Publika Narodnog pozorišta Sarajevo je gromoglasnim aplauzom i stojećim ovacijama ispratila premijerno izvođenje drame “Gazi Husrev –beže ili Bukagije” koju je prema tekstu Džemaludina Latića režirala Tanja Miletić – Oručević, izvjestili su mediji.
Adaptaciju Latićevog teksta radio je Hasan Džafić koji potpisuje i dramaturgiju predstave, a postavkom ove drame Narodno pozorište Sarajevo još jednom je pokazalo da podržava domaće dramsko stvaralaštvo.
Gazi Husrev-bega je utjelovio mladi glumac Aldin Omerović, a osim njega uloge su ostvarili Emir Fejzić, Vedran Đekić, Merima Lepić-Redžepović, Ejla Bavčić-Tarakčija, Ermin Sijamija, Helena Vuković/Mona Muratović, Mehmed Porča, Aleksandar Seksan, Damir Kustura, Hasija Borić – Stojić, Riad Ljutović, Alen Muratović, Nerman Mahmutović i Davor Sabo.
Autorica scenografije je Sabina Trnka, autorica kostimografije Lejla Hodžić, autor muzike Atilla Aksoy.
Tim povodom objavljujemo predgovor koji je za Latićevu dramu “Gazi Husrev –beže ili Bukagije”napisao akademik Ferid Muhić.
„Koliko god se na prvi pogled činila neobična, ipak je sasvim nesumnjiva činjenica da su mnoge najbolje drame u historiji svjetske književnosti napisali pjesnici. Kada se bolje razmisli, postaje jasno ne samo zašto je to tako, nego da je, zapravo, samo tako i moglo biti i da će velike drame i tragedije, dok god se budu pisale, pisati pjesnici! Jer pjesnički jezik je od samog početka ljudske povijesti bio sveti jezik! Pjesmom su se ljudi obraćali Bogu, kroz pjesmu su im kazivala proročišta kobne ili radosne poruke iz budućnosti! Kolektivna svijest prvih ljudskih društava kondenzirala se u velikim spjevovima. Ramajana, Mahbharata, Gilgameš, Ilijada, Odiseja… produžavaju tradiciju drevnih plemenskih pjesama koje su se u najvažnijim trenucima pjevale i govorile, brujale istiha a moćno kao more koje mrmlja, od Sibira do Sumatre, i od Aljaske do Ognjene Zemlje, prenoseći sjećanja i čuvajući identitet tih zajednica, tog ljudskog busenja trave nemoćnog i prepuštenog da se povija pod udarima vihora vremena koji lomi stoljetna stabla i briše tragove hiljadu bivola! Jeste: busenja trave, ali trave koja misli, da parafraziramo onu riječ Blez Paskala (Blaise Pascal)! Prvi filozofi pisali su pjesničke traktate! Tragično osjećanje života ujedno je i konstanta ljudskog života i izbor pjesme i poezije! U klasičnoj antičkoj književnosti najbolje tragedije su napisali sve sami pjesnici: Sofokle, Euripid, Eshil; u engleskoj književnosti učinio je to pjesnik Vilijam Šekspir; u makedonskoj – najbolju dramsku tragediju napisao je pjesnik Blagoja Risteski Platnar. Da će tako biti i u književnosti na bosanskome jeziku moglo se s razlogom očekivati onog trenutka u kom je pjesniku Džemaludinu Latiću zatreperilo srce i osušilo se grlo od uzbuđenja pri pomisli da napiše tragediju u kojoj će opjevati sudbinu Gazi Husrev- bega!
Moglo se znati, jer je njegov prethodno objavljeni opus bio pokriće u zlatu pjesničke riječi, u toj najtraženijoj valuti u svijetu drame, posebno kada je riječ o tragedijama.
Riječ-dvije o likovima
Gazi Husrev, valija bosanski, beglerbeg
Ivan (Murat) Tardić, alajbeg bosanske vojske
fra Juraj Tardić, kanonik šibenički, brat Ivanov
Ševki, pjesnik i Husrev-begov divānkjātib
Neslišāh, Husrev-begova sestra
Omer-beg Džennetić, muž joj
Diša Džennetić, sestra Omer-begova šejh Lutfullāh
Petar Kružić, komandant hrvatske i dalmatinske vojske
Nikola Thurn, komandant vojske austrijskoga kralja Ferdinanda
Luka Ankonitanus, komandant vojske pape Pavla III.
