Nepunih mjesec dana ostalo je do Općih izbora u BiH. Dok se potežu teške riječi, te raspravlja o plakatima, spotovima, kampanjama i uobičajenim tricama i kučinama, tabu teme poput zloupotrebe religije u predizborne svrhe često će ostati po strani.
No, koliko stranke nasrću na vjerske zajednice i koliko će narednih dana bogomolje biti mjesto odakle će se ponajviše agitirati za “one naše” i protiv “njihovih” ili “naših izdajnika”, itekako neće biti nevažno za konačan ishod glasanja.
NASRĆU NA ŽUPE I DŽEMATE
Koliko takvo instrumentaliziranje religije ugrožava samu vjeru?
“Naši političari su otkrili da je religija najjača tamo gdje se ljudi mole. Zato već sada za ove izbore nasrću u župe, u džemate i parohije da zatruju i ono malo vjere što je ostalo”, govori nam fra Ivo Marković sa Franjevačke teologije u Sarajevu, gorljivi kritičar nacionalističke, nacionalne, identitetske politike u BiH.
Nacionalne stranke, objašnjava on, sve više koriste institucije da preko njih dopru do samoga života vjere!
“Do mjesta gdje se vjera živi: u džamijama, i crkvama… I tamo nude svoje programe, dolaze na molitvu da ih predvoditelji molitve pozdrave i postave na oholo mjesto odakle potiskuju samoga Boga”, ističe naš sagovornik.
Podsjeća kako je središte, bit svake religije, vjera. Dakle, vjera kao iskustvo susreta s Bogom koji objaviteljski dolazi čovjeku u susret. Religija je, pak, izvanjski okvir vjere.
“U biti to je institucija kada od zajednice onih koji su iskusili odnos s Bogom nastane institucija kojoj treba novac, organizacija, zgrade, škole, hijerarhija, vlast i moć. Ima jedan užasan reciprocitet: što je institucija snažnija, vjera je slabija! Tako se događa da na najvećoj institucionalnoj razini religije uopće nema vjere, čemu smo stalni svjedoci”, govori Marković.
E sada, dodaje on, možete zamisliti “što se događa s vjerom kada se institucija religije poveže s vlašću, kada vlast počne iskorištavati svetu energiju vjere za svoje potrebe”.
“A to se u nas događa da nacionalne stranke svedu vjeru i religije na nacionalni identitet i s njima lupaju kao s praznim loncima. To je u nebo vapijući grijeh koji prave nacionalne stranke što uništavaju vjeru kao jezgru ljudske egzistencije koja bi trebala proizvoditi svijest, samosvijest, smisao života, vrijednosni sustav, a oni sada uništavaju tu vjeru i proizvode pomračenje uma, strah, ugroženost svode čovjek na instinkte”, kaže Marković.
Upravo zbog ovakvih relacija vjerskih institucija i stranaka, Marković sumnja da se naše tradicionalne, u biti nacionalne religije, dakle postojeće institucionalno pravoslavlje-svetosavlje, katoličanstvo i islam, mogu vratiti svojoj biti – vjeri!
“Previše su zarobljene moću, vezama s ovim svijetom da bi se mogle vratiti svojoj temeljnoj odrednici da budu ambijent vjere, ambijent života s Bogom. Kriza najviše hijerarhije u Katoličkoj crkvi s pedofilijom u biti je deformacija moći. Slično imate i u postojećem pravoslavlju, prisjetite se fenomena Kačavende. Svakako, vidite da i postojeći islam ima takvih deformacija zloporabe moći, pogledajte samo skandale iz posljednjih godina”, objašnjava on.
U takvoj situaciji obično u religijama nastaju pokreti povratka izvorima, pobožne grupe, molitvene zajednice koje ne gledaju puno na institucije, nego žive vjeru.
“To je ono na što osobno nastojim obratiti pozornost. S te strane fenomeni Međugorja, Prusca, Ostroga u Crnoj Gori, pa i ovi samozvani karizmatici popu Suca, Pavića, ovih nekih islamskih i pravoslavnih karizmatika, nose u sebi puno veći potencijal nego što to očekujemo”, veli Fra Ivo.
HIJERARHIJSKA MOĆ
Nažalost hijerarhijska moć u našim postojećim religijama prije svega guši slobodu mišljenja…
“To je doslovce sloboda duha. Zamislite religija guši duh, duhovnost! Vidite u nas gotovo nema teologa koji kritički misle. Sve su nas pogasili ne u ime istine, nego u ime svoje moći, svojih interesa. To je prava izdaja teologa! U Katoličkoj crkvi na prste jedne ruke možete nabrojiti ljude koji govore istinu mimo cenzure hijerarhijske moći. A toliko je raznih skandala, zloporabe u tim institucijama. Ne vjerujem da je neki istinski povratak vjeri moguć u ovim našim postojećim tradicionalnim religijama. Istina, ne treba zaboraviti da su glavni ljudi u religijama upravo imami, župnici, parosi. Tamo gdje se ljudi sastaju na molitvu živi se sva religija, sva vjera, tu se ljudi mole, čiste duh, ispunjaju smislom i duhovnom snagom. Međutim slaba je komunikacija te žive vjere s institucijama… “, zaključio je Marković, smatrajući da vjerske institucije trebaju da pomažu, prije svega, vjeru.
(TBT, Radio Sarajevo)
