KULTURA
Zastupnici DF-a i Naše stranke mogli su se
raspitati i spoznati da ništa manje hrabrosti i ljudske etičnosti nije
iziskivalo, za vrijeme Luburićevih pogroma Židova, mjesecima pružati utočište
jevrejskoj obitelji kao što je to pod krovom svog sarajevskog doma učinila
obitelj Čolakovića.
FOTO: Čolaković (Arhiv)
Povodom informacije objavljene u dnevnoj
štampi 22. jula 2015. godine da je nakon intervencije kluba DF-a i Naše stranke
u vezi s raspravom o imenovanju nove osnovne škole u općini Hadžići donesena
odluka da se Institutu za istoriju povjeri politički zadatak ispitivanja
biografskih činjenica i djelovanja Envera Čolakovića tijekom Drugog svjetskog
rata – a zbog ničim utemeljene i besmislene, a po sadržaju strašne
inkriminacije da je moj otac, književnik i pjesnik Enver Čolaković bio
možebitni ratni zločinac i kolaboracionist fašističko‑okupatorskog režima NDH, a u najmanju ruku sumnjiva i nečasna osoba
čije bi ime moglo ugroziti edukacijsku i prosvjetnu reputaciju osnovne škole u
Hadžićima – predlažem Vam da još jednom dobro promislite o dalekosežnim
konsekvencama ove besprimjerne skupštinske odluke s onu stranu
dnevno-političkih igara moći i ideoloških interesa stranačkih zastupnika
lokalne samouprave. Pokrenuti lustracijski postupak tiče se u bitnom smislu
kulturne baštine i identiteta Bosne i Hercegovine, a tek marginalno pitanja
imenovanja još jedne javne ustanove pod kantonalnom ingerencijom. Pri tome Vam
naročito skrećem pozornost na nekoliko činjenica.
1. Država koja progoni i odriče se
ponajboljih književnika i pjesnika, čak i onda ako su dotični u svojim
biografijama katkad samo bili lojalni građani ili neutralni intelektualci u
službi krive ideologije ili politike, ozbiljno ugrožava svoju nacionalnu i
kulturološku samobitnost, a time i održivu državno-pravnu perspektivu. Bilo da
se radi o inkvizicijskim javnim spaljivanjima knjiga, “čišćenju” narodnih
knjižnica od djela nepoćudnih autora ili profinjenijim lustracijskim metodama
javne ekskomunikacije, kao što je na simboličkoj razini ovdje slučaj,
političari i vlastodršci koji zastupaju takvu praksu čine lošu uslugu svom
narodu. Što je taj narod manji, šteta je veća, jer se na prstima dviju ruku
mogu nabrojati književnici čija djela u narodnoj memoriji nadžive njih same, a
kamoli stoljeće u kojem su nastala. Mudri državnici i javni kulturni poslenici
upravo iz tog razloga radije u nekom trenutku rehabilitiraju čak i notorne
ideološke neprijatelje ili barem nastoje razdvojiti njihove političke
biografije od značenja njihovih umjetničkih ili znanstveno relevantnih djela
(npr. Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Mile Budak, Miroslav Krleža itd.).
2. Da osim Legende o Ali-Paši nije ništa
drugo napisao i objavio, Enver Čolaković zavrijedio bi zapaženo mjesto u svakoj
antologiji bosanskohercegovačke književnosti 20. stoljeća. To su dobro znali
cijeniti njegovi suvremenici poput Krleže, Isakovića, Dizdara, Beneša, Nametka
i drugih velikana pera, a iz istog razloga prije dvadesetak godina u Sarajevu
jedna ulica poviše Baščaršije dobila je njegovo ime, kao što ga s ponosom nose
i matične osnovne škole u Zenici i Brezi, dok je povodom stote obljetnice
rođenja i međunarodnog simpozija o njegovom životu i stvaralaštvu, koji je
održan 2013. godine u Zagrebu pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i
Federalnog Ministarstva kulture BiH, Skupština Grada Zagreba donijela je odluku
da će jedna ulica, trg ili druga javna površina nositi ime Envera Čolakovića.
3. Ako bilo tko i bilo kada pronađe u
stotinama pjesama i desetak romana i novela posvećenih Bosni ijedan stih ili
rečenicu koja nije izraz najiskrenije ljubavi spram Bosne i Hercegovine kao
njegove duhovne domovine i ponosnog naroda koji je kroz krvavu povijest
zavrijedio živjeti u slobodnoj vlastitoj državi – čime se Institut za istoriju
sigurno neće baviti – ni takav čitalac ne bi imao za pravo uzeti si za slobodu
da skoro četrdeset godina nakon smrti Envera Čolakovića njega osumnjiči ili
apodiktički javno difamira kao “suradnika fašističko‑okupatorskog režima NDH” – što god ta kvalifikacija danas, 70 godina
po svršetku Drugog svjetskog rata, značila. Da su zastupnici DF-a ili Naše
stranke ikad pročitali pjesmu Bosni napisanu 1941. godine ili bilo koju drugu
pjesmu napisanu između 1941. i 1945. godine, valjda im ne bi palo na pamet
izgovoriti što su izgovorili 21. jula 2015. godine. Jednako tako mogli su se
raspitati i spoznati da ništa manje hrabrosti i ljudske etičnosti nije
iziskivalo, za vrijeme Luburićevih pogroma Židova, mjesecima pružati utočište
jevrejskoj obitelji kao što je to pod krovom svog sarajevskog doma učinila
obitelj Čolakovića, zbog čega je na temelju autentičnih svjedočanstava prije
nekoliko godina pokrenut postupak proglašenja Vejsil-bega Čolakovića
Pravednikom među narodima, naslovom kojeg Izrael dodjeljuje kao najviše državno
priznanje onim ljudima koji su djelatno i neustrašivo ustali protiv holokausta
i spasili bar jedan nedužni život. Kako je moguće zamisliti da je u isto
vrijeme i pod istom krovom Enver Čolaković, tada već dobro poznat u kulturnoj
javnosti Sarajeva i Zagreba, bio narodni neprijatelj ili kolaboracionist
fašističkog režima u BiH?!