Petar Bunić šjor Leonardo Đorđić poklisari Dubrovačke Republike
šjor Marin Zadro Jahja, hercegovački sandžakbeg Bali, zvornički sandžakbeg
zavjerenici, Pašan-beg, čeribaša Hodidjeda Sevda, Husrev-begova žena
Već smo podvukli: pjesnik je najpozvaniji da napiše dobar dramski tekst, posebno, pak, književno vrijednu tragediju – zato što pjesnik razumijeva, često neposredno – intuitivno! – ljudske odnose i što je, po naravi svoga talenta, odličan psiholog. Ova veza postaje očigledna ako se podsjetimo da svaku dramu čine likovi ljudi koji u drami učestvuju, da su ljudski odnosi (dakle, odnosi ovih likova) jedini medij u kom se odvija svaka drama, da teksturu tih odnosa čine karakteri likova – nosilaca dramskog djelovanja, i da, konačno, dinamika dramskog raspleta uvijek proizlazi iz psiholoških premisa koje definišu te likove. Pjesnik je, da ponovimo i treći put, po naravi svoga talenta – psiholog. I psiholog je, doduše, po naravi svoje profesije – psiholog, s tom razlikom što pjesnik jeste psiholog, dok psiholog nije – pjesnik.
Centralni lik ove tragedije je Gazi Husrev – beže. Kao u rijetko kojoj drugoj drami, on je uistinu centar, središte, istovremeno i vrh u koga udaraju gromovi i koga cijepaju munje, i spasonosni oblak iz kog se spušta kiša, fokus koji sabire i zrači kreativnu i pozitivnu energiju cijele drame i meta u koju nišani sva mržnja, jal i čemer sabrani u ovoj tragediji. Ova uzvišena pozicija naslovnog lika, ovaj status koji nadmašuje svaki drugi lik i, zapravo, sve druge likove sabrane zajedno, majstorstvom pjesnika, veoma suptilno, a ipak eksplicitno je naglašen epskom formom: beže! Kada pjesnik umjesto uobičajene forme Gazi Husrev – beg, upotrijebi formu Gazi Husrev – beže, on time naglašava kraljevski, arhontski, plemićki status upravo ovog lika, i ni jednog drugog. I austrijski car je samo Car, i mletački dužd je samo Dužd, i svi ostali begovi (da na age ne trošimo riječi!) samo su begovi, ali ni jedan od njih nije ni Care, ni Beže. Ko je u stvarnosti bio Gazi Husrev – beže!?
Historijski Gazi Husrev – beg i naslovni lik tragedije Gazi Husrev – beže u osnovi se veoma malo razlikuju, i to prije svega u nekoliko hronoloških detalja. Historijski junak rođen je u gradu Serezu, u današnjoj Grčkoj, Trakiji, u to vrijeme zvanoj Rumelija, 1480. godine. Babo mu je bio Ferhat-beg, rodom iz okoline Trebinja, a majka Seldžuka, kći sultana Bajazita II. Otac Ferhat-beg poginuo je mlad, junački, u bici kod Adane, 1485. godine. Ostavio je iza sebe dvoje sitne djece: sina, tada petogodišnjeg Husrev – bega, i dvije godine mlađu kćer Neslišah. Gazi Husrev – beg je najprije bio namjesnik Smederevskog sandžaka, a 15. septembra 1521. imenovan je za namjesnika Bosne. Ovu dužnost je obavljao tri puta: 1521.-1525.; 1526.-1534. i 1536.-1541., tako da je ukupno trećinu života proveo na tom položaju, u Bosni. Istinski mecena i ktitor Sarajeva, u ovom gradu je izgradio gotovo kompletnu urbanu infrastrukturu i veliki broj građevina i javnih objekata pretvorivši tako Sarajevo u jedan od najljepših gradova centralne i južne Evrope. Iza sebe je ostavio mnoge zadužbine, vakufe, od kojih je i danas sačuvana i najpoznatija Gazi Husrev – begova džamija, poznata kratko kao Begova džamija. Izuzetno uspješan vojnik, imao je samo jedan neuspještan pohod – na tvrđavu Jajce, 1525. godine, ali je već slijedeće, 1526. godine ovaj neuspjeh pretvorio u uspjeh osvajanjem grada i tvrđave Jajca. Tvrđavu Klis, koja je, uz Sarajeva, drugo mjesto radnje u ovoj tragediji, također je uspješno osvojio 1537. godine, zajedno sa svojim prijateljem Murat – begom Tardićem, koga je odmah zatim imenovao za prvog sanžakbega Klisa. Njihovo prijateljstvo, dostojno opjevano u ovoj tragediji, počelo je u ranoj mladosti, znatno prije nego što je Ivan Tardić prihvatio islam i postao Murat – beg, a trajalo je cijelog života, pa je i turbe Murat -bega (preselio na Ahiret 1545., u Požegi, kao sandžakbeg Požege), blizu turbeta Gazi Husrev – bega, u istočnom dijelu dvorišta Gazi Husrev –begove džamije. Sudbina ih je ujedinila i u tome što ni jedan ni drugi nisu iza sebe ostavili potomstvo. Poginuo je u Crnoj Gori, u borbi sa Kučima, 1841. godine, u 62. godini života.
