RELIGIJA
Manastir Ostrog, smješten u stijeni na 900
metara nadmorske visine između Nikšića i Podgorice, u Crnoj Gori, samo u toku
ljetnih mjeseci: u julu, augustu i septembru, obiđe između 250 i 300.000
vjernika i posjetilaca, što ga svrstava u najveće pravoslavno svetište, ne samo
na području Balkana, nego i cijele Evrope.
FOTO: (AA)
Manastir Ostrog, smješten u stijeni na 900
metara nadmorske visine između Nikšića i Podgorice, u Crnoj Gori, samo u toku
ljetnih mjeseci: u julu, augustu i septembru, obiđe između 250 i 300.000
vjernika i posjetilaca, što ga svrstava u najveće pravoslavno svetište, ne samo
na području Balkana, nego i cijele Evrope.
Istovremeno, samo na dan svetog Vasilija,
koji se svetkuje 12. maja u manastiru se u zavisnosti od vremenskih prilika, i
dana, odnosno da li je u toku radne sedmice ili je u pitanju vikend okupi
između 10 i 20.000 osoba.
Koliko se radi o važnom svetištu unutar
Srpske pravoslavne crkve (SPC) najbolje svjedoči podatak da je njegov iguman –
starješina sam mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije.
Upravo njegov blagoslov nužan je da bi bilo
odobreno snimanje u okviru manastrira Ostrog.
Ekipa Anadolije obišla je manastir,
uključujući i mjesto koje je obilježeno krugom kao lokacija gdje je preminuo
sveti Vasilije, ali i crkvu Časnog krsta u kojoj se nalaze originalne freske iz
17. vijeka, od kojih je njih tri UNESCO proglasio vrijednim kulturnim blagom
iako je čitav freskopis znamenit zbog ljepote. U njoj se, inače, nalazi i
granata iz Drugog svjetskog rata iz vremena njemačkog bombardovanja, koja na
sreću nije eksplodirala iako je ranije probila ogradu i zid crkve Časnog krsta.
Ispred ulaza u Gornji manastir Ostrog kako
se, inače, naziva dio u kojem se nalazi centralno mjesto cijelog lokaliteta –
mošti svetog Vasilija, zatekli smo na stotine osoba koje u redu čekaju da svoje
molbe prenesu svetitelju i zamole ga da im pomogne. Mnoštvo je ispisanih poruka
sa željama vjernika i posjetilaca koje se ostavljaju u manastiru.
Zatekli smo bračni par Vujačić, Dejana iz
Kotora, koji je pravoslavac, i Petru porijeklom iz Istre u Hrvatskoj,
katolkinju. Sa njima je mali sin Nikola, kojeg su zaželjeli kada su prošlog
puta pohodili manastir Ostrog. To što su različite vjere pravoslavne i katoličke
bračnom paru Vujačić nimalo ne smeta, jer priča se da dolaze ljudi svih
vjeroispovijesti i muslimani, protestanti…
“Došli smo da se pomolimo za naše
zdravlje, za naše porodice da bude dobro, i da smo napredni. Nekoliko puta sam
dolazio tu, a pretprošle godine prvi pu sa suprugom. Pomolili smo se da imamo
sina i ispunila se želja. Sada smo tu došli da molimo za bar još jedno. Dođu
ljudi i katolici i pravoslavni, i muslimani, raznih vjeroispovijesti zato što
su ljudi čuli da ima i urbane legende i istinite priče gdje se zna da je tu
svetac pomogao ljudima koji su se došli pomoliti, iskreno i od srca. Tako je
evo i meni pomogao. To je jedna velika svetinja i to se poštuje”, rekao
nam je Dejan Vujačić dok je supruga Petra sve potvrdno odobrila.
Dejan nam je naveo da je još od prije bila
neka priča da je beba sa kolijevkom pala dole i kolijevka se rasula, a beba je
ostala u granama spašena.
“Tako da ljudi mogu da pročitaju na
internetu, da se bolje informišu. Ovo je slična svetinja kao Međugorje u
BiH”, navodi Dejan.
Na povratku sa mora u manastir Ostrog
svratio je sa porodicom Dušan Ćirković iz Bratunca. Zatekli smo ga ispred
kapije manastira, pored svete vode koja se puni i u flašama nosi kućama, sa
suzama u očima.
