Posljednjih par dana Halima je provela većinu svog vremena sklupčana pod prekrivačem, pokušavajući odagnati jezu i uspomene na neopisive horore koje je doživjela.
21-godišnja Jezidi žena pet dana je pod promatranjem na odjelu za psihijatriju u bolnici Azadi u iračkoj kurdskoj regiji.
„Čim sklopim oči, vidim ISIL-ovce kako me dave,“ kaže Halima panično, razgoračenih očiju.
Oteta u augustu 2014. godine, Halima je tri godine i pet mjeseci proživljavala ISIL-ovu brutalnu seksualnu eksploataciju. Otkako je puštena uz otkupninu u januaru, Halima se nalazi u kampu za raseljena lica blizu Duhoka sa svojim roditeljima, gdje pati od depresije, nesanice i nedostatka apetita.
Život kao seksualna robinja
Halima je odvedena u sirijski grad Rakku nakon što je kidnapirana. Jedan mjesec bila je prisiljena ostati u bordelu koji pripada ISIL-u.
„Bila sam u maloj sobi, bez prozora i svjetla, nadrogirana injekcijama ili tabletama,“ prisjeća se Halima, dodajući da su je različiti muškarci silovali na dnevnoj bazi. „Čula sam druge žene u zgradi kako vrište.“
Ova mlada djevojka potiče od Jezida, jedne od najstarijih iračkih religijskih manjina koji korijene svog vjerovanja vuku iz zoroastrizma, kršćanstva i islama. ISIL je proglasio Jazide „obožavaocima đavola“.
3. augusta 2014, ISIL je okupirao distrikt Sinjar, u kojem uglavnom žive Jezidi, na sjeveru Iraka. U to vrijeme Halima je bila 17-godišnja nevjesta i tek se uselila u novu porodicu.
Narednih dana, otprilike 10,000 Jezida ubijeno je ili oteto od strane ISIL-a. Hussein al-Qaidi, direktor Ureda za nestale u Vladi Kurdistana (KRG), rekao je za Middle East Eye da njegove brojke uključuju oko 3,500 žena i djevojaka koje je ISIL zarobio.
Kao ratni plijen, mnoge žene prisiljene su oženiti ISIL-ovce ili su prodane u seksualno roblje.
„Genocid se desio i dalje se nastavlja,“ navodi se UN-ovom istraživanju o ISIL-ovim zločinima počinjenim nad Jezidima objavljenom 2016. godine.
Preživjeli koji su hospitalizirani na odjelu za psihijatriju u bolnici Azadi jedva se bore sa svojim traumama i mučnim uspomenama.
Neispričana trauma
Halima ustaje iz kreveta, vidno u bolovima. Ide kod iračkog psihologa Burhana Aldeen Tahira, koji je jedan od uposlenika na psihijatrijskom odjelu, kako bi iscrtao njenu „liniju života“.
Psiholog, koji je diplomirao na univerzitetu na Kipru, uzima dugačku bijelu vrpcu, kamenje, plastično cvijeće i nekoliko komada drveta i svijeća iz plastične kese. Svaki predmet predstavlja najznačajnije dijelove Haliminog života.
Tokom sesije, Halima stavlja cvijeće – koje predstavlja njeno djetinjstvo – na pod i onda dodaje svijeću, koja simbolizira njeno vjenčanje. Onda dodaje tri kamena, jedan za svaku godinu koju je provela u ISIL-ovom zatočeništvu. Halima postavlja i nekoliko komada drveta, od kojih svaki predstavlja javna vješanja kojima je svjedočila.
Nakon što je jedan mjesec provela u bordelu u Rakki, bila je prisiljena udati se za jednog ISIL-ovog borca iz Čečenije i kasnije su dobili dječaka.
„To je tajna, ne smije nikome reći. Njeno dijete je navodno odvedeno u Čečeniju nedugo nakon pada Rakke. Ako to sazna njena porodica, boji se da će biti ubijena,“ kaže Tahir.
„Nedostaje mi moj sin,“ kaže Halima.
Vrhovni lider Jezida, Khurto Hajji Ismail, poznat i kao Baba Šeikh, obznanio je 2014. godne da su žene koje su zarobili ISIL-ovci ponovo dobrodošle u zajednicu. Ali to nije slučaj za djecu koja su rođena uslijed silovanja u ISIL-ovom zatočeništvu.
