U februaru 1989. na Univerzitetu u Chicagu Francis Fukuyama održao je govor o međunarodnim odnosima. Fukuyama je imao 36 godina i upravo je prešao sa pozicije eksperta za sovjetsku vanjsku politiku u korporaciji Rand u Santa Monici na mjesto zamjenika direktora za političko planiranje u State Departmentu u Washingtonu.
Bilo je to idealno vrijeme za govor o međunarodnim odnosima, a posebno za sovjetske eksperte, jer je, dva mjeseca ranije, 7. decembra 1988, Mikhail Gorbachev obznanio, u govoru u Ujedinjenim nacijama, da se Sovjetski Savez više neće uplitati u poslove svojih istočnoevropskih satelitskih država. Te nacije su od tog momenta mogle postati demokratske. Bio je to početak kraja Hladnog rata.
U Randu, Fukuyama je vršio fokusirane analize sovjetske politike. U Chicagu si je dopustio ambicioznije ideje. Njegov govor privukao je pažnju Owena Harriesa, urednika vašingtonskog magazina The National Interest, koji ga je ponudio objaviti. Članak je dobio naslov „Kraj historije?“ Izašao je u ljeto 1989. i revolucionizirao svijet vanjske politike.
Fukuyamin je argument glasio da je, sa neminovnim kolapsom Sovjetskog Saveza, nestala i posljednja ideološka alternativa liberalizmu. Fašiste je potamamio Drugi svjetski rat, a komunizam je bio u fazi urušavanja. U zemljama, poput Kine, koje su se nazivale komunističkim, političke i ekonomske reforme usmjeravale su se ka liberalnom poretku.
Dakle, ako biste zamislili historiju kao proces kojim bi liberalne institucije – predstavnička vlast, slobodna tržišta i konzumeristička kultura – postale univerzalne, moglo bi se reći da je historija postigla svoj cilj. Stvari bi se i dalje dešavale, očito, i moglo bi se očekivati da manje države dožive etničke i religijske tenzije i postanu plodno tlo za neliberalne ideje. Međutim „od malog je značaja to o čemu razmišljaju ljudi u Albaniji ili Burkini Faso“, objasnio je Fukuyama, „jer nas zanima ono što bi se moglo nazvati zajedničkim ideološkim nasljedstvom čovječanstva.“
Hegel, kazao je Fukuyama, pisao je o trenutku u kojem će preovladati savršeno racionalna forma društva i države. Kako je komunizam poražen a velike sile se sastaju na istom političkom i ekonomskom modelu, Hegelovo predskazanje je konačno bilo ispunjeno. Nastat će „Zajednička marketizacija“ međunarodnih odnosa, a svijet će doživjeti homeostazu.
Čak i među malim časopisima, The National Interest je bio jedan od manjih. Pokrenut 1985. od strane Irvinga Kristola, vodeće figure u neokonzervatizmu, do 1989. prodavao se u oko 6000 primjeraka. Sam Fukuyama bio je praktično nepoznat van svijeta profesionalnih sovjetologa, ljudi koji nisu imali naviku baviti se eshatološkim preispitivanjem. Ali tvrdnja o „kraju historije“ privukla je pažnju svih velikih medija, Fukuyamu je profilirao James Atlas u The New York Timesu, a njegov članak postao je tema diskusija i u Britaniji i u Francuskoj te je preveden na mnoštvo jezika, od japanskog do islandskog. Neke reakcije na „Kraj historije?“ bile su omalovažavajuće; od kojih su skoro sve bile skeptične. Međutim, nekako, fraza je pronašla svoje mjesto u posthladnoratovskoj misli, i ona je opstala.
Jedan od razloga za njen opstanak je Fukuyamina sreća. Pojavio se otprilike 6 mjeseci ispred svog vremena – njegov članak objavljen je prije Baršunaste revolucije, u Čehoslovačkoj, i prije pada Berlinskog zida, novembra 1989. Fukuyama je bio siguran da će se tadašnji trendovi nastaviti, što je uvijek visokorizična opklada u svijetu međunarodnih odnosa.
Štošta se moglo desiti da spriječi da se Gorbachevo obećanje ostvari: politički otpor unutar Sovjetskog Saveza, odbijanje istočnoevropskih marionetskih režima da ustupe vlast, loše odigran potez od strane Sjedinjenih Država. Ali događaji u Evropi odvili su se manje-više prema Fukuyaminoj pretpostavci, a 26. decembra 1991, Sovjetski Savez se službeno raspao. Hladni rat je zaista okončan.