“Došao sam da posjetim manastir. Prvi
put. Meni su pravi dojmovi nevjerovatni. Poželio zdravlje, sreću, molio za moja
pokojna dva prijatelja koja sam izgubio. Čuo sam sam dosta od našeg naroda jer
sam dosta privržen crkvi i pravoslavlju. Osjećam se duhovno Srbin i ponosim se
time. Velika mi je želja bila da dođem. Ispunila mi se želja da dođem ovdje. Ko
je pravi vjernik, nije bitno koja je vjera. Ja sam vjernik od srca nisam
crkveno, ali pomaže. Nisam nikada gledao na vjeru. Uvijek sam gledao ko je
čovjek. Ima dosta vjernika koji zlo upotrijebe kod drugih nacija”, navodi
Dušan.
Na pitanje, zašto suze, kaže da su to
radosnice: “Puno mi je srce svega. I zadovoljan sam svojim životom”.
Inače, saznajemo da osim vjernika i
posjetilaca u manastir Ostrog, kojeg nazivaju i biser ne samo Srpske
pravoslavne crkve nego i Crne Gore, dolaze i brojni političari. Tako je tu bio
predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, a nedavno i predsjednik Makedonije
Gjorge Ivanov.
Naš preljubazni domaćin otac Sergije Rekić,
jeromonah u manastiru Ostrog, navodi zanimljivosti ovog svetišta: “Sigurno
smo bili na mnogim značajnim kulturnim mjestima, te mjestima prirodnih ljepota
posjetili i vidjeli ih jednom i konstatovali da je zaista lijepo.”
“I ta satisfakcija je dovoljna što ste
bili i vidjeli nešto. Međutim, kod svetog Vasilija, to je moje iskustvo bilo,
da sam kada sam došao jedanput, poslije sam dolazio stalno. Prosto imaš potrebu
da dođeš. Obnovi te njegov blagoslov i čovjeku unese neki mir i snagu”,
priča jeromonah Sergije.
Nerijetko ćete sresti, navodi, da dolaze
ljudi kako iz Rusije tako iz čitavog svijeta. Sretali su, kaže, i obraćali su
im se ljudi iz cijelog svijeta od Kine, Japana, Koreje, Izraela…
“Postoje razlika, ali je mi ne pravimo
jer ko će suditi čovjeku i ko će znati ko je došao tražeći pravde i slave
Božije, a ko je došao da se divi kada smo mi svi ljudi. U svakom od nas je
iskra Božija i svako od nas može doći kao turist, a otići kao vjernik. To se
nikada ne zna. Oni koji ne znaju o čemu se radi ako su otvorena srca i iskreno
žele oni će i kao turisti primiti blagoslov. I prime ga. Naravno pored toga ima
i onih koji dolaze i više puta, koji su došli sa nuždom i nekom potrebom”,
naglašava jeromonah Sergije.
Ističe da se nužda ili potreba ogleda bilo
psihičkim problemom što je, naglašava, “u ovom tempu i današnjem načinu
života, jednoj neizvjesnosti i brzini gotovo svakodnevica jer čovjek se nije
spremio za ovaj civilizacijski tempo koji je prosto nametnut svima nama, tako i
za zdravlje fizičko”.
“Ljudi dolaze i pomole se i dobijaju
utjehu i pomoć. Stižu nam svjedočanstva: neki dolaze ponovo, neki pišu, neki
pozovu, neki po prijateljima poruče. Mnogi ne kažu, tek saznam slučajno. Divna
su svjedočanstva tih čudesnih iscjeljenja ljudi. Dešavalo se da sretnemo ljude
ovdje u vrlo slaboj kondiciji i zdravstvenom stanju, a da se vrate nakon par
mjeseci i ne možemo ih prepoznati – potpuno drugi čovjek. Dolaze vjernici,
apsolutno smo otvoreni za svakog čovjeka, ne mi, nego svetinja. Mi i da nećemo
ne bi smo mogli protiv svetinje, jer ako je sveti Vasilije otvoren za to i sama
svetinja to ne može niko da spriječi. Jer, ne pronalaze utjehu i iscjeljenje
oni koji su iz pravoslavnog nego i iz svih drugih vjera”, navodi jeromonah
Sergije.
