ANALIZA
Miloradu Dodiku i nije toliko stalo da se istraže stvarni počinitelji ratnih zločina nad Srbima, koliko mu je stalo da difamira i omalovaži istinskog heroja i velikog vojnog stratega koji je briljatno
izveo opreacije za oslobađanje Bosanske Krajine
Piše
Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
Nakon
obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici u BiH, a zatim i
Oluje u Hrvatskoj, aktualizirana su pitanja ratnih zločina
na „svim
stranama“, pa potom i političkih očitavanja i inicijativa na
tu temu.
Ono
što
već
dulje vrijeme, i prije hapšenja Nasera Orića u Švicarskoj,
opterećuje međunacionalne odnose u BiH je pitanje istraga i procesuiranje nekih
ratnih komandanata Armije BiH zbog navodnih ratnih zločina
nad Srbima u BiH.
To
veoma promtno zagovara i na tome insistira Milorad Dodik i to koristi kao alibi
za svoju separatistističku politiku zasnovanu na tezi da “Srbima
nema života
bez Republike Srpske”. Za sada ga u tome i medijski i politički
podržava
Beograd na isti način kako je režim Slobodana Miloševića
politički podržavao Radovana Karadžića i vojno Ratka Mladića.
I
bez teme ratnih zločina Dodik bi vodio istu separatističku
politiku i našao bi za nju izgovor i opravdanje, odnosno krivicu na bošnjačkoj
strani.
Tako
da se doima da su zbog ratnih zločina u BiH međunacionalni
odnosi Srba i Bošnjaka još uvijek “zatrovani”, čak
i “zatrovaniji”
od vremena kad je Srbima vladao SDS.
Nije Dudak (kao) Naser
Indikativno
je da ratne zločine u BiH najmanje problematiziraju Hrvati. Navodno postoji prećutna
suglasnost HDZ-a i SDA da to prešućuju koliko mogu. I to je
primarno sad u interesu HDZ-a jer još Haški
sud nije donio presudu u slučaju “Prlić i
ostali”. Ovaj proces stoji kao “Demaklov mač”
nad glavama lidera HDZ-a jer u slučaju osude Prlićeve
grupe za “zločinački poduhvat” HDZ se za sva vremena može
oprostiti od sna o trećem entitetu koji bi mogao imati teritorijalne “konfiguracije”
Herceg-Bosne što je bio ratni cilj Hrvatskog vijeća odbrane, odnosno politički
cilj HDZ-a.
U
prilog ovoj sumnji ide činjenica da je posljednji ko je insitirao na
problemu zločina nad Hrvatima bio Željko Komšić,
kada je kao član Predsjedništva BiH izravno agitirao da se “rasvijetle”
ubistva i nestanak hrvatskih civila iz Bugojna, što je i dalo neke rezultate.
Ovdje
bi se mogao problematizirati i moral hrvatske inteligencije, ako ima mjesta
pitanju o moralu tamo gdje je nacionalizam, upravo na odnosu prema Komšiću
kao političaru. Nemoralno je, sa stanovišta hrvatskih žrtava
rata, što hrvatska inteligencija toliko uzima za grijeh Željku
Komšiću što
je bio pripadnik Armije BiH, a tolerira SDA-u koaliranje sa Seferom Halilovićem.
Jer, ako je Komšić i ispraznio “šanžer” u borbama tokom opsade
Sarajeva, nikad ni jedan metak nije “opalio”
prema Ivan Sedlu. Komšić je pucao istočno, prema Palama tadašnjoj
jazbini najcrnjih koljača i krvoloka na svijetu! Dok je Halilović,
bez obzira na oslobađajuće presude u Hagu, svu svoju
oficirsku hrabrost, pa eto i vojno umijeće, iskazao i pokazao na potezu
Prozor-Jablanica-Koniic! “Traba udariti ustaše po repu!”
najhrabriji je ratni poklič kojeg je izgovorio general Halilović.
I za Bošnjake je sumnjivo da Halilović nije “opalio
ni metka” prema Palama! Tada nije “imao dovoljno hrabrosti”, kako ga je opisao Alija Izetbegović.
Tako
da su aktualna pitanja ratnih zločina nad Srbima za koje, kako Bošnjake
optužuje
Dodik, nema volje niti interesa da se procesuiraju u BiH.
Prvi
na koga se već odavno Dodik namjerio je general Atif Dudaković.
