Jedna od najboljih teniserki svijeta, Serena Williams eksplodirala je od bijesa, bukvalno, u finalu US opena, izazvala haos u svađi sa sudijom zbog nepravde, kako kaže, a onda je na konferenciji za novinare, kao prava feministkinja rekla da će uvek braniti ženska prava.
Serenu je posebno naljutilo što je tokom finala sudija Karlos Ramos odlučio da joj oduzme poen, a onda i cijeli gem prvo zbog “coachinga” a onda i zbog toga što je bijesnila i vrijeđala ga, da bi kasnije izjavila da to nikada ne bi dosudio teniseru.
Serena u posljednje vrijeme više je nego aktivna van terena. U nekoliko intervjua otkrivala je šta joj se sve događalo u poslednjih godinu i nešto dana, pruživši ogromnu podršku ženama.
“Prošla nedjelja nije bila laka za mene. Ne samo što sam prihvatala neke teške lične stvari, već sam i osjećala tugu. Uglavnom, osjećala sam se kao da nisam dobra mama.”
Instagram post jedne od najvećih teniskih šampionki Serene Williams uslijedio je poslije teškog perioda za tu superženu. Najteži poraz i povlačenje sa turnira mogli su da znače samo pad forme ili “povredu”, ali Serena je odlučila da progovori o onome sa čime se suočava, pred najmanje devet miliona ljudi (koliko je prati). Odlučila je da progovori o nečemu što odavno zvanično nije stigma, ali je nezvanično problem sa kojim se suočava mnogo više žena nego što se priča.
“Pročitala sam nekoliko članaka koji kažu da postnatalne emocije mogu da traju do tri godine ako se ne bavite njima.”
Ne, nije u pitanju samo postnatalna depresija, ne mora da bude depresija uopšte, i ne, ne govorimo samo o majkama, u pitanju su emocije koje se javljaju zbog ogromnih obaveza i očekivanja koje nosi jedna jaka žena. Kada duša nije dobro, ne može ni glava da bude, a onda je i teže ispuniti obaveze. Nije teže samo igrati, teže je i ispunjavati bilo koju ulogu koja se očekuje od “4 in 1” žene. Zvuči feministički, ali ko još ima toliko obaveza kao jedna žena?
Serena nije usamljen slučaj, samo je danas dobila podršku više nego što bi to dobila u nekoj tački u prošlosti. Možda nije ni prva teniserka koja se suočila sa tim, ali je prva koja je zavapila “ovo je teško”.
Ako žena koja udara lopticu 206 km/h, ima snagu da preživi plućnu emboliju, da savlada i muškog rivala, ima mentalnu snagu da igra tri i po sahata i trijumfuje, da iznova pobjeđuje sebe i zakone fizike svakoga dana, nije sigurna kada je u pitanju ova odgovornost prema kćerkici, kako li nose sva očekivanja ostale žene?
“Upravo to što neko koga vidimo kao mentalno snažnu ženu, a ta žena za sebe smatra da je na momente neadekvatna majka (poput Serene), savršeno ilustruje činjenicu da je to mnogo teži zadatak nego što se na prvi pogled čini, posebno ako se vodimo očekivanjima društva u najširem mogućem smislu”, kaže Ina Borenović, psihologinja i urednica sajta Psihoverzum. “Žene su se vjekovima nosile sa time na različite načine, ali nikada ranije u historiji nije postojao toliki pritisak – koji često i žene same sebi nameću, posredno i neposredno, svjesno i nesvjesno – da moraju da budu savršene u svim ulogama kojih se prihvate. A caka sa zahtjevom ‘biti savršen’ je ta što je on neispunjiv.”
Ina objašnjava da imamo i situaciju u kojoj se ženina uloga često od društva predstavlja kao čisto uživanje, kao ispunjenje svih želja i nadanja, a onaj mračni, teški dio se, kaže, (možda tendenciozno?) izostavlja.
“Ne možemo znati kako nešto zaista izgleda dok to ne iskusimo, ali dodatni problem predstavlja situacija kad nismo ni slutili da nešto što nam je veoma važno ima i drugu stranu medalje i da je to sve zapravo – normalno. To nije ono što ćete naći na šarenim profilima na društvenim mrežama ili u časopisima, odakle vam se smiješe supermame koje sve stižu, sve znaju, sve umiju, a pritom imaju savršenu liniju, i to dva mjeseca poslije porođaja. Eto odakle kreće ta tiranija da moraš biti savršena inače nešto sigurno radiš pogrešno…”
Perfekcionizam često nameću i žene same sebi – ono što je odavno nazvano umjetnošću “žongliranja” i čemu se stalno vraćamo – kao i poređenje sa drugima. Moguće je, znači, “do tebe je”.