Događaji u Aziji nisu mu bili toliko naklonjeni. Fukuyama je potpuno previdio gušenje prodemokratskog pokreta u Kini. Ne spominje se masakr na trgu Tiananmen u „Kraju historije?“, vjerovatno zbog toga što je članak pisan kada se to desilo, u junu 1989. Međutim, ne čini se da je ovo promijenilo reakcije na članak. Skoro nijedan od prvih odgovora na članak nije spomenuo Tiananmen – iako su mnogi već vjerovali da je Kina, a ne Rusija, bila moć s kojom će se liberalne demokratije morati obračunati u budućnosti. „Kraj historije?“ bio je malo eurocentričan.
Fukuyamin argument imao je i primamljiv preokret. Na kraju članka, on navodi da će život poslije historije možda biti tužan. Kada se svi politički napori usmjerene na „beskrajno rješavanje tehničkih problema, pitanja okoliša i udovoljavanje sofisticiranoj potražnji potrošača“ (meni zvuči dobro), možda će nam se javiti nostalgija za „hrabrošću, imaginacijom i idealizmom“ koji su animirali nekadašnje borbe za liberalizam i demokratiju. Ovaj spekulativni kraj podsjetio je na poznato pitanje koje John Stuart Mill kaže da je sebi postavio kao mladić: da se ostvare sve političke i društvene reforme u koje vjeruješ, da li bi te to učinilo sretnijim ljudskim bićem? To je uvijek zanimljivo pitanje.
Još jedan razlog zbog kojeg je Fukuyamin članak privukao toliko pažnje moguće je i njegova nova funkcija. Ured za političko planiranje pri State Departmentu osnovao je 1947. George Kennan, koji je bio i njegov prvi rukovodilac. U julu te godine, Kennan je objavio tzv. Članak X, „Izvori sovjetske politike“, u magazinu Foreign Affairs. Objavljen je anonimno – potpisan sa „X“ – ali kada su novine saznale njegov identitet, članak se smatrao službenim saopćenjem američke hladnoratovske politike.
“The Sources of Soviet Conduct” defined the containment doctrine, according to which the aim of American policy was to keep the Soviet Union inside its box. The United States did not need to intervene in Soviet affairs, Kennan believed, because Communism was bound to collapse from its own inefficiency. Four decades later, when “The End of History?” appeared, that is exactly what seemed to be happening. That April, Kennan, then eighty-five, appeared before the Senate Foreign Relations Committee to declare that the Cold War was over. He received a standing ovation. Fukuyama’s article could thus be seen as a bookend to Kennan’s.
Članak X definirao je politiku ograničavanja, prema kojoj je cilj američke politike bio zadržati Sovjetski Savez unutar njegove kutije. Sjedinjene Države nisu morale uplitati se u sovjetske poslove, tvrdio je Kennan, jer je komunizam bio osuđen na propast zbog svoje neefikasnosti. Četiri decenije kasnije, kada je izašao „Kraj historije?“, izgledalo je kao da se upravo to dešava. Tog aprila, Kennan, tada osamdesetpetogodišnjak, pojavio se ispred Odbora za međunarodne odnose američkog Senata kako bi proglasio kraj Hladnog rata. Dobio je ovacije. Fukuyamin članak se dakle mogao smatrati epilogom Kennanovog.
Nije to bio epilog kakav bi Kenann napisao. Ograničavanje je jedna realistična doktrina. Realisti misle da se vanjska politika jedne nacije treba voditi nepristrasnim sagledavanjem vlastitih interesa, a ne moralnih principa ili uvjerenjem da nacije dijele „sklad interesa“. Prema Kennanu, Sjedinjene Države nije zanimalo šta Sovjeti rade unutar svoje kutije. Jedino što je bilo važno je da se komunizmu ne dopusti širenje.
The National Interest (Nacionalni interes), kako i samo ime kaže, je jedan realistični vanjskopolitički magazin. Ali Fukuyamina premisa bila je da nacije zaista dijele sklad interesa i da je njihove spajanje na liberalnim političkim i ekonomskim modelima bilo uzajamno korisno. Realizam zamišlja nacije u neprestanom međusobnom nadmetanju; Fukuyama je govorio da to više neće biti slučaj. Hladnoratovskim realistima poslao je oproštajnu poruku: njihova misija, iako filozofski pogrešno osmišljena, bila je obavljena. Sada su ostali bez posla. „Frank je mislio da je ono što se događalo dovelo do okončanja svijeta realpolitike“, rekao je kasnije Harries.
