Otkada je papa Benedikt XVI postao prvi pontif koji je abdicirao u posljednjih šest stoljeća njegova je tranzicija u povučeni život samostana u Vatikanu pod lupom javnosti, kao i pitanje kako će na budućnost Crkve imati dvojica živućih papa, piše Washington Post, i argumentira kako su prošlosedmični događaji dali na to svojevrstan odgovor.
Iako su se mnogi nadali kako će od Benedikta čuti kakvu mudru riječ na temu prikrivanja seksualnih zločina u najvišim sferama crkve, jasno je da nekadašnji papa i tokom najvećih kriza, kada bi i moral možda zahtijevao od njega da nešto kaže – planira šutjeti.
Neki posmatrači kažu kako je sama Benediktova abdikacija 2013. za papinstvo označila početak krize i jednog vrlo ranjivog perioda. Teško je prije toga zamisliti pismo poput onog koje je napisao nadbiskup Carlo Maria Viganò, pozivajući papu Franju da odstupi.
Iako pokušava ostati izvan svega, Benedikt je i dalje, htio to on ili ne, simbol tradicionalista unutar Vatikana koji se protive reformama sklonom papinstvu kakvog “gura” Franjo.
“On neće zaustavljati Franjinu revoluciju, ali podsjeća nas sve kako postoji i drugi put”, kaže Marcello Pera, nekadašnji predsjednik talijanskog Senata i Benediktov veliki prijatelj.
Nekada je, piše Washington Post, bio znan kao “božji rotvajler” i mnogo ga vjernika tokom njegovih osam godina na čelu Crkve nije prihvatilo. Drugi su se pak divili njegovom akademskom radu i teoriji kako se crkvena nauka ne bi smjela “prilagođavati vremenu”.
U dobi od 91 godine on i dalje nalikuje na tvrdog teologa kakav je i bio kada je odstupio. I dalje nosi bijelo i nije se vratio svom “pravom” imenu, Joseph Ratzinger. Poznanici kažu da je krhka tijela ali mentalno oštar.
Neki povjesničari argumentiraju kako, usprkos svom njegovom teološkom radu, upravo je način njegovog odlaska ono po čemu će ga se pamtiti. Prije njegove abdikacije, niti jedan papa od Grgura XII 1415. godine nije svojevoljno otišao. Papa Pavao VI je o tome razmišljao, ali nije to učinio jer se bojao posljedica, iščitava se iz pisama pape koji je preminuo 1978. I Ivan Pavao II je, navodno, pripremio pismo no nikada to nije pokrenuo, već je pred očima javnosti kopnio od Parkinsonove bolesti.
Godine 2013., nakon osam godina na poziciji pape, Benedikt je promijenio pravila. Rekao je tada kako je “svjestan ozbiljnosti svog čina”. Citirao je “propadanje” uma kao i tijela, a neki bliski suradnici rekli su kako se užasavao toga da postane poput Ivana Pavla II. s kojim je godinama surađivao. No, nikada nisu do kraja zamrli tračevi kako je u pitanju bila ucjena ili pritisak radi nekog potencijalnog skandala. Benedikt je 2014. rekao kako je to “naprosto apsurdno”.
Godine će još morati proći kako bi se do kraja vidjele posljedice Benediktovog čina, no Andrea Tornielli, novinar La Stampe koji prati Vatikan kaže kako je čak zbunjujuće vidjeti unutar zidina Vatikana dvojicu muškaraca u bijelom.
“Kao neko bizarno dupliciranje. Nešto posve novo u povijesti Crkve”, kaže Tornielli.
Benedikt se udaljio od javnog života. Tu i tamo primi posjete u svoj stan gdje živi s mačkom i ima pogled na kupolu katedrale sv. Petra. Poslijepodne se šeće vrtovima Vatikana. Neke ga fotografije pokazuju u šetnji ili razgovoru s Franjom. Rijeko kada ide na javne mise. Njegov biograf Elio Guerriero kaže kako je “zadovoljan tihim životom”.
“Njegov je pogled na svijet postao nježniji i topliji”, kaže Guerriero.
Kada je prije četiri godine kružila glasina kako bi Franjo mogao olabaviti stroga pravila pričesti za razvedene vjernike, mnogi su otišli upravo Benediktu u nadi da će intervenirati. On im je rekao kako on nije papa i neće se miješati, a onda privatno upozorio Franju. Benediktovi poznanici i prijatelji potvrđuju kako nekadašnji papa ne želi komentirati poteze nasljednika.
“Zabrinut sam za Crkvu”, rekao je Pera.
“Crkva je Isus Krist, ne trebaš biti zabrinut”, odgovorio mu je Benedikt.
Njegov osobni sekretar, nadbiskup Georg Gänswein, javno je rekao kako “Franjo i Benedikt nisu ni u kakvoj vrsti kompetitivnog odnosa”.
Benediktova odluka da ne komentira pismo u kojem se Franju poziva na odstupanje još je jedan dokaz u nizu da zaista ne želi zlo nasljedniku, ali treba spomenuti kako pismo spominje kako su za zataškavanja znali i Benedikt i Franjo, posebno u slučaju Theodorea McCarricka, kojeg je Franjo učinio savjetnikom, iako mu je Benedikt nametnuo sankcije.
“Benedikt nikada nije znao odlučno vladati, zapovijedati”, rekao je njegov prijatelj Vittorio Messori. Neki pak Benediktovu tišinu tumače kao potvrdu pisma namijenjenom Franji jer je samo pismo solidarnije s Benediktom i više ga brani i prikazuje kao papu koji je “najviše osuđivao korupciju u redovima Crkve”.
“Bilo bi dovoljno reći “osuđujem napad na papu”, ali on to ne čini. To je poruka za sebe”, kaže Roberto de Mattei, predsjednik konzervativne Lepanto fondacije. Upravo radi toga neki konzervativci kažu kako imaju saveznika u Benediktu, čija učenja neprestano hvale.
Dvojica novinara koja su pisala predgovor novoj knjizi o Benediktu, kompilaciji intervjua, konzultirala su se upravo s Viganòm, a on knjigu opisuje kao djelo koje “slavi veličinu našeg obožavanog Josepha Ratzingera”.
(TBT)