“Žene imaju prevelika očekivanja od sebe, a ta očekivanja mahom su nametnuta od društva (kroz norme, vaspitanje, medije, popularnu kulturu…), i to je ona stara priča o konfliktu između dva izbora, a kod savremene žene on se najčešće svodi na rivalitet između karijere i majčinstva. Žene sada znaju da mogu da imaju i jedno i drugo, ali po koju cijenu? Poseban problem u tom kontekstu je što se sav posao koji donosi majčinstvo – od brige o bebi do kuhanja i brige o domaćinstvu – ne posmatra kao posao, kao nešto što je podjednako (ako ne i više!) naporno od rada na poslu, za koji su žene plaćene. A to je veoma, psihički i fizički, naporan i zahtjevan posao. Najveći problem je što se on smatra sastavnim dijelom ženske rodne uloge i samim tim se on podrazumijeva. A nikako ne bi smio da se podrazumijeva.”
Ina objašnjava da se očekivanja od društva lako preslikaju na naša sopstvena očekivanja: na prvom mjestu, očekivanje da se bude savršena majka.
“Taj perfekcionizam može dobiti kolosalne razmjere. Kao i svaki perfekcionizam, i ovaj je potpuno nerealan. Međutim, osim društva u cjelini, sa porastom popularnosti društvenih mreža, pojavio se (odnosno samo postao vidljiviji) još jedan fenomen, a to su one žene koje ne odustaju od svog perfekcionizma, ali je on fasadne prirode. One se svim silama trude da svoj život predstave savršenim, sa savršenom djecom i savršenim odnosima sa djecom; žene, majke, kraljice koje su najbolji organizatori na svijetu, koje se bude nasmijane i sa savršenim frizurama. Kada se bilo koja majka uporedi sa njima, ona ima osećaj da je neadekvatna, i vrlo lako se pojavi griža savesti što i one nemaju tako savršene živote. A i jedne i druge su sigurno podjednako zbunjene i iscrpljene kompleksnošću te uloge, samo što imaju drugačije načine da ih ispolje: neke natkompenzacijom, a neke povlačenjem ili depresivnošću.
Istupanje Serene Williams u javnost sa pričom o svojim teškoćama odlična je protivteža tim nerealnim očekivanjima, ma kako se ispoljavala.”
Serena je priznala da nikada prije nije bila ranjiva. “Moja beba je plakala, a ja sam zagubila njenu flašicu. Jedino sam imala snage da plačem.” Ta strepnja da li će biti najbolja mama, najbolja teniserka i najbolja žena kaže da je ne napušta. “Jedino mogu da nastavim da živim i vidim šta će ispasti.” Ona je oprezno upotrebila izraz “emocije”, ne igrajući se sa dijagnozama kao što je depresija.
Taj Serenin vapaj nije samo post već i podrška svim ženama. “Razgovori sa mamom, sestrama, prijateljima koji mi govore da su moja osjećanja potpuno normalna. Potpuno je normalno da osećam da ne radim dovoljno za svoju bebu. Svi smo to doživjeli… Većina vas mama suočava se sa istim stvarima. Ostati kod kuće ili raditi, pronaći taj balans sa djecom je prava umjetnost. Vi ste pravi heroji. Hoću da kažem: ako imate težak dan ili nedjelju, u redu je, imam i ja!” I zato je važno govoriti o tome, kaže Ina.
“Što prije počnemo otvoreno da pričamo o tome koji su izazovi majčinstva i koliko je teško nositi se sa time, te kako je sasvim normalno ponekad osjećati se neadekvatno i nesigurno u toj ulozi, to ćemo i prije osvjestiti stvarne potrebe novopečenih majki i, ako ne biti u stanju da na njih odgovorimo, barem imati razumjevanja za to da je jedna od najlepših uloga u životu za mnoge žene zapravo i najteža. Zato hvala Sereni što je pokrenula tako važnu temu, a na svima nama je sad da je nastavimo.”
(TBT, Nedljenik)