Prilog
raspravi o (neo)komunističkoj zabrani da škola u Hadžićima nosi ime Envera
Čolakovića
Piše Džemaludin
Latić, thebosniatimes.ba
Javnost je već upoznata sa „slučajem“ Envera Čolakovića (1913.-1976.),
bošnjačkog pisca koji je pisao i na hrvatskom, mađarskom i njemačkome jeziku,
zabranjivanog, hapšenog i sumnjičenog tokom čitavog perioda komunističke
Jugoslavije, evo sve do danas kada dvije političke, protitoističke stranke
nastoje spriječiti građane Hadžića, odakle Čolaković potječe, da svojoj
osnovnoj školi daju ime po njemu. Najpozvaniji profesori bh. književnosti i
neki književni kritičari, historičari i pisci listom su ustali protiv ove
zabrane, koja se temelji na činjenici da je pisac najljepšeg bošnjačkog romana, Legende o Ali-paši (uvrštenog u
Leksikon svjetske književnosti, dramatiziranog i izvođenog u prestižnim
teatrima) te drugih djela visoke umjetničke vrijednosti (Lokljani, Bosni, Jedinac, Knjiga Majci…), prevodilac, libretist i
esejist bio kulturni ataše u vrijeme Endehazije u Budimpešti, glavnom gradu
zemlje odakle je potjecala njegova majka, barunica Ilona Fatima Mednyanszki.
Međutim, u ovoj odbrani ne samo pisca nego i književne umjetnosti kao takve izostalo
je nekoliko povijesno važnih činjenica kao i završnica koja visi u zraku, koje
niko ne smije ili – zbog poznatih i nepoznatih razloga, najčešće radi karijere
– neće da kaže, a koje su se, po našem mišljenju, morale istaknuti.
Književnost bez ijedne uvrede tuđe
vjere i nacije
Što se tiče
činjenica koje su povijesno važne za cjelokupnu bošnjačku književnost, niko ne
spomenu da nijedan iole važniji bošnjački pisac u svome djelu nikada nije vrijeđao vjeru, kulturu ili nacionalnost
bošnjačkih susjeda na Balkanu: Srba, Hrvata, Albanaca, Roma, Makedonaca,
Crnogoraca…, dok su gotovo svi važniji i manje važni pisci tih susjeda
vrijeđali islam, Bošnjaštvo, državu Bosnu, islamsko-osmansku kulturu i
civilizaciju, itd., pa nijedan od tih pisaca nikada nije zbog toga zabranjivan,
nego je, dapače, režimski i na svaki drugi način „forsiran“ u lektirama koje su
čitali – i morali čitati! – (i) bošnjački naraštaji. Klasični primjeri toga
vrijeđanja su: gotovo cjelokupan opus Ive Andrića u kome on piše o Bosni,
Osmanskom carstvu i muslimanima, Njegošev Gorski
vijenac, Mažuranićev spjev Smrt
Smail-age Čengića, Kišov roman Bašta, Pepeo, Lalićeva Lelejska gora, VeselinovićevHajduk Stanko… No, ta ćete vrijeđanja
naći i kod bošnjačkih pisaca koji su bili na „pravoj strani Historije i
ljudskosti“, pogotovo onih iz perioda socijalističke Jugoslavije (Hadžijin mač Hamze Hume, Gromovo đule Skendera Kulenovića, sav
opus Ćamila Sijarića u kome se tretira osmanski period naše povijesti ili u
kome su dati likovi vjerskih službenika, Parergon i
dobar dio književnoumjetničkog opusa Derviša Sušića, Krivice Husejna Bašića, romani i kvaziromani Ise Kalača, itd…). Da
li je iko iz (neo)komunističkih ili „nacionalnih“ političkih stranaka,
nacionalnih akademskih zajednica i društava, čak iz vjerskih zajednica ustao pa
rekao: – Dajte, molim Vas, odstranite iz lektira na Balkanu djela koja vrijeđaju
islam, muslimane, Bošnjake i Bosnu? – Da li je iko od aktualnih akademskih
branilaca Envera Čolakovića, koristeći (i) ovu priliku, iznio ovakav stav?
Nažalost, niko! Da li je to učinio neko u prošlosti?