Dvadesetdevet godina kasnije, izgleda da realisti nigdje nisu otišli i da historija ima još par asova u rukavu. Ispostavlja se da bi liberalna demokratija i slobodna trgovina mogle biti krhka ostvarenja. (Konzumerizam se čini sigurnim zasad). Nešto je tu što ne voli liberalizam i otežava opstanak njegovih institucija.
Fukuyama vjeruje da zna šta je to i njegov odgovor je sažet u naslovu njegove nove knjige, „Identitet: zahtijevanje dostojanstva i politika gnjeva“. Potreba za priznanjem, kaže Fukuyama, vrhunski je koncept koji objašnjava svo današnje nezadovoljstvo globalnim liberalnim poretkom: Vladimir Putin, Osama bin Laden, Xi Jinping, Black Lives Matter, #MeToo, gay brakovi, ISIL, Brexit, oživljavanje evropskih nacionalizama, antiimigrantski politički pokreti i izbor Donalda Trumpa. On također objašnjava protestantsku reformaciju, Francusku revoluciju, Rusku revoluciju, kineski komunizam, pokrete za građanska prava, pokret za ženska prava, multikulturalizam i misao Luthera, Rousseaua, Kanta, Nietzschea, Freuda, i Simone de Beauvoir. I da, sve to počinje sa Platonovom Državom. Fukuyama pokriva sve to u manje od dvije stotine stranice. Kako mu to polazi za rukom?
Ne baš najbolje. Jedan dio problema dolazi iz pogrešnog shvatanje figura poput Beauvoir i Freuda; drugi dolazi iz reduciranje složenih djela autora poput Rousseaua i Nietzschea na jednu jedinu filozofsku tezu. Dosta toga dolazi iz zapanjujuće lahkoumne pretpostavke – koja je također bila zapanjujuće lahkoumna pretpostavka u „Kraju historije“ – da je Zapadna misao univerzalna misao. Ali cijeli projekat, pokušaj da se Vladimir Putin strpa u istu analitičku paradigmu kao i Black Lives Matter i traženje njihovog porijekla u Martin Lutheru je besmisleno. To je primjer Velikog knjigizma: historija kao niz papirnatih lutkica napravljenih od isječaka iz knjiga za koje je čuo samo neznatan dio čovječanstva. Fukuyama je pametan čovjek, ali nikome ovaj argument ne bi uspio.
Zašto je to zahtijevanje priznanja – ili politika identiteta, kako to Fukuyama naziva – prijetnja liberalizmu? Zbog toga što se ne može zadovoljiti ekonomskim ili proceduralnim reformama. Imati istu količinu bogatstva kao svi ostali ili jednaku priliku da ga stekneš nije zamjena za poštovanje. Fukuyama misli da politički pokreti koji naizgled traže pravnu ili ekonomsku ravnopravnost – gay brakovi, naprimjer, ili #MeToo – ustvari o priznavanju i poštovanju. Žene koje su seksualno zlostavljane na radnom mjestu osjećaju da je njihovo dostojanstvo povrijeđeno, da se tretiraju kao nepotpuna ljudska bića.
Fukuyama ovoj potrebi daje grčki naziv, uzet iz Platonove Države: thymos. On kaže da je thymos „univerzalni aspekt ljudske prirode koji je oduvijek postojao.“ U Državi, thymos se razlikuje od druga dva dijela duše koje Sokrat naziva: razum i apetit. Apetit nam je zajedničko sa životinjama; razum je ono što nas čini ljudima. Thymos je između toga.
Pojam je definiran na različite načine. „Strast“ je jedan prijevod; „duh“ u smislu „živosti“ je drugi. Fukuyama definira thymos kao „mjesto prosuđivanja vrijednosti“. Ovo izgleda kao semantičko pretjerivanje. U Državi, Sokrat povezuje thymos sa djecom i psima, bićima čije se reakcije moraju kontrolirati razumom. Taj pojam se općenito shvata kao instinktivna reakcija na osjećaj da nismo poštovani. Nakostriješimo se. Nabreknemo od sebičnosti. Zatrubimo. Pretjeramo.
