Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Dobrodošla odluka Evropskog parlamenta o pokretanju člana 7 protiv Mađarske nam je još jednom pokazala da je Evropa u nevolji i da je krajnje vrijeme da joj se Britanija, sa brexitom ili bez njega, ponovo približi. Evropski birači su sve skloniji autoritarnom, etničkom nacionalizmu, ali u njenim institucijama još uvijek ima mjesta za stare igre britanskih elita, ako se mane svojih fantazija o tvrdom brexitu.
Dok ulazimo u posljednjih 6 mjeseci tog procesa, britanska ljevica treba pažljivo da bira svoju strategiju. Zalagati se iz principijelnih razloga za lexit (left + exit, lijevi izlazak iz EU) ili bezuvjetni ostanak u EU nije preporučljivo. Što zbog fragilnosti Evrope, što zbog podjela u britanskoj politici, sada su nam potrebni suptilniji državnički potezi.
Prije nego što navedem moguće opcije, osvrnut ću se na rezultate opsežnog MRP (Multilevel Regression and Postratification) istraživanja javnog mnijenja, koje su na nivou cijele države sprovele organizacije Najbolje za Britaniju (Best for Britain) i NADA ne mržnja (HOPE Not Hate). Po njihovim nalazima, u 112 izbornih jedinica gdje mahom vladaju laburisti podrška većine prešla je sa opcije „izlazak“ na „ostanak“. Među pristalicama laburista sve je veća podrška ostanku u Evropi, dok među konzervativcima prevladava podrška brexitu.
Ali u laburističkim uporištima koje sam posjetio poslije objavljivanja rezultata ovog istraživanja, poslanici i aktivisti tvrde da ne primjećuju ove promjene na terenu. Čak ni među laburistima koji bi podržali drugi referendum nema dovoljno odlučnosti da se tako nešto zaista uradi. Razlog za to ne otkriva nijedna anketa, jer bi morala da sadrži sljedeće pitanje: da li je krajnji desničar Tommy Robinson u pravu?
Pored veza sa oživljenim UKIP-om koji očigledno imitira Alternativu za Njemačku (AfD), Robinson je povezan sa britanskim krilom njemačkog pokreta Pegida (Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada), uz finansijsku podršku američke alternativne desnice. Sjetimo se preko 10.000 njegovih pristalica koji su 9. juna na Whitehallu tražili njegovo puštanje iz zatvora. To je impresivan broj.
Tokom ljeta, neki aktivisti koji su me svojevremeno prvi upozorili na uspon UKIP-a i prevagu opcije brexita – ukazali su mi na mogućnost uličnih nemira u slučaju da političari opovrgnu rezultate referenduma o brexitu iz 2016. Jedan pogrešan korak bi mogao dovesti do strašnih posljedica koje smo gledali u Njemačkoj 20-ih godina prošlog vijeka. Po njihovom mišljenju, nije presudno da li će Robinson ući u UKIP. Prava snaga desnice je na ulici i zatvorenim Facebook grupama koje se zalažu za brexit. Mnogi laburistički aktivisti su zato protiv drugog referenduma.
Ovo svakako nije razlog da obustavimo svaki otpor torijevskoj strategiji tvrdog brexita, ali jeste razlog za pametno taktiziranje. Jedno od ključnih otkrića pomenutog istraživanja je da u mnogim izbornim jedinicama koje podržavaju izlazak Britanije iz EU do 75 posto glasača danas smatra da je brexit “daleko kompliciraniji i teži nego što smo očekivali”. To je posljedica učenja iz iskustva, posmatranja Therese May koja bezuspješno pokušava da sprovede tvrdi brexit i odsustva konkretnih prijedloga torijevske desnice.
U narednih haotičnih 6 mjeseci ovaj trend će samo jačati. Ali pritom ne treba očekivati da će eventualni pad vlade Therese May navesti većinu ljudi da se prikloni elitizmu eurofanatika i neoliberalnom shvatanju slobode tržišta.
Ishod zavisi od toga da li će laburistički čelnici pružiti jasne i blagovremene odgovore na tri pitanja i tako ujediniti poslanički klub Laburističke partije u parlamentu (PLP). Ta pitanja glase: da li ćete glasati protiv mehkog brexita (Chequers deal) u bilo kom obliku; da li ćete podržati ili predložiti drugi referendum; koja je vaša pozitivna vizija za krajnji ishod brexita?
Smeta mi to što laburisti izbjegavaju odgovore na ova pitanja, mada razumijem njihove razloge: ono što djeluje kao dobra ideja u velikodušnom Stretamu zvuči suludo u ksenofobnom Aberavonu, Chesterfieldu ili Corbyju, gdje je većina ljudi i dalje za brexit.
Ali dok se bližimo (produženom) roku sredinom novembra, sve je vidljivije odsustvo pozitivnog prijedloga laburističke vlade u sjeni.
Postoje samo dva načina da Britanija planski napusti EU: sporazum o slobodnoj trgovini po uzoru na Kanadu ili obezbjeđivanje pristupa jedinstvenom tržištu po uzoru na Norvešku. Poslije odustajanja od mehkog brexita May će vjerovatno izabrati kanadski model, prije svega pod pritiskom Evropske istraživačke grupe (ERG), utjecajne konzervativne grupacije koja se zalaže za tvrdi brexit.
