Šetnja među kedrovima na planinskom obronku u Libanu djeluje kao posjeta teritoriji drevnih bića.
Neko drveće ovdje staro je više od hiljadu godina a njegove jedinstveno horizontalne grane se protežu poput raširenih ruku, dok korijen ide duboko u krečnjak. Rastu u svježem i vlažnom ekosistemu koji je neuobičajen za Bliski istok, sa planinskim vrhovima koji paraju oblake koji dolaze sa Mediterana i blistaju od zimskog snijega.
Ali sada poslije vijekova ljudskog pustošenja, kedrovi Libana suočeni su sa najopasnijom prijetnjom: klimatskom promjenom koja bi mogla da izbriše veći dio preostale kedrove šume u zemlji do kraja vijeka.
Sa porastom temperatura ekološka zona komfora za kedrove se podiže uz planinu na veće visine, jureći za hladnim zimama koje su im potrebne za reprodukciju. Ali ovdje u šumi Baruk, koja je dio rezervata Suf biosfere, južno of Bejruta, više ne mogu da se popnu. Ako temperature budu rasle očekivanom brzinom zbog kontinuiranog rasta emisije gasova staklene bašte u atmosferi, neki kažu da će do 2100. kedrovi postojati samo na krajnjem sjeveru zemlje gde su planine više.
Ali na sjeveru postoji drugačiji problem. Najgušća kedrova šuma Libana, rezervat Tanurin, izgubila je više od sedam posto svog drveća zbog najezde insekata, nepoznate do 1997. Oni su direktno povezani sa toplijom i sušnom klimom.
Kroz historiju, libanska kedrovina je bila cijenjen materijal za izgradnju zgrada i brodova i korištenja je u izgradnji hramova u drevnom Egiptu i Jerusalemu.
Hiljade kvadratnih kilometara šume nekada se prostiralo po većini visoravni Libana. Sada je ostalo svega 17 kvadratnih kilometara kedrovine, raštrkanih u gajevima.
Najpoznatija grupa kedrova u zemlji, ponekad nazivana i božanskim kedrovima, ograđena je kako bi bila sačuvana još 1876. Neki vjeruju da se u tom gaju vaskrsli Isus otkrio svojim slijedbenicima, kaže Antan Jibrael Tavk, autor knjiga o kedrovima.
Libanski kedar, specifična vrsta naučnog naziva Cedrus libani, raste uglavnom ovdje i u Turskoj. Drveće klija krajem zime jer mu je potreban mraz, po mogućnosti sa snijegom.
Generaciju ranije, tipično su godišnje na planinama snijeg ili kiša padali 105 dana. Snijeg je na tlu ostajao i po četiri mjeseca. Prošle zime, bilo je samo 40 dana kiše i mjesec dana sniježnog pokrivača.
“Klimatske promjene su ovdje činjenično stanje”, kaže Nizar Hani, direktor Suf biosfere. “Ima manje kiše, temperature su više i ekstremnije”, dodao je on.
U rezervatu Tanurin, sjeverno od Bejruta, ovogodišnje slabe sniježne padavine primorale su šumare da se pripreme za žestoku sezonu sa insektom Cephalcia tannourinensis, poznatim kao kedrova lisna osa koja se hrani iglicama mladog drveća. Nabil Nemer, libanski entomolog, otkrio je lisnu osu koja se tokom zime ukopava u tlo.
Insekt nije primjećen do 1998. jer se njegov životni ciklus inicijalno nije preklapao sa kedrovim. Ali zbog ranijeg topljenja snijega, insekti su se pojavili ranije i položili jaja baš na vrijeme da larve pojedu nove izdanke.
“Možemo da vidimo direktan uticaj klimatskih promjena”, rekao je dr Nemer.
Naučnici koriste nove metode borbe protiv insekta uz pomoć gljivica koje postoje u šumi i mogu da ubiju larve.
Kroz pet milenijuma zabilježene historije, parada civilizacija je cijenila kedrove – a onda bi ih isjekli. Libanske šume su sjekli Mesopotamci, Feničani i drevni Egipćani; grčko i rimsko carstvo; krstaši, kolonizatori; nestajale su i u modernim sukobima na Bliskom istoku. Pa ipak, drveće je toliko simbolično za ovu zemlju da se kedar nalazi u centru libanske zastave.
Za ovu malu, ranjivu zemlju on je veličanstven simbol koji se nalazi na panoima, tetovažama, suvenirima, političkim posterima.
Da bi se sačuvali kedrovi, grupe za zaštitu prirodne sredine pokušavaju da prošire njihovu populaciju na različite lokacije.
U Arcu, rezervat božanskih kedrova ima svega 2.100 kedrova. Dr Jusef Tavk, ljekar i borac za očuvanje prirode, i drugi pokušavaju da regenerišu veću šumu. To je izazov jer je sam rezervat izolovan. Idealne oblasti za sadnju su privatne parcele ili im je vlada odredila drugu upotrebu.
Ali od 1998. Tavkova grupa je zasadila 100.000 drveća na zemlji oko starog rezervata.
“Bilo je mnogo pokušaja i grešaka”, rekao je Tavk. “Sadili smo gdje smo mogli i gdje je opština dozvolila.”
Kedrovi sporo rastu i šišarke dobijaju tek kada su stari 40 do 50 godina. Kada su mladi po kedrovim standardima, izgledaju kao i drugo zimzeleno drveće, šiljato poput božićne jelke. Ali posle jednog veka, razviju se u svoj karakteristični oblik.
Dr Nizar Hani je zabrinut za budućnost ovog ikoničnog, poštovanog drveća. “Mi smo u trci. Nemamo vremena za gubljenje.”
(TBT, NYT)