Platon je Sokrata naveo da podijeli dušu na tri dijela kako bi podijelio uloge građanima njegove imaginarne države. Apetit je osnovni atribut plebejaca, strast ratnika, a razum filozofa-kraljeva. Država je filozofija; ona nije kognitivna nauka. Ipak, Fukuyama usvaja Platonovu heuristiku i biologizira je. „Danas znamo da su osjećaji ponosa i samopoštovanja povezani sa nivoima neurotransmitera serotonina u mozgu“, kaže i navodi studije provodene na čimpanzama (koje bi Sokrat uvrstio u životinje, ali nema veze).
Ali šta s tim? Mnoga osjećanja povezana su sa promjenama u nivou serotonina. Štaviše, svako osjećanje koje doživimo – požuda, ljutnja, depresija, ogorčenost – ima logično objašnjenje u hemiji mozga. Tako funkcionira svijest. Reći, kao Fukuyama, da je „želja za statusom – megalotimija – ukorijenjena u ljudskoj biologiji“ akademski je ekvivalent hiromantiji. Naprosto je izmišljotina.
Fukuyama koristi ovu taktiku jer od potrebe za priznanjem želi uraditi isto što i sa liberalizmom u „Kraju historije“. Želi je univerzalizirati. Ovo mu dopušta da tvrdi, naprimjer, da su osjećaji koji su doveli do uspona Vladimira Putina potpuno su jednaki (premda „na višem nivou“) osjećajima jedne žene koja se žali da je njen potencijal ograničen rodnom diskriminacijom. Ta žena nema izbora. Njoj je potreban serotonin, kao i Rusima.
Hegel je mislio da će kraj historije doći kada ljudi dostignu savršenu samospoznaju i samokontrolu, kada život postane racionalan i transparentan. Racionalnost i transparentnost su vrijednosti klasičnog liberalizma. Racionalnost i transparentnost bi trebali biti osnova rada slobodnih tržišta i demokratskih izbora. Ljudi shvataju kako sistem funkcionira i to im omogućava da donose racionalne odluke. Problem sa thymosom jeste to što nije racionalan. Ljudi ne samo da žrtvuju svjetovna dobra za priznanje; oni umiru za priznanje. Biranje smrti nije racionalan izbor. „Ljudska psihologija je mnogo kompleksnija od onoga što očito priprost ekonomski model pretpostavlja“, zaključuje Fukuyama.
Ali kako je taj model racionalnog ekonomskog čovjeka ikada bio moguć? Ne samo da su ljudska bića neurotična; stvar je u tome da, na listi stvari oko kojih su ljudska bića neurotična, novac je blizu vrha. Ljudi nagomilavaju novac; oni ga rasipaju; stupaju u brak zbog njega; ubijaju zbog njega. Zar ekonomisti ne čitaju romane? Praktično svaki realistični roman, od Austen i Balzaca do Jamesa i Whartona, bavi se ljudima koji se loše ponašaju zbog novca. Slobodna tržišta to nisu promijenila. Može se čak reći da su narod učinila još luđim.
A kako s novcem, tako i sa većinom života. Ideja da imamo neku mentalnu sposobnost zvanu „razum“ koja funkcionira nezavisno od naših potreba, želja, strahova i sujevjerja je, pa, platonska. U ovom trenutku, pitate se da li da nastaviti čitati ovo ili uzeti neki drugi članak. Koju mentalnu sposobnost koristite da donesete tu odluku? Koja je odgovorna za Vaše mišljenje o Donaldu Trumpu? Kako znate?
„Identitet“ se može čitati kao ispravka stava kojeg je Fukuyama zagovarao u „Kraju historije?“. Univerzalni liberalizam ne ograničava ideologija, kao što je fašizam ili komunizam, već strast. Liberalizam je i dalje idealni politički i ekonomski sistem, ali mora naći načine kako da zbrine i neutralizira ovu iritantnu želju za priznanjem. Ono šta je čudno u Fukuyaminoj dilemi jeste da, u filozofskom izvoru njegove originalne teorije o kraju historije, priznanje nije bilo problem. Priznanje je, štaviše, bilo sredstvo da se stigne do kraja.