Fatiha za Muberu Mujagić, najhrabriju
bošnjačku pjesnikinju
Da, učinila je to bošnjačka pjesnikinja Mubera
Mujagić – neka je rahmet njezinoj plemenitoj duši – osamdesetih godina prošlog
stoljeća pozvavši svu jugoslavensku javnost da iz lektira izbaci Gorski vijenac, djelo velike umjetničke,
poetske snage, ali koje veliča genocid nad balkanskim muslimanima. I kako je
završila Mubera? Na nju se digla kuka i motika Jugoslavije, posebno kvazipisci
iz istog naroda iz koga je potjecala! (Pomoć joj je pružio jedino rahm.
Adil-beg Zulfikarpašić, koji je tada živio u Cirihu.) Umrla je nepriznata,
odbačena, u najgoroj bijedi, bolesna i gladna, odmah nakon agresije i
genocidnog rata 1992.-1995.g.! Da li se ijedan Bošnjak sjeća te velike duše i pjesnikinje?
Da li joj je iko ikada odao priznanje za tako velik i human gest? Da li
izvjesni Mirsad Pindžo, koji je u ime DF na Skupštini Kantona Sarajevo tražio
novo ubijanje bošnjačkog pjesnika (Envera Čolakovića), uopće zna za Muberu
Mujagić?!
Na drugoj
strani, bošnjačka književnost je puna humanih likova naših susjeda i motiva u
kojima se spontano veliča duh zajedničkog života. Uzmite samo slavni bošnjački
ep Ženidbu Smailagić Mehe, Mešinu Tvrđavu, Sidranovu liriku..., a književnost Envera Čolakovića mogla
bi biti najljepši primjer čovjekoljublja u čitavom južnoslavenskom kulturnom dijasistemu. Pa i pored toga:
bošnjačke pisce ubijaju, zar ne?! Ubijaju ih dok su živi, ubijaju ih i kad
umru! Zašto? Zato što su bili „na pogrešnoj strani Historije i ljudskosti“,
kako je za rahm. Envera rekao izvjesni Peđa Kojović iz neokomunističke Naše
stranke. Šta je to „pogrešna strana Historije“? Ono što taj Kojović – i svi
titoisti-komunisti – kažu, eo ipso: ko
je s njima, titoistima, taj je na „pravoj“ strani Historije, a ko nije s njima
– on je odmah ustaša, fašist, nacist…, na „pogrešnoj strani Historije“! A
historijska nauka – ma koliko bila ušutkivana u našoj državi ima tome već blizu
jednog stoljeća! – kaže da su oni koji su na Kojovićevoj strani, zapravo – na
strani masovnog ubice Josipa Broza zvanog Tito i njegovog režima! I po čemu je
to humanije biti kulturni ataše Titovog režima od iste pozicije u Endehaziji?
Ko je veći masovni ubica: Draža
Mihajlović, Josip Broz ili Ante Pavelić
Ko je veći
ubica jugoslavenskih naroda: Draža Mihajlović, Josip Broz ili Ante Pavelić- upitat
ćemo jedinog sudiju koji će nam dati odgovor na to mučno pitanje – historijsku nauku! Posmatrajmo
– ako je uopće humano na ovaj način postavljati pitanje, a nije, nije i nije! –
stvari iz bošnjačke perspektive (ako smijemo, a jednog dana ćemo morati stvari
i tako posmatrati, jer istinski intelektualac nije samo vizionar, nego i
„nepotkupljivi svjedok Povijesti“, koji se nezavisno i hrabro sučeljava sa
najtežim pitanjima prošlosti) pa pogledajmo da li su na humanijoj strani
ljudskosti naši preci koji su se, bježeći od četničkog noža, sklanjali u
Endehaziju nikad ne prihvativši njezine „rasne zakone“ i ne čineći zločin ni
nad kime, ili oni koji su služili Josipu Brozu – najvećem intimusu Josifa
Visarionoviča Staljina, slugi velikosrbizma, čije su jedinice tokom prve dvije
godine Drugog svjetskog rata klale i ubijale Bošnjake po istočnoj Bosni zajedno
sa četničkim jedinicama (v. istraživanja Zije Sulejmanpašića, Mine Kujović i
dr.)! Plus zločini toga režima nad Bošnjacima – i drugim narodima: Hrvatima,
Srbima, vojvođanskim Nijemcima i Mađarima, Albancima, Slovencima… – u
mirnodopskom periodu! A evo i one krucijalne konstatacije, abecede moderne
bošnjačke i bh. historijske nauke: Bošnjaci nisu stvarali ni „troplemenu“
Kraljevinu SHS, ni Vidovdansku Jugoslaviju, ni Endehaziju, ni komunističku
Jugoslaviju, ni Republiku Srpsku ni Herceg-Bosnu; iza Bošnjaka ne postoji
nijedan masovni zločin počinjen nad njihovim susjedima, a svi su ti
(hrišćanski) susjedi, i svi njihovi režimi, počinili masovne zločine nad
Bošnjacima; Bošnjaci su bili u svim vojskama tokom Drugog svjetskog rata i
stradali su od svih tih vojski! Nadalje, komunizam, nacizam i fašizam, Treći
rajh i Kominterna, nisu kreacije islamske, već evropske, u biti: hrišćanske
civilizacije!