Međutim, dok uživaju gledajući rastrzanu premijerku, laburistički lideri treba da zamisle sebe na njenom mjestu – ako dođu na vlast bez definiranih ciljeva.
Aksiomatski je jasno da je sporazum po uzoru na Norvešku jedini krajnji ishod koji bi laburisti mogli da podrže, jer on ekonomsku štetu brexita svodi na minimum. Corbyn je naveo razne mjere koje bi mogle da uđu u sastav tog norveškog modela, kao što je odluka Laburističke partije da svoj program sprovodi pomoću državne pomoći, nacionalizacije, zakona o konkurenciji i regulaciji tržišta rada.
Prednost ovog rješenja je to što poslaničkom klubu Laburističke partije daje okvir za disciplinirano i dosljedno nadglasavanje svih prijedloga premijerke. Umjesto trgovine sa stepenom mehkog brexita, mnogo je prostije reći: sve osim našeg prijedloga bit će nadglasano. Lojalnost norveškom modelu bila bi i veliki argument laburista u jedinom dijelu Britanije u kojoj im korbinizam nije donio podršku: Škotskoj.
Konačno, potreban nam je jasan stav o drugom referendumu. Think-tank Constitution Unit / Ustavna jedinica sa Univerziteta u Londonu ističe da postoje samo tri zakonski opravdana načina da se ove zime organizira potvrđivanje referenduma: amandman koji bi umanjio snagu “obavezujućeg glasa” (meaningful vote); amandman Sporazumu o povlačenju (Withdrawal Agreement) između Britanije i EU; i ako vlada odluči da sazove referendum da bi prekinula blokadu parlamenta.
Drugi referendum sa trenutnim sastavom parlamenta je moguć samo ako torijevci pronađu premijera koji voli Evropu ili ako Marsovci slete na sred Westminstera i pod prijetnjom laserskih pištolja nam narede da ga sprovedemo.
Evo šta bi laburisti trebalo da govore svojim pristalicama tamo gdje je podrška brexitu i dalje jaka: “Trudit ćemo se da uspostavimo dogovor o norveškom modelu koji Britaniju izvodi iz EU. Tako ćemo prihvatiti nametnuta pravila, ali to nas čeka u svakoj opciji, uključujući i mehki brexit. Tako zadržavamo kontrolu nad 25 posto naših zakona, a možda i više ako se nagodimo i ispunimo obavezu datu referendumom 2016: izaći iz EU, ali uz potpuni pristup jedinstvenom tržištu. To će značiti sigurnost za industriju, poljoprivredu, ribarenje i uslužne djelatnosti čija je budućnost trenutno neizvjesna. Ali budući da ništa ne garantira da će laburistička vlada postići dogovor o norveškom modelu, svaki dogovor će biti podvrgnut drugom referendumu. Pitanje će glasiti: prihvatate li dogovor, da ili ne? Ako ne, Britanija će tražiti da ostane u Evropskoj uniji.”
To bi bio prilično surov politički potez usmjeren na ksenofobičnu desnicu, a mogao bi i da izazove pobunu daveža iz golf klubova i internet rasista. Ali time bi se poštovao referendum iz 2016: rekli ste nam da ispregovaramo brexit – u redu, evo vam ga: hura ili ua?
Time bi bio poništen mit poklonika EU o tome da laburisti podržavaju tvrdi brexit, pa bi ljudi koji žele da ublaže posljedice izlaska Britanije iz EU čiste savjesti mogli da glasaju za laburiste. To bi takođe omogućilo britanskoj vladi da uradi ono što joj dosad nije uspijevalo: da tokom pregovora dobije dozvolu za pristup Britanije tržištu EU na kreativan a ne destruktivan način.
Dosadašnje opravdanje za izbjegavanje čvrstog stava u vezi sa krajnjim ishodom brexita i drugim referendumom bilo je zasnovano na pokušaju smirivanja laburističkih glasača koji su glasali za ostanak u EU. Ali iluzorno je nadati se da bi neuspjeh pregovora, koji bi doveo do zanemarivanja volje 17 miliona ljudi koji su glasali za brexit, prošao bez teških političkih posljedica.
Moguće je da će podrška brexitu poslije izlaganja plana za norveški model naglo oslabiti. Ali za to će biti potrebno dalje učenje iz iskustva. Dotad će ljevica morati da pokaže da želi živjeti na istom ostrvu kao i 17 miliona ljudi koji su glasali za izlazak.
Svako ko misli da će gnjev koji je podgrijavao brexit, kao i bijes koji bi nastupio ako bi brexit bio otkazan, prosto iščiljeti, nije dovoljno sjedeo u pubu ili na autobuskoj stanici.
Košmarna posljedica ovog scenarija bi mogao biti pokret poput Pegide, politički savez sa torijevcima (koje bi vodili tvrdi brexitovci) i UKIP-om na čelu. Ako je prvi čin brexita bio referendum, drugi preduga agonija Therese May, moramo se postarati da treći čin protekne bez jačanja krajnje desnice.
Uz sve veću zbrku u premijerkinoj vladi, laburisti treba da konačno formuliraju argumente za norveški model i drugi referendum, ako žele postići ono čemu kažu da teže: da ujedine zemlju i krenu dalje.
(TBT, New Statesman)