Taj izvor nije bio Hegel. Kao što je Fukuyama eksplicitno iznio u „Kraju historije?“, on je usvojio interpretaciju Hegela koju je tridesetih godina napisao slabo poznati intelektualni avanturista imena Alexandre Kojève. Kako su, pedeset godina kasnije, Kojève ideje došle na stranice vašingtonskog političkog magazina je neobična priča o intelektualnoj verziji muzičkih stolica.
Kojève je rođen 1902. u imućnoj moskovskoj porodici i odrastao je u jednoj prefinjenoj atmosferi. Slikar Wassily Kandinsky bio mu je tetak. Kojève je imao izvanredan intelekt; do 18. godine tečno je govorio ruski, njemački, francuski i engleski, a čitao latinski. Kasnije, naučio je sanskrit, kineski i tibetanski kako bi studirao budizam. 1918. završio je u zatvoru zbog neke vrste ilegalne transakcije. Nakon što je izašao, on i jedan njegov prijatelj uspjeli su preći preko zatvorene sovjetske granice u Poljsku, gdje su kratko zatvoreni zbog sumnje za špijunažu. Jasno ohrabren od poljskih vlasti, Kojève je krenuo za Njemačku. Studirao je filozofiju sa Karlom Jaspersom na Heidelbergu i živio je raskošno u weimarskom Berlinu. 1926. godine, preselio se u Pariz, gdje je nastavio živjeti na visokoj nozi, pišući disertaciju na temu iz kvantne fizike.
Kojève je uložio svoje nasljedstvo u francusku kompaniju koja je pravila topljeni sir, ali je izgubio sve u padu berze. 1933. godine, u potrazi za primanjima, prihvatio je prijateljevu ponudu da preuzme seminar o Hegelu na koledžu École Pratique des Hautes Études. Narednih je šest godina predavao taj predmet.
Ljudi oko Kojèva smatrali su ga vrstom čarobnjaka. U predmetu o Hegelu, predavao je samo jedan tekst, „Fenomenologija duha“, prvi put objavljen 1807. Pročitao bi naglas paragraf na njemačkom (tada knjiga nije bila prevedena na francuski) a onda bi, spontano i na savršenom francuskom (sa očaravajućim slavenskim akcentom), davao svoj komentar. Smatrali su ga elokventnim, briljantnim, fascinantnim. Broj upisanih je bio mali, oko dvadeset, ali nekoliko budućih intelektualnih zvijezda, poput Hanne Arendt i Jacquesa Lacana, ili su uzeli taj predmet ili su ga dolazili slušati.
Za Kojèva, ključni koncept u Hegelovoj „Fenomenologiji“ bilo je priznanje. Ljudska bića žele priznanje drugih ljudskih bića kako bi postali samosvjesni – poznavali sami sebe kao autonomne individue. Kako je to Kojève sročio, ljudi imaju želje i ono što žele je ili nešto što drugi ljudi žele ili želju drugih ljudi. „Ljudska historija“, kazao je, „historija je željenih želja“. Ono što ovo čini kompliciranim je to da u borbi za priznanjem postoje pobjednici i gubitnici. Pojmovi koje Hegel koristi za njih mogu se prevesti kao vladari i sluge, ali i robovlasnici i robovi, što su termini koje Kojève koristi. Robovlasnik dobija priznanje roba, ali njegovo zadovoljstvo je neispunjeno, jer on roba ne smatra ljudskim bićem. Rob, zbog nedostatka priznanja od robovlasnika, mora ga tražiti na neki drugi način.
Kojève je smatrao da je taj drugi način rad. Rob postiže spoznaju o sebi kroz rad koji preobražava prirodni svijet u ljudski svijet. Ali roba na rad prvenstveno tjera odbijanje njegovog robovlasnika da ga prizna. Ova „dijalektika robovlasnika-roba“ pokretač je ljudske historije, a ljudska historija se okončava onda kada više nema robovlasnika i robova i kada su svi jednako priznati.
Ovo je ideja koju je Marx koristio da bi opisao historiju kao historiju klasne borbe. Da borba ima i pobjednike i gubitnike, a njena pretposljednja faza je borba između vlasnika (buržoazije) i radnika (proleterijata). Borba bi se okončala rušenjem kapitalizma i uspostavljanjem besklasnog društva – komunizma. Kojève se je nazivao komunistom, a ljudi koji su ga slušali tridesetih shvatali su da je to bio podtekst njegovih komentara. Jednakost priznavanja bio je cilj historije, značilo to komunistička jednakost ili liberalna jednakost. Ljudi će se prestati ubijati u ime dostojanstva i samopoštovanja, a život će vjerovatno postati dosadan.
