Piše: Josip Malkić, thebosniatimes.ba
Izbori u BiH su bili i prošli, uz rezultate kakvi jesu, od kojih se svakom normalnom diže kosa, pa se postavlja pitanje što dalje. Pogotovo se to odnosi na izbor Željka Komšića kao drugog bošnjačkog člana u kolektivnom Predsjedništvu BiH. Na poseban način se u Mostaru, a vjerujem i u Sarajevu, iščekivala reakcija službenog Zagreba.
A te reakcije su bile očekivane, mlake i neuvjerljive, bez obzira na to što se ovdje radi o manifestaciji otvorenog političkog nasilja Sarajeva, koje je nesretni Željko Komšić pokušao prikriti jeftinom dimnom bombom, najavom tužbe protiv Hrvatske zbog gradnje Pelješkog mosta, u čemu je u dobroj mjeri uspio jer su se najednom svi hrvatski mediji bavili Pelješkim mostom umjesto da se bave još jednom uzurpacijom hrvatskog mjesta u Predsjedništvu BiH u režiji bošnjačkih stranaka.
“Potpuno je jasno da je Komšić izabran glasovima Bošnjaka a ne Hrvata. Ako se pogleda analiza izbora, mjesta u kojima je on dobio najveći broj glasova uglavnom su mjesta u kojima nema Hrvata ili ih je vrlo malo. U sredinama u kojima živi hrvatsko stanovništvo Komšićevi rezultati bili su na razini od 1 do 2 posto. Ovdje se očito radi o tome da su predstavnici višebrojnijeg, bošnjačkog naroda, izabrali predstavnika Hrvata”, izjavio je novinarima Gordan Jandroković, megafon Andreja Plenkovića.
Najčešće pitanje koje se čulo ovih dana bilo je ono kako bi se Hrvatska u najnovijem slučaju Komšić trebala postaviti, iako je svakome jasno kako će se sve odigrati po ustaljenim obrascima, uz što manje talasanja. Bilo je prijedloga da se Komšić proglasi “personom non grata” u Hrvatskoj te da službeni Zagreb ne smije priznati Komšiću legitimitet, slušali smo, zatim, po tko zna koji put, jalove konstatacije o 1000 km dugoj granici između BiH i Hrvatske, o upućenosti dviju zemalja jedne na drugu, o hrvatskoj pomoći BiH na europskom putu…
Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da su nešto slično Bošnjaci učinili Srbima, da su im postavili svojeg Sejdu Bajramovića, na koji bi način reagirao službeni Beograd, bez obzira na aktualnu konstelaciju vlasti. Mislim da bi to Bošnjaci učinili jedanput i nikad više, a pitanje je bi li BiH uopće preživjela sličan pokušaj. S pravom se stoga postavlja pitanje koliko je Hrvatskoj uopće u interesu da se slične stvari ne događaju, odnosno jesu li bosanskohercegovački Hrvati za Zagreb isključivo poželjan demografski potencijal.
Ako je tako, onda je Komšić idealan partner Zagrebu jer je on zapravo tek instrument ujedinjene velikobošnjačke politike, “lijeve” i desne, kojoj je krajnji cilj fizički nestanak Hrvata iz Bosne i Hercegovine, točnije – iz Bosne, odnosno jedinih preostalih koliko-toliko multietničkih sredina, koji bi onda popravili katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske. Međutim, ovaj mehanizam više ne funkcionira. Bosanskohercegovački Hrvati više ne cure u Republiku Hrvatsku nego isključivo u zapadnoeuropske zemlje, Irsku ili Kanadu.
Kad je prije nekih pola godine Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a BiH, dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, u jednom dijelu obrazloženja te odluke navedeno je sljedeće: “Hrvati porijeklom iz BiH čine i velik dio populacije Republike Hrvatske, te će i dalje pretežno biti upućeni na Republiku Hrvatsku, u kojoj se također događa proces depopulacije. Hrvati iz BiH bili su izvor iz kojeg se najvećim dijelom nadoknađivao manjak stanovništva u Hrvatskoj, a vjerojatno će tako biti i u budućnosti.”
Pa, evo, ako žele biti dosljedni, onda trebaju također dodijeliti počasni doktorat Željku Komšiću, Zlatku Lagumdžiji i Bakiru Izetbegoviću jer je ova trojka itekako zaslužna za “demografsku obnovu” Hrvatske, držeći godinama jednu zemlju kao taoca svojih autističnih i pogubnih politika.
Što se tiče medijskih reakcija u Hrvatskoj, tu se također sve odvija po uvriježenim obrascima u kojima se barata prilično banalnom i površnom slikom jedne kompleksne zemlje kakva je BiH, stvorenom prije svega nezainteresiranošću, neznanjem ili korištenjem ispraznih klišeja koje je nametnula sarajevska politička čaršija. Nedavno sam bio u Zagrebu. Vozeći se taksijem, dugo sam objašnjavao taksistu odakle dolazim. Bio je začuđen jer je mislio kako Hrvati žive isključivo u Hercegovini.
Dakle, prema medijskoj slici koja je stvorena u Hrvatskoj, Hrvata nema u Bosni, a nema ih, što je mnogo tragičnije, niti u projekcijama hrvatske politike. Zanimljive su i reakcije lijevo-liberalnih medija u Hrvatskoj, koje se po površnosti ne razlikuju mnogo od onih koji dolaze s javnih emitera ili s krajnje desnice, koje su, čini se, isključivo potaknute unutarhrvatskim relacijama, a koje vrve banalnom stereotipijom koja nema, niti je ikad imala, bilo kakve veze sa stvarnošću BiH.