Gazi Husrev – beže, glavni junak Latićeve tragedije, u svim najvažnijim činjenicama je vjerna replika svog historijskog dvojnika. I njegov babo i njegova mati, njegova sestra i njegova hanuma, i njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji – isti su kao i historijske ličnosti. Samo je život pjesnikovog Gazi Husrev – bega kraći! Gotovo za punih 20 godina, ili za cijelu trećinu života svoga historijskog dvojnika! Isto tako, Latić nije dopustio svome Gazi Husrev – begu da pogine, da ga neko drugi ubije! Pravom čovjeku je dosta njegovih jada pa mu je zato pjesnik Latić odredio da umre od ljubavi za voljenom, od čežnje za onom koju mu nije bilo dato da voli, od brige za Bosnom i sa imenom Sarajeva na svojim usnama!
Iako je lik Gazi Husrev – bega promovirao u status i istinskog spiritus movensa – pokretača svih događanja, žiže i krajnjeg cilja namjera svih ostalih aktera – Latić je na originalan, rekli bismo i jedinstven način kreirao interakciju svih likova ove tragedije. Kao što se iz načina na koji su u najavi grupisani može vidjeti, ostale likove je uzajamno povezao tako što je formirao pet psiholoških cjelina, pet motivacijski samostalnih krugova i dinamičkih faktora. Njihovo međusobno djelovanje gradi cjelinu dramskoga kosmosa. Sevda je dramatično naglašena kao centralni lik koji živi sudbinu prividne marginalnosti, socijalne moći i lične nemoći, ljubavi koja prima, a ne može uzvratiti onako kako je jedino dostojno takve ljubavi. Ali upravo njena najveća briga, što nejma djece, ujedno je i najveća briga Gazi Husrev – bega, koji Sevdu voli ne zbog djece (jer to je u Božijim rukama!) nego zbog nje i njene dobrote i ljepote, što ovaj lik suštinski stavlja u samo središte zbivanja.
Po linijama koje spajaju i sukobavljaju ove cjeline, plete se suptilna, često samo kroz aluzije najavljena, kao šum lišća ili treptaj letirovih krila, aura magnetizma koji aktere ove drame povezuje i privlači, kao što se ocrtavaju i konture grebena po kojima se oni sukobavljavaju i kao što se slute bezdani koji ih razdvajaju. Ali, čak i unutar ovih krugova, ubrzo se naziru divergentne težnje i strastveni konflikti voženi iz dubine duše. Prisnost uzajamne posvećenosti i predanosti Gazi Husreva i bezuvjetno povjerenje i prijateljstvo koje postoji između njega i Ivana (Murata) Tardića, kao i bratska ljubav između Ivana i Juraja, plamte šarom duhovne sukobljenosti odlukom Ivana da prihvati islam. I Ševki, pjesnik, koliko god volio Husrev – bega, i koliko god bio siguran u njegovu apsolutnu prijateljsku podršku, od samog početka drame zna da će se Gazi Husrev jednom morati odreći njega, iako se on nikada neće odreći Husrev-bega! I među četiri lika koji čine drugi krug, uprkos prividnog jedinstva cilja koji ih sjedinjuje, postoje snažna divergentna strujanja koja će na kraju dovesti do žešće eksplozije uzajamne mržnje i gnjeva nego što će ih osjećati članovi onoga kruga prema kome su njihovi dijabolični planovi bili usmjereni. Ista ova unutrašnja protivrječnost motiva i karaktera odlikuje praktično sve likove i sve dinamičke krugove ove moćne drame!