I to je dobro jer taj slučaj pokazuje ko je i kakav je političar
Dodik. Prvo, Dodiku i nije toliko stalo da se istraže
stvarni počinitelji ratnih zločina nad Srbima koliko mu je stalo da difamira i
omalovaži istinskog heroja i velikog vojnog stratega koji je briljantno
izveo opreacije za oslobađanje Krajine. Prvo je porazio kvinsliške
formacije Fikreta Abdića potpomognute od strane zloglasnih jedinica
kojima su komandovali Legija i Arkan. Abdićeve kvinslinge je logistički
snadbijevao Tuđmanov režim preko lihvara i trgovaca oružjem.
Potom je u sadejstvu sa hrvatskim komandantima u operaciji Oluja pomogao oslobađanju
Kninske Krajine, da bi njegov krunski vojni uspjeh završio
na Manjači, dakle pred samom Banjom Lukom! I nek Dodik zahvali Ričardu
Holbruku koji je ultimativno od Alije Izetbegovića zahtijveao da “zaustavi
mahnitog generala Atifa Dudakovića” da ne bi napao Banju Luku jer
bi se u tom slučaju u rat umiješala Rusija, inače ni Dodikov Dodik ne bi danas
stolovao u Banskim dvorima!
Eto
sve krivice generala Atifa Dudakovića! Nema, zaista nema valjanih
dokaza, ko god da se ozbiljnije bavio ovom tematikom, bar prema onome što
se iznijelo u medijima, kojima bi se mogla dokazati i sumnja da je general Atif
Dudaković odgovoran, a kamo li da je naredio ili odobrio izvršenje
djela koje bi se tretiralo ratnim zločinom nad civilima!
Zašto onda, uopće pisati ovaj tekst, ako su, nolens volens, činjenice
takve?! Zato što je bošnjačka nacionalna politika koju
kreira primarno SDA, takva da je već jednom “poklekla”
pred najezdom propagandista iz Srbije i dozvolila da se komandant Armije BiH
general Rasim Delić osudi kao ratni zločinac! Da, znamo mi da “politika
nema ništa sa sudovima”. Stoga je ovdje riječ o
tome da je Delić osuđen za tuđe grijehe, krivicu i tuđi zločin.
Riječ
je o zločinima koje je navodno Armija BiH počinila u Srednjoj Bosni nad
srpskim civilima. S obzirom na sve okolnosti pod kojima su se desili ti zločini,
odgovorniji su tadašnji politički lideri i vjerski
velikodostojnici od muftija do reisul-uleme, nego tadašnji
komandant Armije BiH.
Moram
priznati, da sam uvijek zamjerao, i to je historijski sigurno validna činjenica,
što
je Delić imao servilan i poltronski odnos prema političkom
i vjerskom bošnjačkom establišmentu.
Srećom,
Dudaković nije bio takav! I to je još jedna bitna činjenica
da on neće i ne smije biti optužen ni za eventualno tuđe
grijehe i krivicu!
Također
Dudaković uopće nije profil ni ratnog komandanta kakvi su dominirali u Sarajevu,
niti sličan Naseru Oriću, na primjer. Orić, osim što
ga narod Srebrenice doživljava kao “ratnu legendu”
ima i mafijašku biografiju. Njega sa kriminalnim i mafijaškim
krugovima vežu dani još
kad je kao kursista policijske akademije u Beogradu bio izbacivač u
diskotekama, pa do poratnih druženja i poslovanja s mafijaškim
krugovima iz Srbije. Čak je slobodno kao “haški osuđenik”
putovao u Srbiju i sastajao se sa “prijateljima”
iz kriminalnog srpskog podzemlja što bi trebalo biti šokantno
saznanje i uvreda za Srebreničane!
Tako
da, bez obzira na oreol ratne legende Orić može
da se sumnjiči i procesuira za eventualna nedjela koja nemaju veze sa Armijom
BiH.
Zašto šute ‘Bakirovi Srbi’?
Dudaković
nema ni problem kakav bi, ako je suditi prema spekulacijama medija, mogli imati
generali Halil Brzina, bivši komandant 7. muslimanske brigade, odnosno
general Sakib Mahmuljin, bivši komandant 3. korpusa Armije BiH. Navodno se
njih dvojica nalaze na spisku haških osumnjičenika
sa tzv. “B liste” zbog zločina u okolici Zavidovića.
Njihov
problem se vezuje za jednu od najvećih ideološko-političkih
grešaka
koje će
Bošnjacima
ostati kao historijska hipoteka. Radi se o priznavanju i kooptiranju odreda
El-Mudžahid u sastav Armije BiH. Iako odred nije bio sastavljen samo od
stranih dobrovoljaca njegov komandni sastav bio je isključivo
od oficira iz arapskih zemalja. Također, za razliku od bosanskih
muslimana koji pripadaju sunijsko-hanefijskoj tradiciji i mezhebu, u odredu El
Mudžahid,
bez obzira na naciju, moralo se pridržavati selefisjko-vehbijske
tradicije i učenja.
