ARSAL, Liban – Gradonačelnik je bio umoran. Umoran kao da je zaspao u tri a ustao u šest. Umoran koliko samo možete biti poslije višegodišnjeg terora Islamske države u vašem gradu, gdje su njihovi pripadnici ubijali civile i primorali vojsku da vas drži u karantinu, odvojene od ostatka zemlje.
Umoran od sirijskih izbjeglica koje prelaze granice u tolikom broju da nadmašuju broj vaših birača, a vašim biračima je toliko dosta izbjeglica da ispod glasa pričaju o nasilnom preuzimanju grada.
Sve to je palo na pleća gradonačelnika Arsala u Libanu: kontrolni punktovi o kojima treba pregovarati, izbjeglice koje treba zbrinuti, stanovnici koje treba umiriti. A sada je i njegova žena počela da se žali da je zapostavlja.
“Noću se vratim kući i ponovo slušam o problemima”, kaže gradonačelnik Basil Hujeiri. “Nije da mogu da kažem da mi je smjena gotova i da zatvorim vrata.”
Gradonačelnik je ipak nedavno imao povoda da se ponada da se problemi njegovog grada kreću ka nešto svjetlijoj tački – bar za stanovnike grada. Izbjeglice i dalje žive u noćnoj mori.
Sedmogodišnji rat u Siriji doveo je do rasijanja polovine populacije sa milionima izbjeglica nasukanim između opustošene kuće i praznine egzila.
Među brojnim libanskim i jordanskim gradovima koji su ih primili je i Arsal gdje je u jednom trenutku 120.000 Sirijaca, četvorostruko više od broja libanske populacije, živjelo u iznajmljenim sobama i šatorima.
Liban je primio toliko Sirijaca – više od milion – da oni sada čine četvrtinu populacije.
Ali sa nagovještajem pobjede sirijske vlade u ratu, obaviještenjem predsjednika Bashara al Assada da je Sirija ponovo bezbjedna i pritiscima libanskih domaćina da odu, sirijske izbjeglice sada ponovo kreću na opasan put kući.
Tokom ljeta konvoji sa oko 2.000 Sirijaca prešli su granicu, a porodice su se vratile kućama koje su prije nekoliko godina napustile – iako je malo ko znao da li su preživjele bombardovanja i sukobe.
Mnogi su i dalje zaglavljeni u Libanu i čini se da će tako i ostati. Hiljade Sirijaca u Arsalu se prijavilo za povratak samo da bi ih Asadova vlada odbila. Mnogi kažu da će ako Asad ostane na vlasti oni koji se vrate biti suočeni sa hapšenjima, mučenjima, smrću.
“Ovdje sam izbjeglica”, rekao je bivši sirijski vojnik koji je tražio da bude potpisan ratnim imenom Abu Fares. “U Siriji sam izbjeglica.”
Rijetke su izbjeglice iz Arsala koje znaju da će biti bezbjedni kod kuće. Svi ipak misle da je dom bolje rješenje od šatora bez budućnosti.
“Život tamo će mi biti bolji nego što je sad”, rekao je Mohsin Isak, bivši taksista iz Fleite, sela odmah preko granice, dok je odlazio sa prvim konvojem. “Ovdje imam šator. Ako budem morao, podići ću i tamo šator.”
Kada je gradonačelnik izašao iz kancelarije, okružila ga je grupa libanskih prodavaca. Željeli su da saznaju šta namjerava da radi sa sirijskim prodavcima koji su ih izbacili iz posla svojim niskim cijenama proizvoda.
“Šta bi bilo ako bismo poveli 50 muškaraca i pojavili se u sirijskoj radnji”, rekao je jedan od njih. “Onda bi morali da je zatvore.”
“Planiramo mnogo toga”, ubacio se gradonačelnik. “Samo nam je potrebno vrijeme”, dodao je on.
“U pravu su, ali ljudi koji su u problemu ponekad pretjeruju. I Sirijci su ljudi. Oni žele da žive. Imaju djecu. Ali ne mogu da branim Sirijce pred njima”, rekao je kasnije.
Sirijci i građani Arsala slažu se u ovome: vrijeme je da se krene. Mnogi Sirijci nemaju posao. Muka im je od života u šatoru.
“Ako čujemo da je bezbjedno, čak i ako budemo morali da spavamo ispod drveta, vraćamo se”, rekao je Abu Fares.
(TBT, NYT)