U sklopu analize likova, treba reći da je Latić posebnu pažnju posvetio ženskim likovima. Time je vrlo uvjerljivo demantovao i danas raširenu zabludu o potčinjenosti žene i njenoj društvenoj marginalnosti u Bosni, kao prototipu evropskog islamskog društva. Na osnovu mnogih činjenica, pa i na osnovu niza klasičnih dramskih tekstova kršćanskih/hrišćanskih evropskih društava (lik Nore u istoimenoj drami Henrika Ibzena je u ovom pogledu perfektan primjer – locus classicus), istina je upravo suprotna: potčinjenost žene, njena zapostavljenost, a iznad svega potcjenjivanje njenog ljudskog integriteta i prijezir prema intelektualnim sposobnostima žene veoma je česta tema u književnosti kršćanskog dijela evropske kulture. Tako u Lesingovoj drami Emilja Galotti, grofica Orsina oštrom, gorkom i autoironičnom replikom ocrtava vladajući stav totalne degradacije žene u tom društvu:
“Pa da, sasvim normalno! Kako bi čovjek, dakle muškarac, i mogao da voli nešto koje, njemu uzinat, hoće još i da misli!? Žena koja misli isto je toliko odvratna kao i muškarac koji se šminka! Žena treba da se smije, stalno da se smije i da se trudi da održava dobro raspoloženje strogog gospodara svijeta!“
Uporedimo li ovo sa replikom kojom Gazi Husrev – beže smiruje svoju suprugu Sevdu, vidjet ćemo svu dubinu spomenute raširene zablude o potčinjenom statusu i zapostavljenosti žene u islamskom društvu u Bosni:
“Tako je, kadifice moja! Kako sam slijep kod očiju: kako ne vidim koliko mi je blagodati Allah u tebi dao?! Takvi smo: nepravedni prema onima koji nas najviše vole, koji su nam najbliži i najvjerniji! („Kako vi malo zahvaljujete!“).
U ovom kontekstu treba istaći da je Latić brilijantno prikazao personalni integritet, psihološku složenost i amplitudu emocija sve tri ženska lika: Neslišah, udate za Omer – bega, Diše Džennetić, Omer – begove sestre, i Sevde, supruge Gazi Husrev – bega. Majstorstvo Latića pretočeno je u sve likove i prisutno je u svakom, makar i najmanjem detalju ovog teksta, što ukazuje ne samo na temeljitost u pristupu nego i na autentičnost njegovog književnog talenta. Tako je, npr., neiskrenost i dvolična strategija predstavnika Dubrovačke Republike koja se podjednako odnosi i prema Gazi Husrev – begu kao i prema hrvatskoj, i prema austrijskoj, i prema papinskoj strani u predstojećem ratu, majstorski potencirana jednom jedinom replikom u prefinjenoj aluziji!
Poetika tragedije – Latićev književni postupak
Poznavanje klasične matrice tragedije u dramskoj književnosti, koju je Aristotel obradio u djelu Poetika, dobilo je svoju besprijekornu epitomizaciju u ovoj Latićevoj drami. U savršeno realizovanom skladu sa Aristotelovim modelom poetike tragedije, a opet ni za trenutak ne svodeći je na puku ilustraciju teorijske konstrukcije, sve u ovoj Latićevoj tragediji vodi prema tragičnom ishodu – jasnom, uvjerljivo motivisanom, a neumitnom nužnošću, i pri tome je očito da u sklopu dramskog djelovanja nijedan lik ne može niti izmijeniti svoju sudbinu, niti izbjeći svoj usud. Nivo na kom je Džemaludin Latić pretočio ovaj teorijski model u suvereno književno umjetničko djelo obavezuje na detaljniju razradu i analizu makar njegovih osnovnih književnih postupaka.
Tragedija prikazana u ovom Latićevom djelu nije samo tragedija kao dramski žanr, nego je i tragedija kao drama života koja se zbiva kroz iskustvo i svijest čovjeka koji je okrenuo leđa Bogu, svom narodu ili vlastitom identitetu. Veličina tragičnoga mora imati odgovarajuću formu kroz koju će se izraziti, a to može biti samo pjesnički jezik najvišeg ranga; transpozicija tragičnoga u vrijedno književno djelo mora uključiti naglašen moralni kontekst i snažne karaktere svojih likova, koji će im dovoljno uvjerljivo omogućiti da djeluju beskrupulozno na ostvarenju svojih ciljeva. Svi ovi faktori u nezaustavljivoj sinergiji pokreću tragični tok događanja, onaj kobni vrtlog nazvan hamartia, kroz koji će se na kraju ispuniti tragična sudbina.