Poslije rata, Kojèva predavanja obavljena su kao „Uvod u čitanje Hegela“, knjiga koja je više puta štampana u Francuskoj. U međuvremenu, prestao je predavati i postao je službenik u francuskom Ministarstvu ekonomskih poslova, gdje je igrao važnu ulogu iz sjene u uspostavljanju Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) i Evropske ekonomske zajednice, preteče Evropske unije – drugim riječima, Zajedničke marketizacije. Volio je reći da predsjedava nad krajem historije.
1953, Allan Bloom, tada diplomant Univerziteta u Chicagu, upoznao je Kojèva u Parizu, u njegovom ministarskom uredu. (Konekcija je vjerovatno uspostavljena preko političkog teoretičara Lea Straussa, koji je predavao na Chicagu i dugo izmjenjivao pisma s Kojèvom). „Bio sam obmanut,“ kasnije je rekao Bloom. Počeo je studirati sa Kojèvom i njihovi sastanci nastavili su se do Kojève smrti, 1968. godine. 1969. Bloom je ugovorio objavljivanje prvog engleskog prijevoda Hegelovih predavanja i napisao uvod. Tada je bio profesor na Cornellu.
Fukuyama je upisao Cornell 1970. godine. Živio je u kući Telluride, probranom akademskom društvu za studente i fakultetsko osoblje, gdje je stanovao i Bloom. Fukuyama je na prvoj godini uzeo Bloomov predmet o grčkoj filozofiji i, prema navodima Atlasa, on i Bloom su „dijelili obroke i raspravljali o filozofiji do sitnih sati.“
Desilo se da je to bila i posljednja Bloomova godina na Cornellu. Dao je ostavku, ogorčen na način na koji je rukovodstvo postupilo povom okupacije univerzitetske zgrade od strane naoružanih studenata iz afroameričke zajednice. Fukuyama je diplomirao 1974. na klasicima. Nakon što je zastranio u svijet poststrukturalističke teorije na Yaleu i u Parizu, prešao je u polje političkih nauka i dobio svoj doktorat na Harvardu. Diplomirao je 1979. i otišao u RAND.
U međuvremenu, Bloom se vratio na Univerzitet u Chicagu, kao profesor na Odsjeku za društvenu misao. 1982. godine objavio je članak o uslovima visokoškolskog obrazovanja u William F. Buckleyevom National Reviewu. Nije smatrao da su uslovi bili dobri. Podstaknut od strane svog prijatelja Saula Bellowa, odlučio je pretočiti taj članak u knjigu. „Zatvaranje američkog uma“, kojeg su Simon & Schuster otkupili u februaru 1987, otpočeo je kampanju kritiziranja američkog visokoškolskog obrazovanja koja otada radi istim intenzitetom.
„Zatvaranje američkog uma“ je pokušaj Velikog knjigiste da objasni uspon kulturnog relativizma, kojeg Bloom smatra prokletstvom američkog visokoškolskog obrazovanja. Skoro se niko u Simon & Schusteru nije nadao velikoj prodaji. Postoji priča, možda apokrifna, da kada je urednik koji je potpisao knjigu, Erwik Glikes, napustio firmu kako bi vodio Free Press, ponudili su mu da sa sobom ponese Bloomovu knjigu, tada još uvijek neobjavljenu, a on je odbio.
Ako je to istina, propustio je jedan od izdavačkih fenomena decenije. Nakon sporog početka, knjiga „Zatvaranje američkog uma“ popela se na sami vrh Timesove liste bestselera i ostala tu naredna dva i po mjeseca. Do marta 1988. prodano je milion kopija samo u Sjedinjenim Državama. Obogatila je Blooma. Upravo je Bloom, zajedno sa još jednim profesorom sa Chicaga, Nathanom Tarcovom, pozvao Fukuyamu da u februaru 1989. održi svoj govor o međunarodnim odnosima. Da Fukuyama već prethodno nije razmišljao o tome, lahko bi ga se dalo zamislitikako odlučuje da bi, u toj situaciji, moglo biti interesantno reći nešto Kojèvsko.
