u
historiji, identificira glavni uzrok i to kako je istaknuo da još od vremena Šafi'ije,
muslimani su osjetili dužnosti projiciranja
cijelog života sunneta u skladu s vremenom poslanika. Opremljeni novim metodologijama
za historijske kritike, uključujući i kompjutersku bazu lingvističke analize u 21.
vijeku muslimanski intelektualci trebali bi biti u mogućnosti uspostaviti
maksimalnu autentičnost za većinu sunneta.
Sedma pretpostavka:
Ako se upozna izazov suneta muslimanski intelektualci će razviti uvjerljive modele,
one koje uključuju ljudska i ženska prava, za islamske države i ekonomiju.
Budući da je poslanik Muhammed a.s. diktirao Ustavom Medine, muslimani će morati
napraviti dodatni intelektualni napor da
se nose s problemima država i vlada. Al-Mawardi i Nizam al-Mulk su slučajevi za
ovaj primjer. Današnji intelektualci se suočavaju s drugačijim izazovom. Oni
moraju razvijati, od nule, teorijske osnove islamske “demokracije”,
tj. državu koja je ni teokratska u šijskom smislu, ni monarhija, ili zajednica
bez šerijata. Oni se moraju uhvatiti u koštac s izazovom integracije
zapadnih pojmova ljudskih prava u okviru islamskog
zakonodavstva. Dio tog izazova uključuje obnovu ženskih prava diljem svijeta i
reinterpretacije Kur'anskih ajeta 04:03,
04:34, i 2:228.
Osma pretpostavka:
Muslimanski intelektualci će razviti
priručnike za muslimane koji žive u
nemuslimanskim zemljama (dhimmi) .
Prisutnost milijuna muslimana u nemuslimanskim zemljama je novi problem u
islamskoj historiji. Samo Indija, pod britanskom vlašću je doživjela problem
ovakve vrste. Muslimani moraju znati kako da se ponašaju prema nemuslimanskim
zakonima, posebno na pitanjima braka, razvoda, nasljedstva, pokopa halal klanja
i kamate. Trebamo ništa više do mezheb za dhimmi muslimane.
Deveta pretpostavka:
Zapadni intelektualni muslimani
će razviti nove načine da'we. Za 200 godina, muslimanski svijet je doživio
vojne, industrijske i komercijalne posljedice doba razuma, bez razumijevanja zapadnog
racionalizma, scijentizma, i progresivnosti. Danas, zbog kolonijalnog
obrazovanja i muslimanske imigracije na Zapad, imamo veći broj muslimanskih
intelektualaca, koji mogu razumjeti zapadnu ideologiju na svom terenu, a po
vlastitim pravilima. Ovi intelektualci su opremljeni da rastave temeljne
zablude prosvjetiteljskog racionalizma i svoje nad-povjerenje u racionalnost,
zrelost i neovisnost čovjeka. Drugim riječima, kroz razumijevanje zapadne
ideologije, oni mogu vratiti ponovno “suverenom” čovjeku vjeru u Boga
u punom skladu s temeljnim pretpostavkama moderne filozofije i nauke.
Muslimanski intelektualci moraju početi od Dekartesa, Kanta, Hume i Comte, ali
izbjegavajti odlazak Marxu, Darwinu, Freudu i Nietzscheu. Njihov zadatak je da
uzdižu vjeru ističući iracionalnosti ateizma; ambivalentnost agnosticizma, a
vjerojatnost i vjerodostojnost postojanja Boga, odnosno racionalnost vjere.
Deseta pretpostavka:
Muslimanski intelektualci će se
prestati ponašati apologetično. Ta potreba da se ne ponašaju apologetično će zauzvrat
proizvesti, muslimanske intelektualace koji su uporni i proaktivni, umjesto da
budu ispričivi i jalovi.
Jedanaesta pretpostavka:
Muslimanski intelektualci
moraju biti intelektualci. Muslimanski intelektualci imaju veoma posebnu ulogu,
ali to ne znači da svi moramo postati aktivisti. Naprotiv! To će biti veliki
doprinos prema širenju islama ako je muslimanski intelektualac ništa više nego
tiho pokazao da može biti uspješan akademski i istovremeno uvjeren i treniran musliman.
Važnost toga svjedoče zajedničke reakcije koje ja i drugi muslimani dobivamo:
“Kako može jedan od nas, očito dobro obrazovan, ne glup, odlučiti se za
vjeru!”
Dvanaesta Pretpostavka:
Islam će postati dominantna religija u 21. vijeku. Ako je mojih prvih jedanaest
pretpostavki tačno, moja konačna pretpostavka je da je Allah spreman,
zahvaljujući utjecaju muslimanskih intelektualaca uzdignuti islam i islam može
postati dominantna religija u 21. vijeku, barem u Sjevernoj Americi i
dijelovima Europe, s ogromnim posljedicama za ostatak svijeta.
/S engleskog preveo S.G., The
Bosnia Times/
