Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Što je bliži trenutak brexita to je važnije da britanski građani zadrže demokratsku kontrolu nad njim. Pitanje je kako. Demokratija je proces neprekidnog preispitivanja zajednički donijetih odluka, ali u ovom slučaju preispitivanje brexita u obliku drugog referenduma ne bi bilo dobro rješenje.
I pristalice brexita i njegovi protivnici osjećaju se prevareno. Ideja je bila da se njime ojača suverenitet Britanije, ali njen parlament je bez uticaja na proces koji će obilježiti razvoj zemlje u narednim decenijama. Škotski i građani Sjeverne Irske osjećaju se taocima opasnog engleskog spora. Mladi ljudi misle da im stari otimaju budućnost, a oni da vlast ne sluša njihove savjete i sklapa loše dogovore iza zatvorenih vrata. Ukratko, britanska demokratija nikako da položi teški ispit brexita.
Novi referendum nije odgovor na katastrofu izazvanu prvim. U junu 2016. britanskim građanima je ponuđen jasan izbor: napustiti EU ili ostati u njoj. Iako ostaje pitanje koliko je bilo pametno tako značajnu odluku donositi referendumom, logička dosljednost ovog poduhvata je neupitna.
Čim je odluka donijeta i čim je počeo proces po članu 50 Lisabonskog sporazuma, ukinuta je mogućnost binarnog izbora tipa „da ili ne“ koji bi Britaniju izvukao iz haosa u kojem se našla. Trenutno britanska javnost ima 5 opcija pred sobom.
Boris Johnson i njegovi veseli brexitovci, pristalice bezuslovnog izlaska, sada se zalažu za to da Britanija isplovi iz Evropske unije i da onda s njom uspostavi odnos sličan onom koji je nedavno uspostavila Kanada. Premijerka Theresa May drži se svoje Čekers strategije mekog brexita, to jest nagovaranja EU da prihvati odnos koji simulira članstvo, ali ostavlja Britaniji visoki stepen slobode, što evropski zvaničnici izvjesno neće prihvatiti. Laburistička partija predlaže da Britanija ostane u carinskoj uniji sa EU, ali ne i unutar jedinstvenog tržišta. Prema drugom prijedlogu, koji podržavamo DiEM25 i ja, Britanija treba da napusti EU, ali da ostane i u carinskoj uniji i unutar jedinstvenog tržišta tokom petogodišnjeg perioda koji se može obnavljati ako za to postoji obostrana saglasnost. Na kraju, tu je i prijedlog da se nastavi puno članstvo u EU.
Svaka ocjena odluke da se napusti EU treba da ima u vidu te opcije – a možda i neke druge. Ona također treba da se suoči sa svim mogućim protivrječnostima brexita. Na primjer, glasačko tijelo treba da bude obaviješteno o mogućim posljedicama rješenja za Irsku o kojem se May već dogovorila sa EU (garantujući da neće biti granice između Sjeverne Irske i Republike Irske). Posebno treba istaći da su „kanadska“ rješenja nespojiva i sa uspješnim sporazumom o razlazu i sa zadržavanjem Sjeverne Irske u carinskoj uniji sa ostatkom Britanije.
Referendum ne može da razmatra 5 različitih alternativa i da logične reperkusije svake od njih razdvoji od pustih želja. Čak i ako treba da se upotrebi glasački mehanizam koji vodi računa o preferencijama, gdje glasači na listiću ocjenjuju svoje preferencije brojevima od jedan do pet, na dan referenduma proces sukcesivne eliminacije nepoželjnijih opcija ipak bi bio mehanički i isključio bi mogućnost debate između krugova eliminacije.
Od 70-ih godina prošlog vijeka, kada je neoliberalizam suzio domen demokratskog odlučivanja i prenio ga na finansijske institucije i neizabrane „nezavisne“ autoritete (na primjer centralne banke), građani su s dobrim razlogom ocijenili da je glasanje puko ritualno ovjeravanje odluka koje vlast donosi van njihove kontrole. Referendum o brexitu je bio jedan od malobrojnih izuzetaka. To je pokazala i velika izlaznost: više od 17 miliona građana glasalo je – mnogi od njih prvi put u životu – protiv želje glavnih državnih institucija.
Naravno, šteta je što su građani odlučili da svoju novootkrivenu moć upotrebe za glasanje za brexit. Ali protivnici brexita svojom podrškom drugom referendumu zapravo kažu tim građanima: „Donijeli ste pogrešnu odluku. Sada se lijepo vratite i to ispravite“. To bi samo potvrdilo sumnje mnogih građana da se demokratija poštuje samo onda kada se gazi njihova volja. Od toga bi imali koristi samo Boris Johnson i njemu slični, koji žele da tiha većina ostane tiha, reakcionarna i sluđena dok oni vladaju.
Dakle, ako drugi referendum nije pravi način da britanski građani ponovo uspostave kontrolu nad procesom brexita, šta preostaje?
Kao što kaže vođa laburista Jeremy Corbyn, potrebno je odmah raspisati opšte izbore na kojima će se sve partije izjasniti o svim relevantnim pitanjima. Sljedeće glasanje građana o brexitu ne smije se ticati samo njihovog omiljenog načina izlaska iz EU, već i svih pratećih ekonomskih, društvenih i institucionalnih strategija.
Svi smo dužni da jasno izložimo svoje prijedloge. U interesu oživljavanja demokratije i eliminisanja toksičnosti tekućeg procesa brexita, DiEM25 i ja ćemo podržati uključivanje Britanije u jedinstveno tržište i carinsku uniju sa EU tokom obnovljivog petogodišnjeg perioda. U toku tog perioda, sprovođenje razumnog manifesta Laburističke partije ublažilo bi štetu koju je građanima Engleske, Škotske, Velsa i Sjeverne Irske nanio finansijalizovani kazino kapitalizam sukcesivnih vladavina torijevaca i Novih laburista.
(TBT, Project Syndicate)