Brojna svjedočanstva iscjeljenja
Navodi nam jedno od svjedočanstava koje je
napisala i potpisala jedna žena, katolkinja iz Bosne i Hercegovine.
“Nije mogla da dobije dijete, a to je
bilo još u komunističko vrijeme. Dakle, ona je imala problem dok vjera nije
bila dobordošla u društvu za razliku od sada hvala Bogu. Ona je žrtvovala
status i posao: javno je govorila da će ići kod svetog Vasilija da traži pomoć
jer je već bila nekoliko godina u braku i nije imala djecu. Nisam htjela da
tražim bolovanje, a ode u svetinju pod vidom da je bolesna. Namjerno je rekla
da ide tim povodom. Nakon što je to uradila, nakon 9 mjeseci i dva dana dobila
je prvoga sina. I njena majka koja je dolazila sa njom pošto je bila još uvijek
mlada dobila je poslije godinu dana dijete”, priča otac Sergije i
naglašava kako o ovome postoji pismeno svjedočenje.
O čudu koje se desilo jednoj 15-godišnjoj
djevojčici iz Vojvodine također postoji svjedočenje. Ona se, priča otac
Sergije, razboljela od teškog oblika raka.
“Bila je u teškom stanju. Davali su
joj lijekove samo da ublaže boli, da humanije sačeka taj smrtni čas. Kada je
sveštenik čuo za stanje otišao je i pomolio se. Kuma je donijela knjigu sa
svjedočanstvima svetog Vasilija, djevojčica je povjerovala i iako nije bila
prije ni vjerujuća, zatražila je pomoć. Poslije molitve joj je bilo
bolje”, priča otac Sergije.
Kada se ustabilila, navodi, da može da se
kreće, došla je u manastir.
“Kada je stavila glavu na grudi svetog
Vasilija osjetila je da joj se vratila snaga i da je iscijeljena. Osjećala se
kao kada je bila zdrava. Noge su joj ostale kost i koža. Kada su krenuli za
Vojvodinu kod Bijelog Polja, naknadno su mi javili, pogledala je noge koje su
bile pune mesa, krvi, mišića. Sve se formiralo”, navodi jeromonah.
Jedno od ličnih svjedočenja koje je veoma
upečatljivo i o kojem se priča u manastiru Ostrog je slučaj žene oboljele od
cerebralne dječije paralize. Otac Sergije Rekić bio je, navodi, lični svjedok
iscjeljenja. Dok je stajao ispred crkve Vavedenja, unijeli su, kaže, ženu koja
još od vremena dok je bila dijete nije mogla da hoda zbog oboljenja. Naime,
zbog cerebralne dječije paralize noge su joj ostale nerazvijene i povijene.
“Kada je došla imala je oko 40 godina.
U svojoj skromnosti rekla je da je došla da zamoli i pomoli se samo da joj se
smanji nivo bola koji može da trpi. Zamislite te skromnosti. Nakon dva minuta
nastala je vriska, jer treba silna energija, noge su joj se ispravile i ona je
na svojim nogama izašla riječima – ja hodam, ja hodam”, priča otac
Sergije.
Otac Sergije Rakić, jeromonah prenio je za
Anadoliju i svjedočenje koje mu je lično prenio posljednji predsjednik Srbije i
Crne Gore Svetozar Marović, koje je dokumentovano. Marović je ispričao o
iscjeljenju supruge njegovog prijatelja iz Crne Gore koji je bio oženjen
Francuskinjom i živio u Parizu.
“Žena mu je imala težak oblik kancera
grla. Već je prestala da može da guta čvrstu hranu već je samo upotrebljavalja
pasiranu i tečnu hranu. Nije bilo moguće da, jer su metastaze nastale,
očekivati iscjeljenje. Pozvali su našeg mitropolita Amfilohija da ih primi.
Mitropolit je pročitao molitvu i poslije dva sata već je žena u restoranu
naručila i jela ribu. Nakon nekog kraćeg vremena je bila na svom radnom mjestu
potpuno zdrava i ljekari su to pripisali kao čudo. Za medicinu to nije bilo
moguće izliječiti”, priča otac Sergije.