Džemaludin Latić vodi tok i riječi i misli i postupaka svih svojih junaka tako da se oni sjedinjuju u bujicu koja sve likove i zbivanja vodi pravo u vir neumitne tragedije – hamartije, a da pri tome ni na jednome mjestu i ni u jednom dramskom postupku nije vidljiva njegova intervencija. S druge strane, zahtjev za suverenim autentičnim pjesničkim jezikom, koji je imanentni imperativ svakog djela iz žanra tragedije vrijednog spomena, Latić realizuje maestralno i gotovo bez premca u cijeloj književnosti na jezicima Balkana.
Analiza drame
Već odavno na scenama u svijetu i Evropi, pa tako i u Bosni, nema snažnih dramskih tekstova koji tretiraju neku ozbiljnu društvenu ili historijsku temu! Duhovni kolonijalizam, prikriven velom tehničke i opsjenjujuće scenografske superiornosti, nametnuo je drame bez stvarne drame, djelovanje bez akcije, pri čemu je tekst marginalni dodatak sveden na grubu dosjetku, psovku ili banalne verizme. Evo najzad teksta koji donosi promjenu! Suveren u svom talentu, u izboru svoje inspiracije kraljevski ravnodušan prema epigonskim imperativima dana, Džemaludin Latić je napisao jedan od najboljih dramskih tekstova na jezicima Balkana.
Duboki su uvidi sabrani u ovoj drami, snažne emocije i krupne teme. Jeste, drama je o čovjeku, ali čovjeku posebnoga kova, velike misije i još većih planova. Gazi Husrev – beže jeste lik inspirisan svojim historijskim prethodnikom. I jeste ovo drama o onom vremenu, o onom Sarajevu, i o onoj Bosni. I isto tako, jeste ova drama o ovom vremenu, o ovom Sarajevu i o ovoj Bosni, jer su mnoge paralele očite, i mnoge aluzije su, koliko god implicitne, nedvosmislene i jasno upućene na prepoznatljive adrese! Ali ovo je i drama u kojoj su i Gazi Husrev – beže, i svi ostali likovi, i sva zbivanja, i samo Sarajevo i cijela Bosna, samo alegorija! Mjesto, vrijeme i i likovi svake ljudske drame variraju kroz historiju. Ali je radnja, siže te univerzalne i perenijalne, dakle opće i vječne ljudske drame, u biti ista! Suština svake drame jeste sabrana u žiži izazova koji se izražava kroz tri pitanja: kako sebe uzvisiti u čovjeka; kako u sebi odbraniti i održati živog čovjeka; kako pomoći najbližima da postanu i ostanu ljudi!? Treba li uopće podsjećati šta znači biti čovjek i koliko je teško opravdati puno značenje ovog pojma koji tako olahko i neopravdano pripisujemo cijelom svom rodu. Jeste, čovjek je rodovski pojam, ali je velika greška vjerovati da se ovaj pojam odnosi na sve pripadnike roda!
Drama Gazi Husrev – bega je drama čovjeka koji jeste čovjek i koji je sebi jasno postavio ta sve tri bitna pitanja, onako kako ta pitanja sebi postavljaju ljudi od početka svijeta do danas! On traži istinu i zato zna osnovno pravilo: Vjeruj onima koji istinu traže! Sumnjaj u one koji tvrde da su je našli mimo Božije istine! Gazi Husrev – beže je prisutan i danas u svakom umnom čovjeku koji teži najvišim vrijednostima i traži od sebe i drugih poštovanje moralne odgovornosti. Njegovi ideali su ideali svakog čovjeka prožetog osjećanjem svetosti ljudskog postojanja i čovjeka kao bića, osjećanjem koje neopozivo i apsolutno obavezuje na davanje onog najboljeg u sebi u svakoj prilici, kao i očekivanje od drugih da od sebe daju ono što je u njima najbolje! I kao što je sudbina Gazi Husrev – bega tragična, tragična je i sudbina svakog onoga ko danas s njim dijeli ista maksimalistička etička očekivanja i postavlja iste visoke moralne zahtjeve. Jer, isto kao i u vrijeme Gazi Husrev – bega, kako prije njega, tako i danas, pola milenijuma poslije njega, malo je onih koji uopće vide ove moralne niše svjetlosti, što bi rekao Al-Gazali. Tako je to u životu! Ružno zapazimo odmah; da vidimo ono lijepo, treba nam znatno više vremena! Zato i ne znamo da između trave i kosača koji tu travu kosi, zapravo i nema razlike, odnosno, da je ta razlika samo temporalna, privremena, i utoliko, u punom smislu te riječi – prividna! – jer i onaj koji je danas kosač, sutra će biti trava!
