KULTURA
Dok se
moje kolege sa državnih televizija vani bave problemom zadržavanja publike televizije koja se sve brže seli na internet platforme, ali nikada ne dovode u pitanje
opstanak institucije televizije koja nije privatno vlasništvo nego nepristrasni i neovisni servis građana, mi se moramo
baviti objašnjavanjem
fenomena zvanog pretplata.
Piše Nejra Latić – Hulusić, thebosniatimes.ba
U
mom poslu prosto nema dosade. Biti redateljka u našoj zemlji znači
svaki dan se do posljednjeg daha boriti za final. Kako sam više orjenitirana na dokumentarnu formu, ti finali su još neizvjesniji, istina
manje koštaju nego igrani, ali
zahtijevaju puno vremena i ljubavi.
Protekli mjesec su mi obilježila
dva događaja. Prvi je bio
Ex-Oriente developement session za projekte u razvoju na kojem sam sa kolegicom
Begović-Ćorić predstavlja naš
dugometražni projekat. Drugi važan momentat je bilo saznanje da će se naš
film “Put u nezaborav”
prikazati u BhFilm selekciji u sklopu SFF-a. Ovaj drugi momenat mi je jako bitan, zato što o je naš
kratki dokumentarac u cijelosti produciran na BHRT-u. Da se vratim na
Ex-Orijente sesiju sada, gdje su vodeći
finansijeri dokumentarne produkcije zapravo javni servisi zapadnoevropskih
zemalja. U jednom trenutku jedan od
tutora mi kaže da je vidio u biografiji da
radim za bosanskohercegovački
Javni servis BHT1, pa kao zašto
se ja sikiram kako ću pronaći sredstva za film. Nisam ga htjela umarati previše još
jednom bosanskom žalopojkom. Dok se moje kolege
sa državnih televizija vani bave problemom zadržavanja publike televizije koja se sve brže seli na internet platforme, ali nikada ne dovode u pitanje
opstanak institucije televizije koja nije privatno vlasništvo nego nepristrasni i neovisni servis građana, mi se moramo
baviti objašnjavanjem fenomena zvanog
pretplata. Potpuno je neshvatljivo mom kolegi sa finske televizije da u Bosni
ljudi hladno odbijaju da plate simboličnu
(da – simboličnu, vani je pretplata puno veća i ne postoji način
da je zaobiđeš) pretpatu. Objasnim ja njemu da je najčešće objašnjenje neplatiša
da nema ništa zanimljivo u
programu, da ljudi ne shvataju da
radijski i tv signal ne nosaju zubić
vile po državi, da neko mora za početak platiti struju na repetitorima kao najsitniju stavku u
mehanizmu proizvodnje i distribucije programa. Pojasnim mu da kod nas ljudi
misle da se Svjetsko prvenstvo u nogometu dijeli besplatno, da misle da od 7 KM mjesečno, građani plaćaju
plate nekih “uhljebljenih” rođaka. Na to on kaže
nije vaše da pojašnjavate, to država treba da riješi. Pretplata je obavezni, zakonom određeni porez, vaše
je da se brinete o programu koji nudite onima koji plaćaju bez obzira kako vam teško bilo. I ovdje se
sjetim našeg dokumentarca “Put u
nezaborav” koji prati dva prijatelja koji su 2014. godine vozili biciklistički maraton Bihać-Srebrenica
za samo 24h. Nedostatke opreme koje smo imali za neprekidno snimanje od 24h je
nadoknadio entuzijazam i ljubav prema poslu ekipe. Na kraju smo se izborili za
final, jer možda bosanskohercegovački javni servis nema najskuplju opremu, ali sigurno ima u
produkciji najozbiljne ljude koji će
dati posljednji atom da donesu program građanima na kraju, makar ostao samo jedan koji plati 7 KM radi
njega će se napraviti. Na kraju,
hvala onima koji su platiti taksu, slobodno recite u komšiluku
da ove godine imate film na SFF-u. Vi
ste ga platili.
(The
Bosnia Times, Avaz)