Kao svjedočanstvo čudotvornih iscjeljenja
na Ostrogu su i verige (okovi). Čovjeka koji je bio “sišao sa uma”, u
kojem je bilo demonske prirode, jer ga je spopao zao duh, da vrišti i galami,
pošto ga nisu mogli voditi, doveli su ga silom do svetitelja.
“Kada je dodirnuo mošti, zli duh ga je
napustio, a on se vratio kući. Verige su svjedočanstvo oslobođenja. A, čovjek
se oženio i dobio porodicu”, priča otac Sergije.
Manastir svetog Vasilija je poznat
zahvaljujući čudotvornim močima ili moštima svetog oca Vasilija. Sveti otac
Vasilije rođen je početkom 17. vijeka, 1610. godine i kao mlad je krenuo
duhovnim životom. U njegovom životopisu piše da je on već u ranom djetinjstvu
zavolio molitivu, duhovni život, izbjegavao životne prilike koje bi ga odvodile
od živoga Boga, što je i nastavio čitavog svog života da radi.
“Njegov život je proslavljen kao
svetitelj jer je on za svog zemaljskog života potvrdio mnogim čudima i prije
nego što je gospod proslavio njegove svete mošti. On je već u narodu bio
prepoznat kao svetitelj. Upravo zbog svog svetog života. Po njegovom upokojenju
on ugodivši Bogu trudeći se da živi onako kako gospodnje zapovijesti nalažu,
jer etika božanska nije u suprotnosti sa ljudskom, ali je savršena koja polazi
od zapovijedi koje je još prorok Mojsije dobio prije Hrista još 11 vijekova na gori
Sinaju – Ljubim gospoda Boga svom dušom svojom. Gospod ga je proslavio i
poslije nekoliko godina nakon njegovog upokojenja on se javio monasima”,
navodi otac Sergije.
O kraljevom blagu se nije raspravljalo
Navodi da se javio tri puta: treći put u
snovima i viđenju kojem se, kaže otac Sergije, “rijetko pristupa realno
kao božanskom, jer postoje razni načini: može se javiti čisto naša impresija da
izazove naš san, može biti od neke druge sile, ne božanske izazvano”.
“Rijetko se dešava da gospod sam ili svetitelji
božiji iniciraju čovjeka da ima nekakav nadahnut san kao što je bilo tim
monasima. Oni nisu odmah reagovali, poslije trećeg sna on je kadeći igumana
ispustio žara iz kadionice i okalio kalež igumanu. To je bio jasan znak da je
ozbiljna stvar i da je volja Božija i svetog oca Vasilija da se njegove svete
mošti i tijelo Bogom proslavljeno izvadi iz zemlje čemu su i pristupili nakon
sedmodnevne molitve. Izvadili su mošti iz groba, one su zamirisale, naročitim
blagoukanim mirisom kako se inače projavlje bilo kod ikona ili mošti”,
priča otac Sergije.
Navodi da su mnoštvom čudesnih iscjeljenja
tad na dan vađenja, pa onda tokom ovih čitavih 400 godina ona neprestano
trajala, dešavala se, svjedočila i “svetog Vasilija i njegovu vjeru kao
Bogom blagoslovljenu”.
Na pitanje znaju li monasi išta od priče
koja je godinama prisutna u javnosti da je nakon početka Drugog svjetskog rata
kralj Petar II Karađorđević, posljednji jugoslovenski monarh, 1941. godine
prije odlaska u Grčku upravo na Ostrogu gdje je trebalo biti ratno sjedište
Kraljevine Jugoslavije ostavio sanduke pune zlata otac Sergije Rakić, jeromonah
kaže kako se o tome dosta pisalo pod naslovima “Tajna ostroškog
blaga”.
“Znam zasigurno što se toga tiče,
nađene su tri svetinje – ruka svetog Jovana krstitelja, dio časnog krsta na
kojem je gospod Hrist razapet i ikona Presvete Bogorodice Filermose. To su
svetinje neprocjenjivoga značaja. Za ovo drugo ne da želim izbjeći nešto, već
stvarno nismo o tome raspravljali niti mi je padalo na pamet”, poručio je
otac Sergije Rekić, jeromonah manastira Ostrog.
(The Bosnia Times, AA)