Manjak sredstava
Svake sedmice, „jedna ili dvije preživjele [u genocidu nad Jezidima] su hospitalizirane zbog pokušaja samoubistva,“ kaže Adnan Asaad Tahid, šef psihijatrijskog odjela u bolnici Azadi. „Doživljavaju mnoge traume,“ kaže, misleći na suicidalne pokušaje, depresiju i posttraumatske stresne poremećaje.
Svakog utorka ili četvrtka ujutro, ostali preživjeli stoje u redu u bolnici kako bi obavili ljekarski pregled i dobili recepte za tablete za spavanje. U moru prestravljenih lica, psihološki poremećaj je očigledan.
Unezvijerenog pogleda, 28-godišnja Sara, još jedna žrtva ISIL-a, sjedi u sobi za konsultacije. Kidnapirana je u Koju, jezidskom selu na sjeveru Iraka u augustu 2014. godine i držana u ISIL-ovom zatočeništvu do novembra 2015. Sara ne može spavati. Imam noćne more i mislim na svog brata, sestru i oca, koji su još uvijek u ISIL-ovom zatočeništvu. Ne mogu ni zamisliti kroz šta prolaze tamo,“ kaže Sara.
„Ne mogu spavati bez tableta,“ tvrdi Sara.
Sarine sedmične posjete dr. Tahiru nisu jednostavne, s obzirom da živi u selu Wardiya, koje je 175 kilometara udaljeno od bolnice.
„Naprosto ne mogu priuštiti prijevoz,“ kaže. Put u oba smjera u zajedničkom taksiju košta je oko 50 dolara.
Sara je bila prisiljena udati se za jednog ISIL-ovog borca u gradu Tal Afar, na sjeverozapadu Iraka, koji ju je maltretirao, ali nije htjela pričati o detaljima. Živjela je sa svojom 10-godišnjom kćerkom Azizom iz prošlog braka sa jednim Jezidom.
„Dok sam bila zarobljena, jednom sam pokušala pobjeći. Ali su me ISIL-ovci uhvatili i zaprijetili da će me ubiti ako opet pokušam. Kasnije, neki članovi porodice platiti su 6,000 dolara da me oslobode,“ rekla je.
Prema al-Qaidiju, 1525 Jezida je i dalje u ISIL-ovom zatočeništvu u Iraku, Siriji i Turskoj. Dobro uspostavljena mreža krijumčara kontroliraju njihovo puštanje u zamjenu za otkupninu, koja može dostići i do nekoliko hiljada dolara po osobi.
Kao i sve javne institucije u polunezavisnoj kurdskoj regiji u sjevernom Iraku, odjel za psihijatriju u bolnci Azadi srezao je svoje troškove. Kako bi 24 sata pružali usluge, pariški NVO, Međunarodna alijansa za žene i zdravlje, daje finansijsku nadoknadu medicinskom osoblju. Cijelo osoblje uključuje tri psihijatra, dva psihologa, 13 asistenata psihologa i 12 medicinskih sestara.
Međutim, njihove potrebe vremenom rastu.
„U dvije sedmice nakon njihovog puštanja, žene se pokušavaju adaptirati na novu svakodnevnicu i ljekarske preglede,“ kaže Dr. Tahir. „Ali kada prođe taj period, shvate da se nikada neće vratiti svojim kućama,“ i tada se traume počinju otkrivati, kaže. Većina njihovih kuća u Sinjaru je uništena.
Sinjar, na sjeverozapadu Iraka, bio je centar jezidske vjerske zajednice. Danas, to je ničija zemlja sa nekih 70 posto uništenih građevina. Vratilo se samo 4,000 od 50,000 porodica.
Na odjelu za psihijatriju u bolnici Azadi, Halima završava svoju „liniju života“ tokom sesije. Na samom kraju, njenu budućnost simboliziraju čvorovi. Halima odlučuje staviti plastični cvijet na njih, da simbolizira njenu želju da nastavi dalje.
„Mnogo si bolje,“ zaključuje Dr. Tahir, ohrabrujući je na kraju 45-minutne sesije.
Tresući se, Halima ustaje i vraća se u sobu koju dijeli sa jednom ženom i ponovo se podvlači pod prekrivač. Sutra bi trebala napustiti bolnicu i vratiti se u kamp za raseljena lica u Duhoku i vidjeti svoje roditelje.
*Imena preživljenih koji su intervjuirani promijenena su zbog zaštite identiteta.
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT, MEE, prevela Esma Latić)