Pogotovo se to odnosi na baratanje famoznom “građanskom opcijom”. “Nikako ne smijemo dopustiti da Bosnom i Hercegovinom zavlada građanska politika, vikao je s predizbornog skupa ovih dana HDZ-ovac Dragan Čović… Da, upravo je to politika koju je zastupao HDZ na izborima u BiH, jednako kao što su slično izjavljivali i predstavnici SDA te Dodikova SNDS-a. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito”, počinje jedan od sličnih članaka objavljen na portalu riječkog Novog lista.
U ovih nekoliko rečenica nema niti jedne točne činjenice. Dragan Čović je, primjerice, vodio iznimno korektnu i sterilnu predizbornu kampanju, dok su “građani” obećavali nabijanje na kolac Dragana Čovića i silovanje hrvatske predsjednice. SDA je također kompletnu svoju kampanju zasnivao na “građanskoj opciji”, onako kako je oni zamišljaju, o kojoj najbolje govori podatak da je “građanin Komšić” dobio veliku većinu glasova u vehabijskim naseljima. A SNSD i ostale republičkosrpske stranke, ne da se nisu bavili “građanskim” nego se nisu bavile niti s BiH. Za njih postoji samo Republika Srpska te BiH kao nužno zlo. Primajući u Berlinu još jednu međunarodnu književnu nagradu (iskrene čestitke!), književnik Miljenko Jergović je za Deutsche Welle prokomentirao rezultate proteklih izbora.
“BiH je zemlja u kojoj žive tri naroda. Zemlja u kojoj žive tri naroda ne može napoprijek postati građanska država, zato što to sad netko tako odluči. Ona to pogotovo ne može postati zbog toga što nitko u BiH nije na to spreman. Oni koji se predstavljaju kao njeni zagovornici, to nisu, jer u građanskoj BiH oni poginule borce ne bi nazivali šehidima… Zagovornici građanske BiH su vrlo često ljudi koji bi manjinskom narodu oduzeli njegova manjinska prava a većinska prava većinskog naroda bi konzumirala u njihovom punom iznosu”, izjavio je među ostalim Miljenko Jergović. Također, što gledamo ovih dana, isti ti mediji polako prebacuju fokus na lik i (ne)djelo Dragana Čovića, što bi trebalo poslužiti kao izlika za slučaj Komšić, odnosno gledamo jednu iznimno opasnu zamjenu teza, da je Dragan Čović zapravo isprovocirao kandidaturu Željka Komšića, što bi uistinu imalo smisla da se ovo prvi put dogodilo. O Draganu Čoviću, naravno, itekako treba kritički pisati i ima se što pisati, ali ne u ovom kontekstu. Mi ovdje tu degutantnu priču slušamo desetak godina, što je samo jeftino okretanje pile naopako, jer se ne želi razgovarati o načelima nego se sve isključivo svodi na personalnu razinu. Upravo je Komšić navodio da je Dragan Čović ključni motiv koji ga je naveo da se po treći put kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva, jer on, kao, na taj način štiti Hrvate od njih samih. Zanimljiv je komentar proteklih izbora sarajevskoga književnika i novinara Nedžada Latića, koji je napisao za portal thebosniatimes.ba.
Radi se o novinaru kojeg su Izetbegovićevi batinaši brutalno pretukli u Sarajevu prije sedam-osam mjeseci. Latić je jedan od rijetkih preostalih glasova razuma u zadrigloj sarajevskoj medijskoj i intelektualnoj močvari. “Zato mislim da je Komšić doveo Bosnu pred vrata pakla, a Bakir sigurno vodi Bošnjake u nestanak. Očekujte stampedo mladih Bošnjaka prema Europi! Tako se neće imati tko zapošljavati, pa čak ni klanjati u džamijama. Osim vehabija koji će postati Bakirovi Spartanci u novoj Bosni, koja će veoma sličiti Čečeniji!” Odnos sličan onome Zagreba prema krizi u BiH ima i visoki predstavnik Valentin Inzko. Dok to Zagreb sebi može dopustiti, Inzko, koji je enormno visoko plaćen za to, ne bi smio. “Predstoje nam interesantna vremena”, izjavio je Inzko za bečki Kurier komentirajući rezultate izbora. Nešto ovako licemjerno i cinično, od čega se nama ovdje koji (još) živimo u multietničkom okruženju ledi krv u žilama, previše je čak i za jednog od najvećih kreatora kaosa u BiH. Ne znam samo je li Inzko nabavio kokice i prigušio intenzitet crvenog spektra boja na svom televizoru. Čovjek koji ima u svojim rukama sve instrumente da presiječe spiralu političkog bjesnila koje se godinama emitira iz Sarajeva, generirajući mržnju prema Hrvatima koja poprima patološke oblike, kojemu je zakonodavni okvir stvorila upravo međunarodna zajednica, a kojemu je on dobro plaćeni politički kišobran prema vani, najmanje ima pravo na slične izjave jer je, u najmanju ruku, suodgovoran za višegodišnju agoniju Bosne i Hercegovine.
Konačno, što je rješenje i postoji li? Iskreno, ne znam. Na potezu je Dragan Čović, vječiti optimist i čovjek kojeg je tri puta ujela zmija iz iste rupe, iako je imao mehanizme da to spriječi, ali nije, zbog vlastite ili zbog pohlepe svojih stranačkih aparatčika. Ako to sad ne učini, vrijeme je da ode, jer za koju godinu neće imati koga predstavljati, jer će ostati bez biračkog tijela, a pitanje je može li te procese išta više zaustaviti. Isto ovo moglo bi se reći i za druge dvije politike, bošnjačku i srpsku. Ako se nešto radikalno u BiH ne promijeni, na nekim idućim izborima odlučivat će se, izgleda, samo o onima koji će ostati i ugasiti svjetlo.
(TBT, Express.hr)