Sarajevo – grobnica bošnjačkih pisaca
jučer, danas, sutra
Šta je to,
onda, pogrešna, a šta ispravna strana Historije i ljudskosti- pitanje je sad!
Ko je poubijao i po zatvorima tamanio bošnjačke pisce u Sarajevu i Zagrebu:
Mehmeda Handžića, Mustafu Busuladžića, Edhema Mulabdića, Aliju Nametka, Ismeta
Žunića, Rešada Kadića… ili, u silnim zabranama, doveo do naprasne smrti
Mehmedaliju Dizdara, Muhammeda Abdagića, Huseina Đozu, Ahmeda Smajlovića,
Ahmeda Muradbegovića, Envera Čolakovića, Džemilu-hanumicu Zekić.., ko je iz
njihove domovine Bosne prognao Nerkeza Smajlagića i Mešu Selimovića? Ko je za
Meliku Salihbey-Bosnavi i ovog autora tražio doživotni zatvor? Ko je Nedžada
Ibrišimovića, Abdullaha Sidrana, Aliju Izetbegovića i ovog autora izjednačavao
sa Dobricom Ćosićem i Radovanom Karadžićem? Sve su to činili
komunisti-titoisti. Ko danas ovog autora usred Sarajeva naziva „Hitlerom iz našeg
sokaka“ – a da mu nijedan sarajevski sud neće ništa zbog toga?! Kakva je to
bošnjačka i bh. književna kritikai historija, kakvi su to profesori
književnosti, kakvi su to bošnjački i bh. ministri kulture kad se u Sarajevu i
Zenici i danas može zabraniti drama ovog pisca samo zato što je bio ono što je
morao biti svaki istinski bošnjački pisac: „nacionalist“ u vrijeme
komunističkog režima: nijedan od njih o tome nikada ni riječi nije progovorio,
i neće progovoriti?! Eo ipso: od
1940. g. do danas titoizam ubija istinske bošnjačke pisce – žive i mrtve;
titoizam i danas ubija bošnjačku kulturu, i naša akademska zajednica može sve
učiniti, ali nikada neće napasti taj režim i tu ideologiju! Dok su Envera
Čolakovića ubijali živa, nikad niko od bošnjačkih ili jugoslavenskih pisaca,
profesora ili književnih kritičara i historičara – izuzme li se najveći
branilac naše, bošnjačke kulture, nacije i države u Jugoslaviji, Miroslav
Krleža! – nije stao u njegovu ili odbranu bilo kojeg progonjenog bošnjačkog
pisca sa „pogrešne strane Historije“! A tim ubijanjem, ubijanjem bošnjačkih
pisaca živih i mrtvih, dušmani svih fela i orijentacija ubijaju bošnjački narod
– dok im na tome činu aplaudira simulakrum Bošnjaštva: Ahmed Burić (kvazipisac),
Sanela Đidić (sudija Kantonalnog suda u Sarajevu), Mirsad Pindžo (politikant,
srpsko-hrvatski sluga)…, imamo ih na izvoz, na našu žalost i nacionalnu
sramotu!
Post scriptum
U poznatoj
američkoj filmskoj drami Konje ubijaju,
zar ne?! režisera Sydniya Pollacka, Glorija (Jane Fonda), nakon što je
uvidjela besmisao svoga truda da osvoji novčanu nagradu kako bi počela živjeti
normalnim životom, moli svoga partnera Roberta (Michael Sarrazin) da je ubije –
i tako jē oslobodi tegobe življenja. Slavni režiser bi napravio bolji
film da je došao u Sarajevo i sagledao život i smrt bošnjačkih pisaca u
posljednjih sto godina samoće.
The Bosnia Times PRATITE PUTEM: FACEBOOK