Ovaj Gazi Husrev – beže koga je u ovoj tragediji opjevao Džemaludin Latić zna da postoje i da su oduvijek postojali neki lijekovi koji su gori od bolesti. Lijek od kukavičluka je sakriti se. Lijek od želje da se živi časno, smjelo, da se teži velikim idealim, velikoj ljubavi, velikom prijateljstvu, jeste da se čovjek okane ćorava posla i da se zavuče u svoju mračnu i smrdljivu pećinu – ono mjesto koje Frensis Bejkn (Francis Bacon) s pravom naziva Idola specus – Idol pećine. Tamo gdje za pravog čovjeka života nema niti može biti! I zaista, za čuditi se je kako je moguće da, i pokraj toga što ni jedan čovjek ne može živjeti u mraku, nevjerovatno mnogo ljudi mogu cijeli život da prežive u istom, takvom mraku!? Ali, to je zato što oni ne vide da život nikako nije isto što i puko preživljavanje! Koliko ovu razliku dobro razumije i jasno vidi Gazi Husrev – beže sjajno ilustrira (i doslovno: osvjetljava!) sekvenca slijedeće žestoke i opore rasprave:
JAHJA-BEG: I nakon još tri hiljade, i trideset hiljada, i tristo hiljada ubijenih muslimana!? Od Bosne ćeš sačiniti zemlju staraca, bogalja i hudovica! Zaustavi se, bolan! Ne srljaj dalje! HUSREV-BEG: A sa vama bi nestalo i islama i muslimana i Bosne!
Ali kad padnu magle na brdovitu zemlju, a Bosna je taman takva zemlja, samo oni s vrhova vide jedan drugog; oni koji su ostali u dolini, prekritoj maglom, ne vide ni sebe, ni vrhove, ni prst pred nosom, ni nebo iznad sebe! I kad se ove magle raziđu, opet mnogi ostanu u svojim maglama i pećinama, zazirući i od svjetla sunca i od svjetla uma. Bojeći se visina, ostat će u tim svojim maglama i neće moći vidjeti ono što im autor ove izuzetno snažne, lirske i metafizičke priče o ljudskom traženju najvišeg dobra i sreće, sa svog vrha, vjerno i lijepo, ali ponajviše: jasno i razgovijetno (clare et distincte) – dakle istinito – poručuje!
Ovdje mećem ruku na usta svoja! Jer svijet je najzad pao u ruke čovjekove. Teško tebi, svijete! Džemaludin Latić ovo dobro zna: iako u prologu najljepšom željom pozdravlja svoje čitatelje, kako to već svakom početku dolikuje, naime da ih sudbina poštedi bolesti mržnje i da ih bolešću ljubavi daruje! – ipak, na samom kraju tragedije, isti pjesnik riječima zebnje i slutnjom velike kobi potresa iste te čitatelje:
Više je mojih suza, Božiji rahmete!
Jedne teku zbog ovog velikog rastanka,
a druge zbog noći koja te čeka, o, Pleme Boseno,
zbog noći i bez Miseca i bez zvizda
u strašnim godinama i stoljećima koji će tek doći!
Ove riječi na smrtnom odru Gazi Husrev – bega govori Ševki, pjesnik i njegov vjerni prijatelj. Koliko god bile opominjuće i strašne, ipak ima nešto strašnije i od te noći i bez Miseca i bez zvizda! Na kraju krajeva, ono posljednje što ćemo upamtiti neće biti riječi naših neprijatelja, nego šutnja prijatelja.
/ Prvu reprizu drame “Gazi Husrev –beže ili Bukagije”možete pogledati 7. novembra/
(TBT)