4. Na temelju bi kojih činjenica,
svjedočanstava ili državno-arhivske građe sada Institut za istoriju mogao
objektivno prosuditi da li je Enver Čolaković bio narodni neprijatelj kada to
1945. godine i kasnije nisu uspjeli utvrditi niti prvobitne revolucionarne
partijske komisije koje su neposredno nakon rata metodom prijekih sudova
istraživale sumnjive intelektualce i vrlo olako donosile pravorijek o njihovom
djelovanju protiv naroda i države tijekom rata, kao što ni kasnije takve
inkriminacije nisu našli niti isljednici UDBE i sličnih službi koje su se
bavile ideološkom higijenom i proganjanjem stvarnih ili izmišljenih
neprijatelja bivše države!? Građa iz javno dostupnih policijskih i državnih
arhiva iz razdoblja NDH i bivše Jugoslavije sve do 1976. godine (godina kada je
Enver Čolaković preminuo) ne sadrži baš niti jedan dokument koji bi ukazivao na
opravdanost sumnje zbog kolaboracionizma ili netom izražene inkriminacije
zastupnika Demokratske fronte Mirsada Pindže pred Skupštinom Sarajevskog
kantona. Iako je poslije Drugog svjetskog rata bio doživotno stigmatiziran i
onemogućen da bilo što objavljuje (osim prijevoda), podjednako u Zagrebu i
Sarajevu, činjenica je da nikada ni u Hrvatskoj ni u BiH nije pokrenut istražni
postupak, a kamoli podignuta optužnica za tako strašne kvalifikacije kakve su
izrečene na spomenutoj nedavnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, i to nakon
što su o inicijativi Općine Hadžići u vezi s imenovanjem nove osnovne škole
imenom Envera Čolakovića pozitivno mišljenje izrazili nadležni organi lokalne i
kantonalne izvršne vlasti.
5. Osobno nemam nikakvih zasluga niti
interesa da se bilo koja javna ustanova ili ulica nazove imenom moga oca,
premda me to privatno veseli barem kao naknadna moralna satisfakcija, jer dobro
znam tko je bio Enver Čolaković i u kakvom je duhu za života podnosio teške
nepravde, premda nikad nije imao političkih ambicija niti se družio s
disidentskim kružocima u zemlji i inozemstvu. Zato nisam mogao ostati
ravnodušan i nijem kada sam saznao za zaprepašćujuću i sramotnu vijest o odluci
Skupštine Kantona Sarajevo da, tobože, kompromisnim političkim rješenjem odgodi
pitanje o konačnom imenovanju osnovne škole u Hadžićima, dok je Institutu za
istoriju koji je, nota bene, kriva adresa za provođenje lustracijskog postupka,
dana neugodna zadaća da se bavi neodgovornim inkriminacijama zastupnika DF-a i
NS-a. Bez obzira na njihov zastupnički status i imunitet, dotične osobe i
njihove stranke trebale bi znati da se i u uvjetima parlamentarne demokracije
mora snositi barem etička odgovornost za svaku izgovorenu riječ, osobito kada
se javno difamira lik i djelo pokojnika koji se ne mogu braniti od bjesomučnih
napada ideološke zaslijepljenosti onih političara koji misle da imaju pravo
javno klevetati i blebetati što god im padne na pamet, tobože, u ime promicanja
najboljih interesa građana, a zapravo s ciljem da vlastiti javni ugled i
političku reputaciju grade na rušenju tuđeg ugleda i ljudskog dostojanstva.
Imajući rečeno u vidu, osobito činjenicu da
ovim otvorenim pismom ne nastupam kao samozvani advokat lika i djela svoga oca,
nego prije svega kao osvjedočeni prijatelj kulturne samobitnosti naroda BiH,
slobodan sam predložiti Vam da temeljito preispitate i po mogućnosti
promijenite spornu odluku Skupštine Kantona Sarajevo u djelu koji se tiče
naloga Institutu za istoriju, a što se mene tiče školu nazovete kako god
želite. Ako se to ne može ili ne želi bez odugovlačenja napraviti, ja ću mirno
čekati i nadam se doživjeti znanstveno‑povijesnu
recenziju političke biografije mog pokojnog oca koja je naručena od Instituta
za istoriju, kakva god ona bila, a u međuvremenu ću kao legitimni nasljednik
autorskih prava i rukopisne ostavštine Envera Čolakovića preko odvjetnika i
Autorske agencije BiH zabraniti da se bilo koje njegovo djelo objavi u Kantonu
Sarajevo, jer imam dovoljno razloga smatrati da nakon ovakve skandalozne odluke
kantonalne predstavničke vlasti ni njegovo ime ni njegova literatura do
daljnjega tamo više nisu dobrodošli.
Vašoj savjesti i političkoj promišljenosti
članova Skupštine Kantona Sarajeva neka u tom slučaju ostane teret da ste me na
takav zaključak i jedini mogući korak zaštite imena i ugleda pokojnog Envera
Čolakovića naprosto prisilili.
(The Bosnia Times, Autor: Esad Čolaković,
STAV)