Kada je „Kraj historije?“ objavljen u The National Interestu tog ljeta, Bloom je postao zvijezda neokonzervativnog neba i on je napisao jedan od šest prvih komentara koje je magazin objavio uz članak. Bloom ga je nazvao „hrabrim i briljantnim“. Moguće osjetivši kako puše vjetar, Glikes je ponudio Fukuyami šest stotina hiljada dolara da od članka napravi knjigu. „Kraj historije i posljednji čovjek“ objavio je Free Press, 1992. godine.
Knjiga je bila bestseler, ali ne ogroman, možda zbog toga što je ushićenje zbog kraja Hladnog rata ohladilo. Fukuyama si je dao dosta vremena da je napiše. „Kraj historije i posljednji čovjek“ nije novinski članak na steroidima. Radi se o pažljivom istraživanju pitanja postavljenih u članku, a jedno od njih je problem thymosa, kojim se bavi veći dio knjige. Dobar dio „Identiteta“ je sažetak onoga što je Fukuyama već tu rekao.
Važnost priznanja naglasili su autori i osim Kojèva. Kanadski filozof Charles Taylor, naprimjer, čija knjiga „Izvori sebstva“, objavljena 1989. kada i „Kraj historije?“, tvrdi da moderna ideja sebstva uključuje kulturni preokret sa koncepta časti, što je stvar nekolicine, na dostojanstvo, čemu svi teže. 1992. godine, u eseju „Politika priznanja“, Taylor analizira rađanje multikulturalizmu u pojmovima sličnima onim koje Fukuyama koristi u „Identitetu“. (Taylor je također stručnjak za Hegela.)
Fukuyama priznaje da je politika identiteta donijela nešto dobra i kaže da desničari preuveličavaju prevlast političke korektnosti i utjecaj afirmativnog djelovanja. Također misli da su ljevičari postali opsjednuti kulturnom i identitarnom politikom, a da su napustili društvenu politiku. Ali on sam ima iznenađujuće malo političkih prijedloga.
Njega ne zanima rješenje koje liberali tipično biraju kada se bave diverzitetom: pluralizam i multikulturalizam. Taylor je, naprimjer, zagovarao pravo Kvebečana da usvoje zakone za očuvanje kulture francuskog jezika u svojoj pokrajini. Fukuyama priznaje da ljudima treba osjećaj nacionalnog identiteta, bio on etnički ili vjerski, ali u suprotnom on ostaje asimilacionista i univerzalista. On želi izglačati a ne štititi razlike. On predlaže mjere poput obavezne nacionalne službe i smisleniji put do državljanstva za imigrante.
Šteta je to što je Fukuyama okačio svoj autorski šešir o metahistorijskim tvrdnjama. U drugim knjigama – posebno „Veliki prekid“ (1999) i dvotomna svjetska historija, „Porijeklo političkog poretka“ (2011) i „Politički poredak i politički raspad“ (2014) – on raspoznaje civilizacijske razlike i koristi empirijske podatke kako bi objasnio društvene trendove. Ali thymos je isuviše nezgrapan instrument da bi bio od velike pomoći u razumijevanju moderne politike.
Zar ne bi bilo važno razlikovati ljude koji u konačnici ne žele da su razlike bitne, kao što su ljudi uključeni u #MeToo i Black Lives Matter, od ljudi koji žele da su one važne, poput ISIL-ovih ratnika, Brexitovih glasača ili separatističkih nacionalista? A šta je sa onima koji nisu ni Meksikanci ni imigranti a osjećaju gnušanje nad tretiranjem meksičkih imigranata? Američki crnci riskirali su svoje živote za ljudska prava, ali su to uradili i američki bijelci. Kako bi Sokrat klasificirao takvo ponašanje? Posuđeni thymos?
Također ne bi bilo loše zamijeniti linearnu „ako se sadašnji trendovi nastave“ ideju historije kao stalnog progresa ka nekoj stabilnog državi sa dijalektičnim shvatanjem historije, koju su ustvari koristili Hegel i Kojève. Sadašnji trendovi se ne nastavljaju. Oni proizvode negativne reakcije i izmjenu drutšvenog poretka. Identiteti koje ljudi zauzimaju danas su identiteti od kojih će njihova djeca sutra bježati. Historija izvodi salto sve do kraja. Zbog toga je toliko teško pisati i toliko teško predviđati. Osim ako imate sreće.
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT, Autor Louis Menand , Prevela Esma Latić)