Piše: Vera Čudina, thebosniatimes.ba
Nakon uzburkanih voda Pantovčaka i Markovog trga, trenutnih gornjogradskih potresa, stranačkih izbacivanja i ubacivanja, potonuća i ponovnih, te novih osnivanja stranki, lahkih obećanja i teških riječi, svi pokušavaju popraviti Hrvatsku, pa čak i nakon dvije propale Vlade u krakom vremenskom periodu. Izmjene, promjene i dopune ne samo zakona nego i ljudi, politički ‘izbornici’ u ime napretka napredne Republike, mogli bi dokusuriti narod koji u demokraciji, u suštini, nema nikakvo pravo glasa, osim da svoj glas preda u malom separeu vlastitih općina, gdje se čak izdižu iz groba da bi ugurali svoj glas u mali otvor na kartonskoj kutiji. Seobu naroda rješavaju teoretiziranjem, a izbjeglice što brže mogućom tranzicijom. Umirovljenici gube svoje stupove, mladi krovove… na kraju maratona, u Hrvatskoj bi mogli ostati samo političari.
No, to se ipak neće dogoditi, dok god će susjed susjeda tužiti i voditi sudski spor ako treba i 30 godina, za okvirno 10 centimetara međe na gruntu, dok god će gafovi i skandali uveseljavati puk, dok god će biti mogućnosti zarade na neupućenom turistu koji kahvu plaća po tri puta većoj cijeni nego domorodac, državna riznica neće zjapiti prazna. Da političari ne zjape također u prazno pokrenuli su eksperimentalne reforme u obrazovanju, nešto poput ‘školice života’ koja će u budućnosti pokazati koliko je genijalnih umova čamilo u obrazovnoj učmalosti, zatim dojmljive poljoprivredne muholovke, te možda ikad, možda nikad (sve ovisi o zbrajanju i oduzimanju) ako krenu popravljati neke veće ulice, mogu odmah zamijeniti i potrebne cijevi, a ne tri mjeseca nakon postavljanja novog asfalta čupati sve ponovo van. Što će nama sijalice kada i dalje živimo u mraku. Ali šta je, tu je. Neko pere veš, a neko pere novac.
Samo da ne dođe do novog rata, bilo građanskog ili međudržavnog. Jer, neki bliži i dalji susjedi već stvaraju tenzije, a svi znamo kako je nervoza slična bakteriji, vrlo lahko prenosiva i na neposrednog promatrača koji joj se približi bez zaštitne maske. Zaoštravanje odnosa u vanjskopolitičkim regijama može i ne mora biti vrlo opasna stavka svih nas na Balkanu. Iako su neki i danas od malih nogu spremni odbraniti svoja granična područja, što često kliču na većim skupovima, no također postoji i skupina koja bi radije nastavila u miru piti kahvu iz fildžana ili jednu kratku s nogu sa susjedima, nego biti uvučeni u nečije nacionalističke ideje. Ali, od trenutka kada se paljenje tuđih zastava vratilo u modu, sanak čovjeku teže pada na oči. No, što god bilo, mi se nemamo čega bojati. Dok su u hangaru ili na pisti ‘dobro očuvani’ izraelski borbeni avioni, te nekolicina ‘brzih’ borbenih MiG-ova, kojima se točkovi izvlače baš po potrebi, brzo bi mi riješili i pješadijsku i nebesku nevolju. Mi kao civiliziran narod s vrlo dobrim pregovaračkim timom političara, svakako ćemo pokušati izbjeći ponovljenu strahotu iz prošlosti. Zašto se oni tamo neki iz Srbije i Kosova poput glodavaca ponašaju zbog granica i inih vrućih političkih malverzacija, nas se ne tiče. Mi smo oduvijek prakticirali mirna rješenja, ali ako nejde, pa nejde i vučjaci ponovo napadnu, našim će žilama iznova početi kolati krv pravednosti. Izgleda da pretencioznima mir ne pogoduje, pa mu skraćuju vrijeme trajanja kopajući ašovom tajne tunele. Očito misle da onaj ko kopa, taj se i dokopa. Bit’ će da se želja za vandalizmom kad je neko glasno izrekne, počne ponašati poput jeke. Zato je bolje da obložimo zidove dobrom zvučnom izolacijom i svako ostane u okviru svojih sadašnjih granica, nego da se ponovi Srebrenica, Vukovar…
(TBT, Jutarnji.hr)