Navodno
su zločine u okolici Zavidovića počinili
pripadnici ovog odreda i to sa brutalnošću koja podsjeća
na jezivo ritualna klanja pripadnika ISIL-a.
Iako
su u Krajini djelovali proselefistički imami, dakle Bošnjaci
koji su studirali u Saudijskoj Arabiji, nije poznato da se ta ideologija proširila
i imala pristalice unutar 5. korpusa kojim je komandovao Ramiz Dreković,
a potom Atif Dudaković.
Zatim,
iako je 7. muslimanska brigada djelovala u operacijama oslobađanja
Vozuće,
“rame
uz rame” sa odredom El-Mudžahid, pripadnici ove brigade nisu bili pod
utjecajem selefističko-vehabijske ideologije. Sam general Brzina je
sufija, a danas je šejh nakšibendijskog tarikata u Sarajevu.
Ima
još
drugih olakšavajućih okolnosti za samog Brzinu, kad su u pitanju ovakva sumnjičenja,
ali se ne moraju isticati.
Zaista
će
Mahmuljin imati problema, ukoliko se dokumentiraju dokazi za zločine
u Vozući, po tzv. komandnoj odgovornosti. Ali, i njegov problem i grijeh,
sa historijske distance isti je koji je imao i Delić.
I Mahmuljin je bio i suviše odan i snishodljiv oficir prema političkom
i vjerskom establišmentu u to vrijeme.
Međutim,
javnosti nije poznato, i to je problem pristupa interpretacije ratnih dešavanja
kod Bošnjaka, da su nakon akcija MUP-a, pod kodnim imenom “Trebević
1, 2, 3, 4, 5,” poznatim po tome što je u prvoj akciji ubijen Mušan
Topalović Caco, bile pripremane i akcije pod kodnim imenom “Vranduk”.
Ovu akciju su bili odobrili i ministar MUP-a Bakir Alispahić i
general Rasim Delić. Zašto ta akcija nije sprovedena? Ko ju je zaustavio i zašto?
Ovo su goruča pitanja za rasvjetljavanje kriminala i zločina
u (po)ratnom periodu u Srednjoj Bosni. Pod pretpostavkom da je akcija “Vranduk”
trebala biti usmjerena protiv počinioca kriminalnih djela od
strane pripadnika odreda El-Mudžahid, zadnja riječ i odluka je bila u rukama
političara, a možda i vjerskih prvaka!
I
na koncu ostaju nerasvijetljeni zločini nad Srbima počinjeni
u Sarajevu, bar kako srpsko/srbijasnki mediji pišu.
Ovo
je primarno problem SDA-ovih ikebana tzv. “Bakirovih Srba” i
ovaj grijeh ide njima na dušu. Srbi koji su ostali da djeluju i rade u
Sarajevu, jednostavno nedovoljno insistiraju na ovom problemu. Teško
će
im pasti, a malo koji od njih će se složiti sa ovom optužbom,
da su oni žrtvovali svoju pokojnu sabraću zarad hatara bošnjačke
političke elite oličene u SDA-u. Javni djelatnici, profesori i
novinari, prije svih, ako već nisu htjeli političari, jednostvano apstiniraju od
bilo kakve kritike aktulane politike koju (s)provodi SDA. Vjerovatno se radi o
kompleksu, više nego o konformizmu, kako oni ne bi dokazivali da je SDA onakva
kakvom je predstavljala propaganda Riste Đoge. Ako je tako onda su “Alijini
Srbi”
bili istinski heroji Sarajeva, dok ovi sadašnji “Bakirovi
Srbi”
su obične minderpuze i ikebane! Predstavnici Srpskog građanskog
vijeća
su “lupili
šakom
o sto” i
požalili
se na Cacu! Zašto danas šute? Jer nije samo problem prešućivanje
i zataškavanje “ubistava sprske nacionalnosti” u
Sarajevu koji bi ih se trebali ticati. Problem za Srbe, po meni, je i kupovina
sprske zemlje od strane “Bakirovih Arapa” što još
nigdje nijedan Srbin nije problematizirao!
Da
li bi se time priča opet vratila u Srednju Bosnu? Da! I njen kraj će
biti tek onda kad se rasvijetle zataškani kriminal i zločini!
The
Bosnia Times PRATITE PUTEM: FACEBOOK
